Damir Imamović Sevdah Takht – ” Dvojka ” prvi LP sevdaha od raspada Jugoslavije

“Takht” je nekada bilo ime za male, kamerne sastave koji su putovali Sredozemljem i svirali tradicionalnu muziku cijelog podneblja. Naziv “takht” perzijskog je porijekla i označava “pozornicu”, “postolje”, “dasku”, “tron”. U savremenoj upotrebi mogli bismo ga prevesti kao “pozornicu za nastup benda” ili kao “tačku gledišta”. U našem jeziku naziv je sačuvan u idiomatici, npr. “tahta” je daska, “tahtali” znači ravno, što nas direktno asocira na jedno od najvažnijih muzičkih izvorišta sevdaha: na tzv. ravnu ili poravnu pjesmu.

Sevdah Takht in Salzburg by Alber Moser

Nakon solo projekta i vlastitog Trija, Damir Imamović i sa Sevdah Takht bendom nastavlja da pomjera  granice sevdaha – ne samo u muzičkom, nego i u onom teorijskom dijelu tog muzičkog žanra.  Ono o čemu se malo razmišlja dok se „pada u Damirov sevdah“, a bez čega ne bi bio tako privlačan i poseban, jer naravno njegov rad, istraživanje i uživanje u tome što stvara. Možda je, ono što smo do sada slušali, bila uvertira i zalet za ovaj skok koji nakon zvaničnog objavljivanja novog albuma „Dvojka“, posebno imajući u vidu da je producent Chris Eckman.

„Album  dolazi nakon  trogodišnje, diskografske pauze. Novost je da nam se  pridružila sjajna violinistica Ivana Đurić, tako da smo sada kvartet.  Album izdaje Glitterbeat Records a producirao ga je  Chris Eckman i ovo je prvo naše internacionalno izdanje,  koje bi zahvaljujući odličnom producentu i renomiranoj izdavačkoj kući trebalo da nam otvori mnoga vrata širom svijeta. Čitavo ljeto i jesen su predviđeni za nastupe koje trenutno dogovaramo. Više od polovine ploče je zapravo autorsko djelo, a ostatak su tradicionalne kompozicije. Zanimljivo je da ćemo izdati i ploču. Kad to kažem mislim na vinilnu ploču, što će zapravo biti prvi LP sevdaha od raspada Jugoslavije.“

Zanimljivo je da si ovaj album snimio na specifičnom, ručno rađenom, instrumentu.

„To je novi instrument koji se zove tambur. To ime se spominje u pjesmama iz 18 vijeka. Ima i u Turskoj jedan, njima vrlo važan instrument istog imena. Pošto je moja gitarska tehnika pod uticajem saza i naprosto način na koji sviram zahtjeva da gitaru uvijek nekako neobično držim.  I onda mi je palo na pamet da bih volio da imam neku fuziju između gitare i saza. Instrument koji bi držao kao saz, a svirao ga kao gitaru. Zato mi je trebalo drugačije tijelo, drugačiji štim. Onda sam spojio Ćamila Metiljevića, izvanrednog graditelja sazlija iz Hrasnice i  Mirzu Kovačevića iz Travnika, sjajnog graditelja elektirčnih gitara. Radili smo na tome par godine i napravili dva prototipa, na ovom zadnjem sam i snimio ovaj album.  I potpuno različito zvuči, kad hoću da je sviram kao gitaru, zvuči kao gitara a kada je sviram kao saz ima kompletan sazlijski ugođaj. I to je nekako instrument, napola, baš kao što je i sevdah vrlo često napola između istoka i zapada.“

 DI ST Live -1- 2015 by Amer Kapetanovic

U dogovoru za intervju, pomenuo si mi da si u procesu pisanja i da ćeš morati prekinuti, kako bi mi udovoljio. O čemu se radi?

 „Ne smijem ti o tome govoriti. Ja već dugo vremena piskaram, ali još uvijek nisam dogovorio sa izdavačem da li smijem o tome govoriti javno. To je knjiga o sevdahu koja bi trebala da pokaže historijski razvoj te umjetnosti iz perspektive izvođača. Niko do sada to nije uradio i  mislim da je to jedini novi uvid u tu historiju. Tim su se do sada bavili nacionalno opterećeni akademci, graditelji nacija i estradi skloni novinari. Nadam se da bi ovoga ljeta mogla izaći.“

Šta je perspektiva izvođača, posebno imajući u vidu tvoj singl „Sarajevo“, koji je vrlo specifičan?

„ Volim nekako držati umjetničku stranu, odvojenu od ove istraživačke. Istraživačka treba da bude malo „cjepidlačka“, ponekad i malo dosadna, a kada pišem pjesme, komponujem, aranžiram, nikada to ne radim s predumišljajem ili prethodnom odlukom. To je kao i svaki umjetnički postupak dođe iz logike svakodnevnog života. Jer je očito da iz svakodnevnice, crnjaka koje živimo godinama to moralo da prodre i u to što zovemo tradicionalnom muzikom. Naravno to nije eksplicitno kao što to rade protestni bendovi tipa Dubioze Kolektiv, već na jedan drugi način da i mi koji se bavimo tradicionalnom muzikom kažemo kako neke stvari nisu u redu. Što se tiče ove naučne strane ja ni tu nemam ambiciju da budem naučnik. Naprotiv ja se sevdahom želim baviti kao izvođač. Ima ta jedna legenda iz 19. stoljeća, kada je na turskom dvoru u Istambulu jedna sarajevska pjevačica pjevala sevdalinke uz gusle. Čim je zapjevala sevdalinku, ustao je jedan od tadašnjih bosanskih prvaka, prekinuo njenu izvedbu kako bi objasnio prisutnima, ljepotu pjesme. Tako da je neko opšte mjesto u percepciji sevdaha kroz historiju, da zapravo intelektualac objašnjava šta je izvođač sevdaha zapravo htio reći i ako o tome nema pojma. Jer mjesto znanja, informacije, estetike nije sam izvođač, već neki borac za nacionalnu stvar koji je sve što zna čuo od pjevačice. „

 Koliko je sevdalinka  kroz istoriju  imala veze sa društveno-političkim kontekstom u kojem je nastajala?

„Sve vrijeme je ona zapravo uključena u društveno-politički kontekst. Preteča onih, koje mi znamo danas kao sevdalinke, su bile usmene pjesme, koje su se prenosile od usta do usta. Bile su duže, narativne, bavile su se ratom, ljubavne sa razvijenijim melodijama, neke su bile pod zapadnim a neke pod istočnim uticajem. I onda kada su početkom 20. vijeka počele da se pojavljuju ploče, sve je počelo da se melje u toj jednoj modernoj mašini. Tada je tehnički format počeo da ustrojava muziku kao što se to desilo sa svim vrstama muzike u svijetu. I sevdah, onakav kakav mi poznajemo, je zapravo počeo tu iako to ne znači da neki njegovi elementi nisu stariji, oni sežu čak do nekog 15. i 16. vijeka. Sevdalinke jesu vezane za događaje, za ljude, za osvajanje nekih sloboda, seksualnosti, identitarnih stvari, tugom za zavičajem kod onih koji su ga izgubili. Ne smijemo također zaboraviti da je Bosna skoro  pet vijekova bila vojna krajina, između dva carstva i da je uvijek bila vojno branjena. Uvijek su tu bile neke vojske i na žalost nikada se nije razvila visoka kultura kakva se razvila recimo u Beču ili Istambulu, ali su se, interesantno, razvile neke vrlo važne stvari o kojima i danas govorimo.“

 DI ST Live -2- 2015 by Amer Kapetanovic

Da li je zato prvi singl sa novog albuma „Sarajevo“ malo drugačiji od onoga na šta smo navikli?

„Sarajevo jeste bazirano na jednoj možda starijoj generaciji sevdaha i sevdalinke. Bazirano je na tim narativnim starim pjesmama koje su jako duge. Recimo kad sad slušaš sevdah s početkom 20. vijeka on te vuče više na neku ludu azijsku muziku, albansku, makedonsku nego što te vuče na ono što smo mi slušali na radio Sarajevu. Radio sam izložbu u novembru i decembru gdje sam puštao snimke iz 1907. i 1908. god. do kojih sam došao. I kad čuješ recimo pjesme „Na obhodži prema Bakijama“ ili „Snijeg pade na behar na voće“ koje sviraju tadašnji sarajevski muzičari, ne bi ti palo na pamet da je to Bosna, koliko su se stvari izmjenile. Tako da sam ja tu  vrlo slobodan da se inspirišem nekim drugim kretanjima. Istina je i da se ne zna da je to dio naše tradicije, jer je za vrijeme Jugoslavije to podjeljeno. Svi nepravilni ritmovi su svrstani u Makedoniju, sva kola su svrstana u Srbiju, svo pjevanje arija u BiH, tamburica u Hrvatsku i tako dalje. Nekako se to nacionalno svrstalo, jer je Jugoslavija bila taj neki vjenčić različitih etničkih grupa. Meni je želja da odem korak dalje od toga. E sad da li je „Sarajevo“ angažirana ili ne, ja ne volim o tome mislit uopšte. Stvar je jednostavna, ja živim ovdje, radim i pišem o onome do čega mi je stalo, a stalo mi je, jer sam vezan cijelim bićem i identitetima za ovo mjesto, za ovaj grad i zemlju. “

Ipak, ne čini li ti se da je pjesma  „Sarajevo“ ipak izašla iz lokalnog okvira i da jeste univerzalna?

„Možda si u pravu da to ima neko univerzalnije značenje, jer mnogo mi je ljudi pisalo iz raznih dijelova Evrope, čiji komentari kažu da mogu primjeniti pjesmu i na svoj grad. Jer univerzalno je to, što danas valjda mržnja prema drugom postaje sistem vrijednosti, što je žalosno.“

 Namjerno izbjegavaš da kažeš da si svjesno pisao takvu pjesmu?

„Stvarno je nisam pisao svjesno. To je jednostavno izašlo iz mene. Kao i u slučaju kompozicije za pjesmu „Dva se draga“. Kad sam, listajući neke stare materijale, pronašao taj tekst, uzeo sam gitaru i jednostavno se desilo. Nisam ni tri minute doslovno proveo radeći na njoj. Takva je i ostala. Isto je bilo i sa pjesmom Sarajevo. Bio sam na ručku sa prijateljima koji su starija generacija i koji su mi pričali o Sarajevo 60-tih i 70-tih godina, o predivnim važnim stvarima koje su se dešavale na kulturnoj sceni.  O nekim teorijskim dometima, raspravama, konferencijama, pozorišnim predstavama, aktivizmu, za koje nismo ni znali da postoje. Ti nećeš danas imati ulicu u gradu koja će se zvati po nekim važnim pjesnicima koji su živjeli i radili u ovom gradu. Tipa Ilija Ladin. I ako ga uzmu u razmatranje, svrstaće ga kao nekog predstavnika hrvatskog naroda. A imaćeš neke likove koji nikada nisu ništa ozbiljno napravili osim što su puhali u aktuelni politički moment i bile na „pravoj“ političkoj strani. I takvi dobiju avenije. Mi smo  prepustili tradiciju konzervativcima. Ti kad pogledaš ljevicu, progresivne emancipatorske ideje u ovoj zemlji, shvatiš da se oni stide tradicije. Ne samo tradicije u  smislu te konzervativne, već svoje tradicije. Kad recimo sretneš mlade feministice sa ženskih studija i pitaš ih ko su bile najvažnije feministice u Sarajevu između dva svjetska rata, pogledaćete čudno i pitati: zar nismo mi prve feministice? Dok će ti ovi  konzervativci – nacionalisti, objašnjavati o nekim likovima iz 19. vijeka, koji nisu bili toliko važni, ali su ih oni napravili bitnim. Tu je zapravo problem kojim se moramo početi baviti. Objasniti mladima da nisu oni ti koji prvi put žele biti stanovnici svijeta, ne biti nacionalisti, baviti se ekološkim stvarima, borbom za ljudska prava na svim nivoima ili pisati queer poeziju. To je jedan poseban, svjestan napor koji moramo da uložimo kako bi ljudi  shvatili u kakvom smo stanju.“

 

Vibrant Global Sounds
1

Damir Imamović’s Sevdah Takht: Dvojka

Muzičarima je obično teško da objasne šta je to što sviraju, otkud dolazi i kamo ide. Sevdah Takht Damira Imamovića nema takvih poteškoća. Novi album koji stiže nakon mnogo hvaljenog prvijenca iz 2012. godine, čudo je jasnog promišljanja, kristaliziranih melodija i duboke refleksije.

Preuzevši ime od sevda, turske riječi za ‘ljubav’, s korijenom u arapskom sawda (‘crna žuč’ ili ‘melanholija’), sevdah se na Balkanu izvodi, u ovoj ili onoj formi, negdje od 15. stoljeća. Iako se možda prečesto podlegne kušnji da ga se nazove ‘bosanskim bluzom’, sevdalijska poetska i muzička preokupiranost ljubavlju, čežnjom i gubitkom otkriva vezu s drugim evropskim tradicijama kakva je, npr., fado, čiji centralni koncept saudade i sam stoji u vezi sa sawda.

Rođen i odrastao u Sarajevu, Damir Imamović uronio je u zvuk sevdaha još od djetinjstva. Mnogo je toga napisano o njegovoj zvjezdanoj porodičnoj tradiciji – djedu i ocu koji su zapamćeni kao legende ovog žanra. Međutim, od dana kada je rastjerivao dosadu u skloništu učeći prve akorde na gitari tokom opsade grada ranih 1990ih, Damir je potpuno promijenio pravila igre. Jer ne radi se o čovjeku koji bi bez puno truda upisao sebe u liniju nasljednog prava – bilo bi to prelagano. On dolazi s pitanjima i, iznad svega, izazovima: pitanjima za čuvare baštine koji su posvećeni svođenju stila, ritma i repertoara na zatvoreni skup konvencija; i izazovima nešto novijim, 20ovijekovinim ortodoksijama koje bi od sevdaha htjele napraviti odraz nacionalnog karaktera. Imamovićeva umjetnost nije ništa drugo do tiha, uporna pobuna unutar sevdaha – duboko promišljen rad koji odbija zavodljivost nacionalizma. On tu muziku odvodi izvan njenog rodnog mjesta i pokazuje joj svijet.

Novi album iscrpljuje ove muzičke i kulturne ortodoksije. Naslov Dvojka odnosi se (možda i pomalo provokativno) na dvočetvrtinski ritam iz vremena ‘zlatnog doba’ sevdaha – 1950ih i 1960ih, kada su mnoge konvencije žanra kodificirane i kada je ono što nisi mogao raditi imalo jednaku težinu kao i ono što si mogao. Dovoljno je ljubavi za te konvencije da bismo mogli govoriti o jednom, iako skeptičnom, odavanju počasti starijim generacijama Radija Sarajevo. Ipak, ovo ne bi bio album Sevdah Takhta da od samog početka ne kreće potpuno po svom.

‘Sarajevo’, pjesma koja otvara album, stavlja poznato sevdalijsko sazvučje u službu jednog ‘drugog Sarajeva’, nestajućih i zaboravljenih generacija onih koji se nisu uklopili a tiho su obojili kulturni i politički život bosanskog glavnog grada. Cjelokupnim albumom provejava elegična atmosfera, ali i sporogoreća ekstaza: od ‘Opio se mladi Jusuf-beg’ (još jedan od Sarajlija među nama) pa sve do predivne i gipke ‘Lijepa Zejno’, pjesme koja pokazuje tačno šta nedavno uvođenje violine donosi Sevdah Takhtu. Između njih leže pjesme nade i slomljenog srca u zadivljujućoj igri između tradicije i inovacije, na albumu koji je više ili manje jednako podijeljen između Imamovićevih originalnih kompozicija i pjesama autora čija su imena odavno zaboravljena.

U rukama slabijeg muzičara, ovo bi moglo nalikovati pukoj arheologiji. Ali iza Imamovićevog predivnog, zrijućeg glasa i zabavljanja s svojim novim, specijalno za njega napravljenim tamburom, stoji rijetko dobar i nedovoljno hvaljen bend: perkusionista Nenad Kovačić, čiji su zapadnoafrički uticaji savršen dar sevdahu; basista Ivan Mihajlović, zaigran i mrtav ozbiljan, sve u istom dahu; i novopridošla Ivana Đurić, čija violina predstavlja usidrenje u tradiciju sevdaha koje ime albuma zajebantski obećava.

Sevdah Takht Damira Imamovića savršeno paše Glitterbeatovom kulturnom i muzičkom entuzijazmu. Njihove priče su globalne a dolaze iz istinske ljubavi za regionalnu tradiciju iz koje potiču – ljubavi koja je dovoljno jaka da izdrži zahtjeve koje pred nju postavlja ovaj mladi i neumorni umjetnik. Onoliko koliko je kultura uvijek i politika, a borba unutar jedne uvijek je i borba u drugoj, ovo je suštinski politički projekt. Ali to je i Imamovićev najsnažniji lični iskaz do sada. On je uvijek išao prema tome da snimi ovaj album i sretni smo da ga je napravio s nama.

 

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Translate »