(istinomjer.ba)
Djeca koja su pohađala programe rane intervencije i vrtićke grupe, danas su u opasnosti da ostanu i bez ono malo sistemske podrške koju su imala, uprkos obećanjima premijera i ministra obrazovanja Kantona Sarajevo. Iz ministarstva još uvijek šute: ministar Kazazović i dalje je na godišnjem odmoru, a školska godina počinje za dva dana.
Prošlo je godinu i po dana otkad su premijer i ministar obrazovanja Kantona Sarajevo prvi put obećali da će obezbijediti uslove za nastavak rada Udruženja za unapređenje obrazovanja i podrške djeci sa poteškoćama u razvoju “Edukacija za sve” (EDUS). Pored obećanja o osiguravanju finansijske podrške i adekvatnog prostora, resorni ministar tada je čak obećao da će usvojiti nova zakonska rješenja koja će omogućiti da se studenti Univerziteta u Sarajevu angažuju na EDUS-ovim programima.
“U saradnji s općinama, Vlada Kantona Sarajevo će nastojati osigurati adekvatan, dodatni prostor za rad vašeg udruženja, te u okviru Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade finansijska sredstva za održivost ovog izuzetno važnog programa.”
Elmedin Konaković, 16.03.2016.
“Naš cilj je da svakom djetetu predškolskog uzrasta s poteškoćama u razvoju omogućimo takozvanu ranu intervenciju koja je od velikog značaja za njihov dalji rast i razvoj, a to ovaj program i omogućava.”
Elvir Kazazović, 16.03.2016.
EDUS je jedino mjesto u BiH na kom najmlađa djeca sa poteškoćama u razvoju mogu razviti vještine i sticati znanja od neprocjenjivog značaja za njihov dalji razvoj i osposobljavanje za samostalan život. Programi rane intervencije koji se provode u ovom udruženju, međutim, ni izbliza ne mogu zadovoljiti postojeće potrebe djece i roditelja bez jake i kontinuirane sistemske podrške. Na listi čekanja EDUS-a trenutno se nalazi 60 djece.
U aprilu ove godine, Istinomjer je premijerova i ministrova obećanja ocijenio kao neispunjena. Nakon toga nas je kontaktirao ministar Kazazović i rekao da ministarstvo nije odustalo od svojih obećanja.
“Realan problem se dešava, to je problem viših nivoa, nije problem samo Kantona Sarajevo. Dolaze djeca iz svih kantona, čak roditelji preseljavaju iz drugih država i tu se potreba za kapacitetom povećava. Neophodno je u budućnosti obezbjediti bolje uslove, odgovarajuće, za veći obuhvat djece. Moja rješanja i moji prijedlozi su bili da jedan dio ostane [na postojećoj lokaciji], a jedan dio da ide u neku školu gdje imamo resurse, da ih prebacimo.”
Elvir Kazazović, 14.04.2017.
U proteklih pola godine, nije se desilo ništa od onoga što su opetovano obećavali premijer i ministar. Štaviše, situacija se pogoršala. Pored djece koja su još od prošle godine na listi čekanja zbog nedostatka smještajnih kapaciteta i obučenog kadra, ove godine i djeci koja već pohađaju EDUS-ove programe prijeti opasnost da bez njih ostanu.
EDUS-ove svakodnevne programe u protekloj godini je pohađalo 116 djece. Do ove školske godine, EDUS je sa Zavodom za specijalno obrazovanje i odgoj “Mjedenica” imao ugovor o saradnji, na osnovu kog se provodio EDUS-ov predškolski i školski program. Školski program u “Mjedenici” pohađalo je 35 djece od I-IV razreda. Predškolski program (vrtić) pohađalo je 59 djece uzrasta 4-7 godina, od čega njih 26 u prostorijama “Mjedenice”. Za ostalih 33 djece, škola “Vladislav Skarić” ustupila je “Mjedenici” svoje prostorije. EDUS je, pored ovih programa, od škole “Vladislav Skarić” takođe privremeno dobio prostor za provođenje Programa za ranu intervenciju i stimulaciju (22 djece uzrasta do 4 godine).
Ove godine, ugovor o partnerstvu i saradnji sa “Mjedenicom” nije obnovljen, te je blizu 100 djece iz školskog i predškolskog programa u opasnosti da će od prvog septembra ostati “na ulici”. U aprilu ove godine, direktor “Mjedenice”, Selmir Hadžić, uvjeravao je da će ova ustanova nastaviti pružati podršku EDUS-ovim programima:
“Sasvim sigurno tvrdim da imamo dovoljne kapacitete, kako stručne, tako i institucionalne, tako i one nevladinog sektora. Mislim da je potrebno malo bolje koordinacije i zajedničkog djelovanja i malo intenzivnijeg uključenja sistema. Kad kažem sistema, mislim na nadležna ministarstva, na jedno međuresorno djelovanje u ovoj oblasti. Ne bi se smjele dešavati situacije da djeci u autističnom spektru, generano djeci sa poteškoćama u razvoju, nešto nije obezbijeđeno.”
Selmir Hadžić, 02.04.2017.
Nakon što ugovor ipak nije obnovljen, Hadžić je promijenio stav i rekao da zavod nema kadrovske i prostorne kapacitete da nastavi sa ovim programima, jer kantonalno ministarstvo obrazovanja nije obnovilo finansijska sredstva za plate zaposlenih, iako je početak školske godine već tu. Hadžić je, takođe, naglasio da “Mjedenica” ne može ponuditi trajno rješenje, jer nije predviđena za predškolsko obrazovanje.
Sanela Lindsay, generalna sekretarica EDUS-a, kaže da je činjenica da Vlada KS nije obezbijedila adekvatnu podršku, koja svakako prevazilazi povećanje kapaciteta Mjedenice. No, uprava Mjedenice također snosi odgovornost za odbijanje ponuđenih prostora i neobnavljanje ugovora sa EDUS-om, pod izgovorom nedostatka kapaciteta. I pored toga, nada se da će se njihova saradnja nastaviti i da će “zajednički raditi na tome da sa resornim ministarstvima iznađu temeljno sistemsko rješenje”.
Hadžić je posebno istakao da je najveći problem “Mjedenice” porast broja djece sa poteškoćama u razvoju:
“Ono što moram istaći kao jedan kontinuirani izazov, zbog kojeg smo mi dovedeni pred jedan zid i dalje se ne može, to je sve veći broj djece (…). Ono sa čime se mi suočavamo kao ustanova je sasvim nešto drugo, a to je povećan broj djece u svim segmentima rada. Mi u ovom trenutku već ne možemo osigurati adekvatno školovanje – školovanje, dakle – za određeni broj učenika.”
Selmir Hadžić, 25.08.2017.
Linsday, međutim, smatra da se o porastu broja djece koja čekaju na adekvatne obrazovne programe mora govoriti mnogo obazrivije, s obzirom na sve raširenije kvazi-naučne teorije o povezanosti vakcinacije i autizma, koje, pored toga što ugrožavaju zdravlje stanovništva, dodatno otežavaju inkluziju osoba iz autističnog spektra u društvo. Osim toga, porast broja zahtjeva za upis ne govori samo o porastu broja djece sa poteškoćama u razvoju, već i o tome da kod roditelja raste svijest o mogućnostima koje njihovoj djeci pruža rana intervencija i slični programi. Izgovaranje povećanim brojem djece uopštava i minimizira problem, kaže ona.
Radi se o kombinaciji faktora – danas više roditelja traži stručnu pomoć, dijagnostika je poboljšana i prepoznaje širi opseg autističnog spektra, kojim je zbog toga obuhvaćeno više djece. Tačno je da postoje i dokazani uticaji iz okruženja koji mogu uticati na povećanje broja djece s poteškoćama (ali to nisu vakcine, kako mnogi misle, već npr. faktori poput izloženosti Bishpenolu B u toku trudnoće).
“Predstavnici “Mjedenice” govore o povećanom broju djece, ali uz to ne pominju činjenicu da, za razliku od ostalih sličnih institucija, “Mjedenica” ima EDUS-ove programe koji privlače roditelje da tu upišu svoju djecu. Povećan broja zahtjeva za upis djece u “Mjedenicu” otkada su uvedeni EDUS-ovi programi, ali i veći broj zahtjeva u odnosu na druge slične centre, upravo je rezultat toga što roditelji za svoje dijete traže najbolju moguću pomoć kako bi im osigurali što bolju budućnost. O kvalitetu ovih programa najbolje govore njihovi rezultati, kao što je broj djece koja su se nakon toga uspješno uključila u redovno školovanje (do sada 35). Nove generacije roditelja ne prihvataju tako lako društvenu stigmu povezanu sa poteškoćama u razvoju, niti pogrešno mišljenje da se sami moraju nositi s poteškoćama svog djeteta i, kad se nađu u situaciji da je djetetu potrebna pomoć, brzo saznaju gdje je mogu dobiti.”
Sanela Linsday
Linsday, takođe, ističe da bi povećan broj djece koja čekaju na upis trebao biti dodatni razlog da se sve nadležne institucije aktivno uključe u iznalaženje trajnog i održivog rješenja za obezbjeđivanje potrebnih kapaciteta.
Umjesto toga, dešava se upravo suprotno. Po dobro poznatom scenariju, institucije prebacuju odgovornost jedna na drugu, a niko ne nudi rješenja.
Pokušavali smo da dajemo konstruktivne prijedloge, na što nam je Ministar često odgovarao da mu samo “izlazimo s problemima, a ne dajemo rješenja”. Kada predložimo rješenja, zamjera nam što mu “stalno izlazimo s nekim novim planovima”. Jasno nam je da je problem kompleksan – počev od zakona, preko normativa i propisa, različitih interesa ustanova i pojedinaca, opšte inercije u obrazovnom sistemu, pa do porasta broja djece kojoj je potrebna pomoć. Ali isto tako znamo i da se svi ovi problemi mogu lako riješiti i sa već raspoloživim resursima, ako postoji volja. Za sad se čini da tu volju imaju samo roditelji i nekolicina entuzijasta poput onih iz EDUS-ovog tima.
Vjerovatno je korijen problema u tome što mi istinski vjerujemo da naša djeca zaslužuju bolje, dok mnogi među onima od kojih itekako ovisi njihova sudbina, to samo izgovaraju kao floskulu, a zapravo ne vjeruju da se od djece s poteškoćama može očekivati bilo šta drugo osim da budu “na teretu”. U najboljem slučaju, samo nas sažaljevaju.
Predstavnici/e EDUS-a i Savjeta roditelja djece koja pohađaju njihove programe, već dva mjeseca obijaju vrata svih nadležnih institucija u pokušajima da osiguraju nastavak programa za svoju djecu. Umjesto konkretne pomoći, dobili su niz obećanja, odlaganja i izgovora. Iako su roditelji i predstavnici/ce EDUS-a intenzivno komunicirali sa predstavnicima/cama ministarstva, školskih i predškolskih institucija, pa i lokalne zajednice (opština Novo Sarajevo), nijedno od diskutovanih rješenja nije se ostvarilo.
Suočen sa istim problemima godinama unazad, EDUS se nedavno obratio i premijeru Kantona Sarajevo, sa inicijativom za formiranje interresorne radne grupe koja bi konačno i temeljno riješila ovaj problem.
“Smatramo da se ništa dalje ne može postići sastancima, već da se resorna ministarstva moraju organizovati i u što kraćem roku, skupa sa stručnjacima i roditeljima, iznaći optimalna rješenja. Mi smo na raspolaganju sa ekspertizom i brojnim opcijama za institucionalni okvir, ali ne možemo se dalje boriti sa nedostatkom prostora, problemima s kadrom i finansiranjem rada s djecom, koji im po zakonu i konvencijama pripada.”
Sanela Linsday
Roditelji i predstavnici/e EDUS-a, na osnovu dosadašnjeg iskustva, znaju šta im je potrebno od nadležnih institucija da bi njihova djeca dobila adekvatnu pomoć i obrazovanje. Za postojeći broj djece uključene u EDUS-ove programe i djece na listama čekanja, Kanton Sarajevo trebao bi osigurati oko 1.500 m2 unutrasnjeg i 1.000 m2 vanjskog prostora, te sredstva za obučavanje i finansiranje adekvatnog nastavnog kadra.
“Broj potrebnih edukatora ovisi o funkcionalnosti svakog pojedinačnog djeteta, pa ga je teško tačno procijeniti. Ako bismo zadržali isti omjer kao protekle godine (115 djece i 50 edukatora/ica), to znači da bi za 200 djece, koliko bi se trebalo upisati ove godine, trebali obezbijediti najmanje 87 edukatora/ica. To znači da bi trebalo obučiti i zaposliti još najmanje 37 osoba. Prošle godine je, od ukupno 50 edukatora/ica, polovina bila plaćena preko EDUS-ovih projekata, tako da nisu predstavljali nikakvo opterećenje za kantonalni budžet.”
Sanela Linsday
Konkretni problemi, poput obezbjeđivanja sredstava, obuke nastavnog kadra, te procjene optimalnih uslova za rad programa za djecu sa poteškoćama u razvoju, do sada nisu došli na dnevni red nadležnih institucija. Ključna tačka u kojoj se problem mora riješiti je kantonalno ministarstvo obrazovanja, koje – i pored brojnih obećanja – još nije uradilo ništa. Ministarstvo je ostalo pasivno čak i u situacijama kada je neko drugi nudio moguće rješenje. Tako je, recimo, Općina Novo Sarajevo ponudila prostor za održavanje EDUS-ovih programa, ali ministarstvo nikada nije dostavilo zvaničan zahtjev za dodjelu ponuđenog prostora.
Roditelji ne odustaju – kažu da to sebi ne mogu priuštiti, jer dobrobit njihove djece, u nedostatku adekvatnog angažovanja institucija, sada zavisi samo od njihove upornosti. Ne odbacuju ni mogućnost protesta ako se problem ne riješi u narednim danima. Samo dva dana pred početak školske godine, iz ministarstva im se još niko nije obratio, niti odgovorio na poziv da se u ponedjeljak ponudi rješenje koje će biti adekvatno za svu djecu.
Istinomjer, također, nije uspio doći do kantonalnog ministra, koji se još uvijek nalazi na godišnjem odmoru. Njegovo obećanje da će iznaći riješenje za 200 djece sa poteškoćama i njihove roditelje, ostaje neispunjeno.
Produkcijski, predstava je izabrala nezavisan put, ne iz bunta ili kritike, već iz potrebe. Predstava je proizvod svih članova ekipe podjednako. U predstavi igraju Adnan Goro, Ena Kurtalić, Kemal Rizvanović, Zoran Dragićević i Miki Trifunov. Izvršni producent i producentica su Zulfikar Filandra i Irena Orazović, dramaturgiju je radio Dario Bevanda, a za vizuelni identitet pobrinula se Selma Dokara.