Tuzlu doživljavam kao grad koji još uvijek održava antifašistički duh i u kojem ima mjesta za svakog. Bilo je mjesta i za mene 2015. godine, kada sam iz Velike Kladuše, sredine gdje sam rođen i odrastao, došao ovdje na školovanje. Kako je to slučaj sa malim mjestima, kada sam odlazio iz Velike Kladuše, primio sam brojna upozorenja i savjete kako se ponašati u jednom surovom velikom gradu.
Ubrzo ću shvatiti da tim upozorenjima i savjetima jednostavno nije bilo mjesta. Ovdje je jedino važno da li si dobar ili loš čovjek. Zato sam „grad na zrnu soli“ prozvao Gradom ljubavi. Vjerujem da su je tako doživjele i mnogo izbjeglice kada se prije godinu dana Tuzla našla na njihovoj ruti.
Skupina volontera iz Tuzle i okolnih mjesta već godinu dana ustupaju svoje vlastite resurse najugroženijoj skupini stanovnika Zemlje. Kroz Tuzlu tokom ovog perioda prošlo je na hiljade migranata i izbjeglica koji su nastavili put Evropske unije ili se trenutno nalaze u najzapadnijim općinama Bosne i Hercegovine, mom Bihaću i mojoj Velikoj Kladuši, gdje čekaju svoj red za Igru.
U gradu soli su se po prvi put pojavili krajem proljeća prošle godine. Nakon što je došla prva skupina od 120 ljudi, ubrzo je formirana grupa tuzlanskih volontera.
„Njihove potrebe su hrana, osvježenje, čista odjeća, medicinska skrb i mjesto gdje mogu prespavati“, kaže nam A.D., jedan od volontera grupe.
Migranti i izbjeglice u Tuzlu pristižu svakodnevno odakle svoj put nastavljaju prema zapadnom dijelu BiH, a potom i Evrope, gdje pokušavaju naći humanije uslove za život. Tokom njihovog dolaska u Tuzlu u zimskom periodu, bilo je posebno teško jer se javila potrebna za sigurno i toplo utočište tokom hladnih zimskih noći.
„Krajem decembra, početkom januara, volonteri su počeli prikupljati finansijska sredstva i omogućavati smještaj migrantima i izbjeglicama u našem motelu“ navodi E.H. On pojašnjava da se izbjeglice najčešće kreću u grupama od 10 do 15 ljudi u grupi, te se zadržavaju jednu noć u Tuzli.
„Neki od njih ne žele prihvatiti smještaj, te ostaju ispred Ureda za strance ili na glavnoj autobuskoj stanici. Tokom boravka u motelu nemamo problem sa migrantima i izbjeglicama, njihovi zahtjevima prema nama kao radnicima jesu za wi-fi i punjače za mobitele“, kaže E.H.
Volonteri grupe, vlasnici pekara, restorana, kafića, drugih objekata, svojim vlastitim novčanim sredstvima nastoje prikupiti osnovne stvari poput hrane, odjeće i higijenskih potrepština, nakon čega volonteri dijele prikupljeno migrantima pokušavajući im poboljšati situaciju u njihovoj potrazi za boljim životom.
„Generalno nema ni jedne organizacije i institucije koja je preuzela obavezu da pomaže, većinu pomoći čine građani, a nas nekoliko volontera prikuplja i distribuira nakon svog radnog vremena. Jednim dijelom je pomogao Medžlis Islamske zajednica Tuzla, te jednim manjim dijelom Merhamet i Emmaus“, kaže N.S koji je pomalo razočaran i u građane Tuzle.
Zbog ksenofobije koja je sve veća u našoj državi, odnosno straha prema stranom i nepoznatom, volonteri koji pomažu migrantima i izbjeglicama u BiH su često izloženi napadima lokalnog stanovništva, zbog čega u ovom članku volontere iz Tuzle potpisujemo samo njihovim inicijalima.
Još uvijek se nadam da moja vjera u Tuzlake neće biti poljuljana, te da su neprijatnosti koje su volonteri imali tek sporadični incidenti.
Nažalost, problemi volontera ne staju ovdje nego doživljavaju i ignorisanje predstavnika svih nivoa vlasti.
„Vlasti su se oglušile, čak smo indirektno dobili informaciju da oni ne žele znati za migrante i izbjeglice“, nastavlja N.S.
Volonteri su mjesecima ukazivali na potrebu da se migrantima i izbjeglicama obezbijede hijegijenski uslovi na glavnoj autobuskoj stanici u Tuzli, odnosno da se postave mobilni tuševi i toaleti, te kante za smeće. Uputili su inicijative prema lokalnom i kantonolom nivou vlasti, ali njihovi zahtjevi nisu došli na dnevni red.
„Pokušavali smo da pravimo pritisak na vlasti sa volonterima jer je jako bitno da institucije preuzmu odgovornost u kriznim situacijama, da reaguju pravovremeno i ispravno kako teret ne bi pao na građane koji u suštini i najmanje mogu pomoći. Jako je bitno da se rad Službe za strance produži i da se obezbijede higijenski uslovi za ovu populacije“, ističe A.D.
Stavovi javnosti često počivaju na tvrdnjama da su ovo opasni ljudi, bjegunci od zakona, teroristi, da su tu kako bi ugrozili mir i sigurnosti bh. stanovništva. No, volonteri i većina lokalnog stanovništva imaju drugačije mišljenje.
„Ja nemam nijedno loše iskustvo sa migrantima i izbjeglicama. Kada im pružite neki komad hrane, oni se zahvaljuju, te prvo odbijaju, da li ih je stid, da li se ustručavaju, da li se boje, jer su prešli velik put do BiH. Nisam doživjela ništa loše“, navodi jedna od radnica ugostiteljskog objekta blizu autobuske stanice.
U Tuzlu migranti i izbjeglice najčešće dolaze iz pravca susjednih općina Republike Srpske. Nikad se precizno ne zna vrijeme njihovog dolaska na autobusku stanicu, ali se zna da će se volonteri uz pomoć nekoliko privrednih subjekata pobrinuti da niko ne ostane gladan. Često svjedoče i potresnim scenama poput porodice sa djecom na niskim temperaturama i otvorenom, trudnicama, povrijeđenim maloljetnicima.
Takvi prizori nisu ostavili ravnodušnim ni školarce koji povremeno, u skladu sa svojim mogućnostima, učestvuju u akcijama prikupljanja pomoći.
„Mi smo postratna generacija, odrasli smo na pričama naših roditelja, te poznajemo izbjeglički proces, neko je našim roditeljima pomogao, te sad mi želimo nekom drugom pomoći u sličnoj situaciju“, kaže mi jedan od školaraca.
Činjenica je da je sve više migracija na globalnom nivou, te da je Bosna i Hercegovina dio jedne rute koja ide ka Europskoj uniji. Ovdje migranti i izbjeglice prolaze kroz zajednice, od Tuzle, preko Sarajeva, do Bihaća i Velike Kladuše, kojima je zajedničko to da sistem javnih institucija ne funkcioniše. Ili ne funkcioniše dovoljno dobro za ovaj tip „krize“.
Prije nego se situacija pogorša, vrijeme je da izađemo iz svojim komfornih zona i fotelja eksperata koji nemaju nikakvu odgovornost, te da pogledamo realnu sliku. I migranti su ljudi, sa svim svojim manama, vrlinama i razlikama među pojedincima, a krivci zašto nam je sistem nefunkcionalan su među nama. To su ljudi koji su izabrani i plaćeni da upravljaju krizama. Oni moraju biti eksperti koji znaju nositi se sa ovom situacijom ili, ako ne znaju, podnijeti ostavke na svoje funkcije. Jer su odgovorni nama.
Autor: Mirnes Ćerimović
