„ambivalentna do nečitljivosti“

Bjanka Alajbegović, Neurotična iz revolucionarnih razloga
PIŠE: Emilija Vučićević
U moru poslovičnih stihova ispevanih iz perspektive bardovskih, šmekerskih i samouverenih lirskih subjekata, ja Bjankine pesničke knjige nailazi kao veliki talas, i preplavljuje.

Treća zbirka poezije Bjanke Alajbegović – Neurotična iz revolucionarnih razloga – sastoji se iz tri ciklusa: iz Kirkine retorteCogito ergo Satanas i neizbavljivosti, kojim prethodi uvodna, programska pesma „o koncu“, premda se i predgovor Feride Duraković, te pogovor Marijane Radmilović mogu čitati gotovo integralno sa Bjankinim stihovima. Pored klasične kompozicije, merljivi i uhvatljivi su i otvoreni i prikriveni citati, sa kojima rezonuje ili se raspravlja, i to neretko. Tu negde završavaju se očigledno i razumljivo – i počinje poezija.

U moru (kanonskih, ali i savremenih) poslovičnih stihova ispevanih iz perspektive bardovskih, šmekerskih i samouverenih lirskih subjekata, ja Bjankine knjige nailazi kao veliki talas, i preplavljuje. Jedino je sigurna nesigurnost tog lirskog subjekta – i zbog toga joj, naizgled paradoksalno, bezrezervno verujem. Iako se, kao ambivalentan, lirski subjekt uspostavlja ponajviše u uvodnoj pesmi „o koncu“ – ja sam se samo njihala, nešto sam zapisala, ne, nešto sam poželjela objasniti, nedozvoljeno sam uzela riječ, ali ne, nisam je uzela (13) – to njihanje postaje konstanta kroz sva tri ciklusa zbirke: uvijek ni tamo ni ovamo (19), ambivalentna do/ nečitljivosti (42), ostat će sigurna u svojoj nesigurnosti (52), itd. Neuhvatljivost subjekta, osim na nivou stiha, prenosi se i u sam stil, pa se iz pesama koje imaju zalet automatskog pitanja, njiše u dijaloge ili anafore, iz diskusije sa Celanom ili Vitmanom (Whitman) prelazi u apstrakcije, u biljke, telo, jezik.

Ambivalentnost lirskog subjekta može se objasniti nizom simptoma i ponekom dijagnozom – kroz primer neurotičnosti iz naslova, „graničnog“ iz uvodne pesme, ili stihova u kojima čitamo kako naviru, opet, mučnina, migrena, manija (35), te kako moju pesmu, odavno/ već boli glava (36). Ipak, upravo na tim mestima treba pripaziti da se ne sklizne u čitanja nalik tekstu Dve ženske knjige jednog protokritičara, Jovana Skerlića, kojem smetaju Glavobolje Isidore Sekulić, dok potpuno siguran u svoj razum jadikuje nad sedamnaest strana fraza o jednoj glavobolji. Ako pogledamo pažljivije, već naslov Bjankine knjige sugeriše da neurotičnost lirskog subjekta proističe iz revolucionarnog osećanja, koje je u pojedinačnim stihovima obojeno melanholijom i ljutnjom. Premda Ferida Duraković u predgovoru piše da kod Bjanke žensko kao temeljno preovladava, čini mi se da posredi revolucionarnog ovde nije najvažnije rodno određenje, to jest da nije isključivo žensko.

Naime, u pesmama gde je najviše angažovana, Bjankina poezija pokazuje osećanja spram celokupnog (ljudskog) sveta: duboko vjerujem u to da je ovaj svijet najgori od svih svjetova (24). Iako čitamo kako muškarci zlostavljaju žene, čitamo i kako deca zlostavljaju životinje tako maštovito i precizno osmišljeno (40), kako žene zlostavljaju žene, one koje za njih čiste, one što im prodaju stvari (41). Bjanka piše o smrti i patnji žene (majke) i muškarca, pri čemu nasilje ni tu nije primarno rodno određeno: živim u kući duhova, radim za „on/a nije naš problem“/ (ni ja, ni vi, ni svi mi) / čiji je problem? (50). Revolucionarnost feminističkog angažmana ove zbirke nalazi se u pokušaju da se polemiše sa sistemskim nasiljem, sa klasnim razlikama, te posledično sa rodnom neravnopravnošću, odnosno reprodukcijom mita u kojem je ozbiljan samo pjesnik, takoreći bard, dok ženama pripadaju vradžbine. Revolucionarnost se stoga čita upravo iz toga što autorka pokazuje da neurotičnost nije inherentno ženska – zapravo, ona nastaje od svega što nas je naučilo da prvo to pomislimo.

Konačno, kad naučeno uspemo da odmislimo, otkriva nam se da u ovom najgorem od svih svetova postoje i ovakvi stihovi:

drugarice,
ovdje srce postaje smokva
ljepljivo od južnoježnosti
kvasi kao maglica što
jedva da dirne i
bez uzdarja
ostane

(iz pesme: „Aladinići, Saint Tropez“).

https://bookstan.ba/

Avatar

Autor: urednik

Zapravo moja ambicija je raditi u trafici s pogledom na more. Igrajući se doslovno, radio sam mnogo toga. Nemaran kakav jesam, nisam pravio arhivu. Ovo je pokušaj, da prije nego se konačno oduzmem, saberem bar dio toga. S toga doživite ovo kao svojevrsnu virtuelnu trafiku, na kojoj možete izabrati ono što vam se učini zanimljivim ili uzeti ono što mislite da vam treba. Platiti ne morate ali ako vas bude grizla savjest, ne ustručavajte se. Ambicija se neće ostvariti sama. Više na https://zokacatic.com

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *