Dokumentarni film ”Dom u tuđini”
O postdejtonskim nevoljnim razmjenama kuća
„Sve izbjeglice i raseljena lica imaju pravo slobodno se vratiti u svoje domove. Imaju pravo na vraćanje imovine koje su lišeni u toku neprijateljstava od 1991. godine i na naknadu imovine koja se ne može vratiti. Što raniji povratak izbjeglica i raseljenih lica važan je cilj rješavanja sukoba u Bosni i Hercegovini“
Ovo je dio iz Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma, rijetkog dijela dokumenta zahvaljujući kojem je parafiran mir, a koji je stigao i u svakodnevni govor bez prethodnog formalnog poznavanja pravne terminologije.
I danas, 21 godinu od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, proces povratka nije do kraja realizovan.
2,2 miliona osoba tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini imalo je status izbjeglica i interno raseljenih lica. Oko milion osoba nije se vratilo u svoje domove. Neki od njih još uvijek su u alternativnim smještajima bez naznaka rješavanja stambenog pitanja.
Zbog nemogućnosti povratka, neutvrđeni broj njih je, nakon rata, domove međusobno zamijenio.
Među njima su i sagovornici/e dokumentarnog filma ”Dom u tuđini’‘ nastalog u produkciji Centra za nenasilnu akciju (Sarajevo/Beograd).
Uz ljudske žrtve i lične traume zbog posljedica nasilja u ratu, iskustvo gubitka doma jedno je od najtežih vezanih za minuli rat na prostoru Bosne i Hercegovine. O tome, između ostalog govore sagovornici/e dokumentarnog filma ”Dom u tuđini”. Riječ je o ljudima kojima se život doslovno zaustavio onda kad su protjerani ili kad su osjetili da bi trebali napustiti vlastite domove, a svaki pokušaj nastavka tog života više je nalik prividu. Pomirili su se sa im da se u svoje domove neće vratiti, u prvom redu zbog djece. Djeca su imala priliku da formiraju vlastiti život na novom prostoru na koji prethodna generacija kao da nema pravo.
Postdejtonska nevoljna razmjena kuća podrazumijeva i novi život nedaleko od prethodnog, gotovo u susjedstvu, ali s druge strane linije ”razgraničenja” pa tako neki od sagovornika u filmu svakodnevno prolaze pored vlastite kuće, odnosno kuće koja je bila njihova ali više nije. Zamijenili su je.
Otrgnuti iz vlastitog okruženja, nerijetko dobro situirani, morali su početi život iznova.
U filmu ”Dom u tuđini” ne ‘prebrojavaju se krivci ni žrtve niti istražuje geneza procesa prognaništva. Iskustva ljudi, bez obzira s koje ”strane” dolaze ista su – problem nisu komšije već politika, ljudi su se promijenili nakon rata, bez obzira kojoj etničkoj skupini pripadaju. Nemoć i mirenje sa postojećim njihova je zajednička karakteristika. U raseljeništvu nema razlika, osim individualnih iskoraka i odluka da se nastavi život dalje, bez obzira na to što to nije bio njihov izbor već posljedica okolnosti.
Živeći ”okolnosti” i posljedice rata, oko 80 000 ljudi u Bosni i Hercegovini još uvijek ima status raseljenih osoba. Nitko nema precizne podatke o tome koliko je osoba mijenjalo svoje domove, niti imaju ikakav poseban status. Dokumentarni film ”Dom u tuđini” nastao je zbog potrebe ukazivanja na ovaj problem, na život u izmještenosti, u poraću i tranziciji, na život pod tuđim krovom.
