Promocija antologije „Velika knjiga lirske poezije Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije od početaka do danas“ Slobodana Blagojevića će se održati u utorak, 15. aprila, u 12 sati na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Na promociji će uz autora učestvovati i Marina Katnić-Bakaršić i Enver Kazaz.
Slobodan Blagojević (Sarajevo, 1951) pisac, pjesnik, esejista i prevoditelj, rođen u Sarajevu, gdje je i stekao svoje obrazovanje. Godine 1984. boravio je na New York Universityju kao “poet in residence”. Objavio je šest knjiga poezije, tri knjige eseja i jednu knjigu filozofske proze. Također je sastavio dvije antologije bosanskohercegovačke poezije. Preveo je sabrane pjesme Konstantina Kavafija, kao i velike izbore iz poezije Emily Dickinson, W. C. Williamsa, Marianne Moore, e. e. cummingsa, Roberta Lowella i Franka O'Harea. Živio je i radio u Holandiji od 1992. do 2014, kada se vratio u Sarajevo. Kao urednik, radio je u brojnim časopisima, uključujući Naši dani, Izraz, Delo i Erewhon. Dopisni je član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
„Sadržaj ove antologije je poezija pisana na najstarijem književnom jeziku Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije – staroslavenskom, u bosanskoj, hrvatskoj i srpskoj recenziji, glagoljskim i ćiriličnim pismom, te poezija pisana jezikom ovih država, latiničnim i ćiriličnim pismom (u slučaju alhamijado poezije – arabicom), i narječjima štokavskom (koje u XIX stoljeću postaje književnom normom u svim ovdje razmatranim književnostima), čakavskom i kajkavskom (u kojima se, u hrvatskoj književnosti, polučuju vrijedni poetski rezultati do duboko u XX stoljeće), te izgovorima ijekavskom, ekavskom i ikavskom.
Antologija kronološki prati paralelni razvoj lirske poezije u bliskim književnostima četiri države, koje imaju, moglo bi se reći, zajedničku narodnu lirsku pjesmu (ovdje uvrštenu u poglavljima Nepoznati narodni pjesnici), koja se, često, odlikuje uglavnom dijalekatskim pretvorbama ne samo istih tema i motiva, već i prilagođavanjem istih pjesama lokalnom jezičkom ‘standardu’.
Nakon višedecenijskog čitanja i studiranja poezije ovih četiriju država, sastavio sam antologiju vlastitog čitalačkog iskustva. Ona, ujedno, predstavlja pjesničku tradiciju u kojoj sam i sam, kao pjesnik, odrástao. Ne nalazim nijedan razlog protiv jedinstvene antologije poezije jednog policentričnog jezika, koji nazivamo bosanskim, crnogorskim, hrvatskim i srpskim jezikom. Taj je jezik, u XIX stoljeću, standardiziran u svom štokavskom izgovoru kao književni jezik Bosanaca i Hercegovaca, Crnogoraca, Hrvata i Srba. A. G. Matoš, kao ‘čist Hrvat’, govori, čak, o ‘našoj jednojezičnoj književnosti’.“
Slobodan Blagojević, iz Predgovora
