Školegijum: Književna nagrada Šukrija Pandžo 2018.

0

Pozivamo učiteljice i učitelje, nastavnice i nastavnike maternjeg jezika, studentice i studente, kao i druge uključene u kurikularnu reformu da u formi metodičke pripreme časa odgovore na pitanje Kako izabrana pripovijetka Šukrije Pandže može doprinijeti postizanju ishoda nastave književnosti, vezanih za čitanje i razumijevanje, konkretno, jednog ili više od sljedećih: [učenica, učenik] pokazuje dobro razumijevanje pročitanog; sumira, pojašnjava značenje pozivajući se na tekst, argumentira stav o pročitanom; povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi; prepoznaje stereotipe i predrasude u tekstu, i načine na koje pisac nastoji uticati na nečije stanovište; razvija empatiju i uočava moralne vrijednosti tekstova i sadržaja.

Žiri će uz diplomu autorici ili autoru najbolje ocijenjenog teksta dodijeliti i nagradu u iznosu od 1.000,00 KM.

Tekstove je potrebno poslati do 31. 7. 2018. na mail konkurs@skolegijum.ba u Word-formatu.

Svi pristigli tekstovi biće objavljeni tokom osmog mjeseca na portalu Školegijuma.

Odluku će žiri na istom mjestu objaviti do 15. 9. 2018. godine.

Autorice i autori mogu učestvovati sa najviše tri teksta dužine do 20.000 znakova.

Školegijum: “Koeficijent 50”

0

preuzeto sa: http://skolegijum.ba

U ovom tekstu analiziraćemo odgovor ministra obrazovanja na zastupničko pitanje, s ciljem da ukažemo na očiglednu sabotažu demokratskih procedura. Zaključci ove analize mogu biti osnova za definisanje stranačkih izbornih programa, ali i za redefinisanje učešća međunarodne zajednice u reformi obrazovanja u BiH.

I. Pitanja

Zastupnik Mario Vukasović je na 40. radnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, održanoj dana 4. aprila 2018. godine, u okviru tačke dnevnog reda Poslanička pitanja, inicijative i odgovori, a u skladu sa Poslovnikom Skupštine Kantona Sarajevo, postavio zastupničko pitanje:

1. Nakon što je preduzeće Eding telecom u posljednje dvije godine dobilo posao vrijedan 2 miliona KM u dvije godine za projekat elektronskih učionica, a zatim i licencu od Ministarstva za oblast obrazovanja odraslih, sada su dobili i posao obuke nastavnika iz informatike za prvi i drugi razred u vrijednosti od 200.000 KM. Koja je referenca na osnovu koje je baš ova kompanija odabrana, da se njima baš dodijeli toliki novac, s obzirom na to da su osnovani prošle godine?

2. Zašto nisu objedinjene sve nabavke iz oblasti vatrodojave i nabavke opreme za skijanje nego je Ministarstvo novac posebno prebacivalo svakoj školi i na taj način izbjeglo tendersku proceduru?

3. Zašto je Ministarstvo kod nabavke golova izabralo najskuplju ponudu i za 136.000 KM nabavilo 45 umjesto planiranih 96 golova, kolika je bila prvobitna ponuda?

II. Odgovor

Odgovor ministra Elvira Kazazovića analiziraćemo rečenicu po rečenicu. Njegove rečenice su istaknute.

1. (Zahvaljujem, predsjedavajuća, i koristim priliku da vas sve pozdravim, kao i gledaoce kraj malih ekrana.) Želim da odgovorim na pitanja uvaženog zastupnika Maria Vukasovića koja se odnose na problematiziranje određenog dijela javnih nabavki u sektoru za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo.

Ukupno 42 riječi, ništa konkretno. Izjava želim da odgovorim je suvišna. Ministrova je obaveza da odgovori.

2. Napraviću kratki uvod: obzirom da dolaskom nove Vlade, što se tiče resora obrazovanja, napravili smo velike reforme, hrabro, istrajno i odlučno, u cilju da promijenimo dosadašnji sistem koji nije bio funkcionalan, prije svega u resoru obrazovanja i tako, ne povećavajući budžet resornog ministarstva, uspjeli smo da jednim racionalnim pristupom, koji je nekad bio i dosta ambiciozan od strane nas, zaustavili te negativne procese i negativne interesne grupe i ostvarili višak vrijednosti i na taj način te vrijednosti uložili u opremanje, u infrastrukturu škola, u osiguranje škola i sve ostale.

Ukupno 90 riječi. Još uvijek nema odgovora na pitanje.

Tvrdnja da su napravljene velike reforme nije tačna. Tema nije u vezi sa postavljenim pitanjem. Ne postoje analize funkcionalnosti dosadašnjeg sistema, pa je i taj dio izjave proizvoljan, i kao takav nebitan. Drugi dio rečenice je konfuzan. Ministar obrazovanja očigledno nije u stanju sastaviti složeniju rečenicu. I dalje ne znamo: šta su bili negativni procesi, šta je ambicioznost u racionalnom pristupu, ko čini negativne interesne grupe (i šta je njihov interes?), kako je ostvaren višak vrijednosti, šta je višak vrijednosti, i od čega, u obrazovanju, koliki je on tačno bio i gdje se tačno uložio. Bez svih ovih detalja, iskaz je, još jednom, proizvoljan, dakle nebitan, i suvišan.

3. Na taj način smo stekli jako puno neprijatelja, znači tih interesnih grupa koje pokušavaju na bilo koji način da ospore taj naš uspjeh problematizirajući, uglavnom kod javnih nabavki, one najznačajnije naše projekte koje je javnost prihvatila sa oduševljenjem.

Ukupno 38 riječi.

Tvrdnja da je javnost prihvatila najznačajnije projekte s oduševljenjem je također proizvoljna. Ministarstvo nije radilo istraživanja javnog mnijenja na tu temu.

Ministar svoj proizvoljni utisak o radu (svog) ministarstva, nepotkrijepljen relevantnim činjenicama, nevezan za temu, sada namjerava povezati s temom, tako što pitanje zastupnika dovodi u vezu sa interesnim grupama koje se protive: a) reformama, b) opremanju škola, c) osiguranju škola, d) izgradnji infrastrukture. Insinuira da je i zastupnik Vukasović dio te interesne grupe. I dalje ne znamo koje niti koji su njeni motivi za destrukciju obrazovanja.

4. (Prvo pitanje se odnosilo na nabavku i opremanje elektronskih učionica.) Uvaženi zastupniče Vukasović, jednoglasno ste donijeli budžet u kojem jedna od stavki budžeta resora za obrazovanje, nauku i mlade je bila i elektronske učionice.

Ukupno 34 riječi.

Činjenica da je budžet donesen jednoglasno nema nikakve veze s pitanjem kako je nabavka izvršena. I ponovo nebitno. Pominjanjem zastupnika, i korištenjem množine, uz jednoglasno, odgovornost se želi prebaciti na Skupštinu.

5. Procedura nalaže da se formira komisija za javne nabavke. Komisiju za javne nabavke čine eksperti iz Kantona, ne samo iz resora, nego iz Kantona koji su na raspolaganju i ta komisija ima zadatak da izvrši javnu nabavku i to je jedan proces u kojem svi oni koji imaju ambicije da apliciraju imaju mogućnost da utiču i na tendersku dokumentaciju, da se žale Agenciji za javne nabavke u svim procesima te javne nabavke.

Ukupno 72 riječi.

Pitanje je bilo, podsjetimo se: koje su reference kompanije kojoj su dodijeljena sredstva. Ministar ovdje drži lekciju, smušeno i nejasno, o proceduri, koja je poznata, propisana, i koju zastupnici znaju. Po svemu sudeći, ministar se obraća TV gledaocima, koje želi uvjeriti u zakonitost i korisnost svoga rada. Cijeli iskaz je, međutim, ponovo nerelevantan.

Saberimo: 348 riječi, a još nema odgovora ni na prvo od tri pitanja.

 

6. U ovom slučaju ste spomenuli konzorcij koji je uspio da prođe i da realizuje ovaj projekat u kojem se nalaze, mislim da su dvije firme kao konzorcij, da su prošle kod nabavke elektronskih učionica i poslije to povezujete sa da je jedna od tih firmi, to jest jedan od vlasnika te firme, kasnije, takođe po zakonu o obrazovanju odraslih, to je prvi zakon koji ste jednoglasno donijeli kao Skupština, i koji je jako značajan zakon da uredi oblast obrazovanja odraslih, rekli ste da jedan od tih firmi, od osnivača, je kasnije osnivač jednog centra za obrazovanje odraslih, a to je prvi centar koji je registrovan u Kantonu Sarajevu.

Ukupno 109 riječi.

Zastupnik nije pominjao konzorcij, nije pominjao nikakve firme, nije pominjao vlasnika firme. Još uvijek nema odgovora na pitanje. Ponovo se odgovornost prebacuje na Skupštinu (prvi zakon koji ste jednoglasno donijeli…). Pitanje se odnosilo na firmu Eding telecom. Iz 109 riječi ministra nije jasno ko je konzorcij, koliko firmi je umiješano, ko je čemu i čega osnivač, o kakvom se centru radi… Ponovo elementarna nesposobnost da se sastavi jasna izjavna rečenica i odgovori na jasno na postavljeno pitanje.

7. I problem se javlja kada kod javnih nabavki taj centar kao prva osnovana organizacija, dobiva prvu javnu nabavku za edukaciju nastavnika, to jest učiteljica informatike jer smo uveli nastavni predmet informatiku od prvog razreda, kada Elektrotehnički fakultet nije konkurentan.

Ukupno 39 riječi.

Kakav se problem javlja? Ministar zastupničko pitanje doživljava kao problem? Ali, najzad, naziremo nešto nalik odgovoru. Neki je novoosnovani centar (privatna firma) dobio posao da obrazuje učiteljice, iz oblasti kojom se bavi Elektrotehnički (javni) fakultet. Razlog: ETF nije konkurentan. Zašto nije? Ne znamo.

8. Moram da kažem da je moja obaveza, kao i resornog Ministarstva, da poštujemo zakon i da smo mi molili kolege sa ETF-a da se registruju za oblast obrazovanja odraslih jer na drugi način nemaju mogućnost da prođu, nisu uopšte u mogućnosti da budu ravnopravni i da na taj način ostvare javnu nabavku kod obrazovanja odraslih.

Ukupno 56 riječi.

Dakle, ETF nije konkurentan jer nije registrovan, po zakonu, koji je donesen nedavno, i vrlo vjerovatno s ciljem da se angažuje privatni sektor. Odgovor na pitanje, kakve reference ima firma osnovana prije godinu dana, glasi: jer jedina ona ispunjava uslove Zakona o obrazovanju odraslih. Ukupno: 8 riječi.

9. (Sljedeće pitanje odnosi se na nabavka vatroopreme). Znači, mi smo kao resorno ministarstvo opredijelili se da praksu noćnih čuvara koja je postojala 15 godina i koja nas je koštala na godišnjem nivou skoro 5 miliona maraka zaustavimo i da napravimo ogromne uštede i da škole opremimo vatrodojavom, alarmnom dojavom i nadzorom i na taj način ostvarimo mogućnost za osiguranje škola i ušli smo u projekat osiguranja škola gdje se ovom prilikom problematizira nabavka vatrodojave kada, a sada moram spomenuti i način trezorskog poslovanja, kada mi imamo plan nabavki u toku godine, međutim, na kraju kalendarske godine sva sredstva koja nisu utrošena kroz projekte, gdje nisu uspjele se sprovesti javne nabavke, idu na saniranje deficita, stav ove Vlade je bio da se ne bavi isključivo saniranjem deficita koji je napravila prethodna vlada, već da pokuša da realizuje jako značajne projekte za sve resore.

Ukupno 143 riječi.

Ministar govori o uštedi na noćnim čuvarima: oni su otpušteni, a umjesto njih je uveden sistem vatrodojave i protivpožarnog osiguranja (od materijalne štete?) škola. Kolike su te uštede: ne znamo; da li je proces završen: ne znamo. Ali znamo da nije odgovor na pitanje:

Zašto nisu objedinjene sve nabavke iz oblasti, čime se zaobišla tenderska procedura?

U drugom dijelu rečenice spominje politiku vlade prema deficitu prethodne vlade. Ovdje se odgovornost prebacuje na prethodnu vladu, koja je stvorila neki deficit, a koji se ranije rješavao na račun neuspješnih javnih nabavki. To je nova tema, i nema veze s pitanjem, a iz konfuzne rečenice svejedno ne znamo ništa više: ni da li se i kako deficit sada rješava, koji su značajni projekti, ko i kako odlučuje o toj značajnosti, na koje se resore misli. Problematizira se i trezorsko poslovanje, i to nejasno: šta nije uredu s trezorskim poslovanjem?

10. U ovom slučaju, obzirom da smo imali veliki broj inspekcijskih prijava zbog čega škole u Kantonu Sarajevo nemaju vatrodojavu, opredijelili smo se da dio sredstava direktno preusmjerimo, znači, to je bila odluka, a mogu povezati i skijanja odmah, odluka Vlade i kod skijanja kada dio neutrošenih sredstava preraspoređuje na škole u cilju da se realizuju ovi projekti, da se stvore normalni uslovi za funkcionisanje škola.

Ukupno 65 riječi.

I nema odgovora na pitanje zašto se izbjegla tenderska procedura. A za skije, odgovornost je prebačena na Vladu. Pri tome, kupovina skija nema nikakve veze s normalnim funkcionisanjem škola. Nismo dobili odgovor, i sada bi se ovim pitanjem (izigravanje zakona) moralo baviti tužilaštvo.

11. Koristim priliku da čestitam, često me zastupnik Sejo Bukva pita zbog čega ne spomenem, znači, na inicijativu zastupnika Seje Bukve i na vaše prihvatanje i na veliko prihvatanje Vlade, realizovali smo jedan istorijski projekat, to je škola skijanja, gdje ponovo pojedinci, a znamo o kojim se portalima radi, pokušavaju da problematiziraju javnu nabavku skija gdje se Vlada opredijelila da sredstva prebaci školama i da škole direktno nabave opremu i da na taj način preko 4000 učenika nauči vještinu skijanja.

Ukupno 80 riječi.

Postavljeno pitanje koristi kao priliku da čestita. Kome? Sebi, ili zastupniku Bukvi. Pri tome, projekat nije dovršen, nikada nije bio u formi projekta razrađen i predstavljen. I ovdje se odgovornost prebacuje na Vladu (Vlada se opredijelila da sredstva prebaci…) Odgovor bi onda bio: Ministarstvo nije provelo zakonsku proceduru jer je Vlada riješila da sredstva podijeli na drugi način? Dovoljno je bilo i 15 riječi, iako taj odgovor ne bi bio dovoljan. Ko je u Vladi tako odlučio? Ko je izabrao Intersport i njemu mimo tendera prebacio pola miliona?

Ponovo se pominju neprijatelji, portali i pojedinci, koji problematiziraju rad ministarstva. TV gledaoci bi trebalo da zaključe da problema u radu nema, da je sve urađeno po zakonu, a da je zastupničko pitanje rezultat kampanje koja se u medijima vodi protiv ministra i Ministarstva. Insinuira se, ponovo, da su zastupnička pitanja postavljena zlonamjerno.

12. (I zadnja nabavka koju takođe pominjete je nabavka sigurnosnih golova.) Nakon nemilog događaja koji se desio na Dobrinji kada je stradao dječak zbog loše opreme, tada ovih golova, Federalno ministarstvo se opredijelilo da izdvoji dio značajnih sredstava za sve škole na području BiH u cilju da se počne nabavljati ta sigurnosna oprema, znači sigurnosni golovi koji su licencirani u EU i mi smo dobili dio sredstava i krenuli u tu javnu nabavku.

Ukupno 73 riječi.

Počinje se istorijatom, ali ponovo konfuznom rečenicom, bez jasnije uzročno-posljedične veze među događajima: a) nemio događaj (pogibija dječaka); b) investicija Federalnog ministarstva; c) kretanje u javnu nabavku.

Ne zaboravimo: Pitanje je bilo zašto je Ministarstvo kod nabavke golova izabralo najskuplju ponudu i za 136.000 KM nabavilo 45 umjesto planiranih 96 golova, kolika je bila prvobitna ponuda?

13. Imali smo tri pokušaja gdje nikada se nije, a nije bio uslov najniža cijena, već da se zadovolje certifikati koje je predvidjelo Federalno ministarstvo, aplicirali smo i tek u četvrtom pokušaju pojavljuje se firma sa tim certifikatima koja je ostvarila javnu nabavku.

Ukupno 42 riječi.

I dalje istorijat, bez konkretnog odgovora. Iz rečenice se naslućuje da u prva tri pokušaja nijedna ponuda nije imala certifikat o sigurnosti. Ministar provlači kroz odgovor da uslov nije najniža cijena nego certifikat, što je samo polovično tačno. Uslovi koji se ne isključuju su i najniža cijena i certifikat!

14. Mi smo insistirali da se ovo ponavlja iz razloga što bi bili poslije, ako bi se desio neki nesretni slučaj, rekli bi evo imali ste sredstva, imali ste sve, niste nikada to realizovali, vratili ste sredstva Federalnom ministarstvu i zbog toga smo bili istrajni i hvala bogu da smo ovaj uspjeli sprovesti tu javnu nabavku gdje nam se problematizira da je jedna firma odbijena zbog niske cijene, a to je, kako me je komisija upoznala, po Zakonu o javnim nabavkama.

Ukupno 80 riječi.

Objašnjava se motiv, iako se on ne dovodi u pitanje. Samovrednuje se rad (bili smo istrajni), bez adekvatne analize, osim, indirektno, nadnaravne verifikacije (hvala bogu). Odgovor je: Po zakonu ne moramo izabrati najnižu ponudu, pa smo zato izabrali duplo skuplju (13 riječi). Iako arogantan, ovaj se odgovor mora zapamtiti. On otkriva logiku upravljanja obrazovanjem: otpuštaju se radnici da bi se uštedjelo u obrazovanju, a onda se ušteđenim novcem razbacuje, neodgovorno i mimo zakonskih procedura.

15. Mi smo mogli dati ta sredstva Mašinskoj školi da na praktičnoj nastavi napravi te golove za sve škole u Kantonu Sarajevu, ali tada ne bismo imali taj certifikat i ne bi imali sigurnost da se sutra neće ponovo desiti taj nesretni slučaj. Imali smo čak i jednu prozivku zašto nisu instalirani ti golovi iz razloga što je dio direktora tražio da prođe ovaj zimski period kada bi mogli biti oštećeni, već kad počne realizacija nastave tjelesnog odgoja na vanjskim terenima da se to omogući da se instaliraju po neophodnim standardima.

Ukupno 92 riječi.

Cijeli je dodatak nebitan, jer je već odgovoreno na pitanje. Ali se ovdje pravi motiv –nedomaćinsko, a moguće i koruptivno ponašanje – sakriva (opravdava!) skretanjem pažnje na sigurnost djece.

16. Evo pokušao sam, možda sam bio malo opširan, ali radi javnosti da imate te informacije kako naši projekti na koje smo ponosni pokušavaju da se omalovaže, da se stavi nama mrlja u cilju interesa vjerovatno onih koji su povrijeđeni jer smo im uskratili neke novčane benefite i sve ovo što smo uradili. (Hvala.)

Ukupno 53 riječi.

Ministar i javno priznaje da se u odgovoru obraćao TV gledaocima (radi javnosti), informišući je da su projekti Ministarstva (na koje je ponosan) uredu, a da su postavljena zastupnička pitanja pokušaj omalovažavanja. I ponovo insinuira: a) da iza svega stoji neka neprijateljska grupa čiji je motiv b) osvetnički, pošto ona nije dobila novčane benefite. Ne kaže koja, jer zna da bi odgovarao za klevetu, ukoliko ne bi imao dokaze za to što tvrdi. (Očito ih i nema, jer bi inače to učinio.)

Zaključak

Ministar je odgovorio na dva od tri postavljena pitanja, za šta mu je trebalo 1108 riječi, umjesto 21. (Nazovimo to koeficijentom 50. Pedeset riječi umjesto jedne!) Oba odgovora su priznanje da nije poštovao zakon. Logorejom je nastojao to prikriti. Odgovarajući, pokazao je nezavidan nivo govornih kompetencija, nesnalaženje u sintaksi, nezavršavanje rečenica, konfuzno mišljenje. Objašnjenje (nipošto opravdanje!) je nepripremljenost, ali prije svega nastojanje da se izbjegne konkretan odgovor.

Koeficijent 50 je opšteraširena pojava (dakle, ne samo u Skupštini Sarajevskog kantona) karakteristična za parlamentarni rad koji prate kamere javnih servisa. On ukazuje na:

  1. tendenciju da se istupi koriste u svrhu samopromocije
  2.  tendenciju da se sabotira konstruktivan rad, jasnoća iskaza i izbjegne utvrđivanje odgovornosti, skretanjem pažnje sa bitnog na nebitno, ili njenim otupljivanjem, uspavljivanjem, dugim i nefokusiranim govorenjem
  3. nepostojanje zaštitnih mjera od ovih vrsta zloupotreba

U vezi s ovim, Skupština bi mogla i morala ustanoviti mehanizme sprečavanja zloupotrebe skupštinskog prostora i vremena. Predsjedavajući odnosno predsjedavajuća bi morali imati ovlasti da insistiraju na jasnim, kratkim i konkretnim odgovorima na zastupnička pitanja, te da kažnjavaju sve koji tu obavezu izbjegavaju. To je od suštinske važnosti, za zajednicu koja se smatra demokratskom.

Izbjegavanje ministra obrazovanja da odgovori jasno na postavljena pitanja, propuštanje prilike da u skupštini objasni ono što nije na sajtu svog ministarstva važan je signal i za međunarodnu zajednicu. Ukoliko ovakvo upravljanje obrazovnim resursima smatra neprihvatljivim (uz opisano nepoštovanje zdravog razuma, logike i elementarne pristojnosti), onda bi se od njega jasno morala ograditi, a svoj angažman u polju obrazovanja definisati i kao jasan pritisak na političke strukture da ovakve prakse eliminišu.

Školegijum: Ime bez škole (Vahida se vraća)

0

http://www.skolegijum.ba/

Ponuda direktorima: Izložba. Dostava na školska vrata.

Na mnogo načina kao direktor/ica škole možete poslati poruku u javnost da upravljate kolektivom koji jasno razlikuje antifašizam od fašizma, a neki od njih su ovi:

u vašoj školi sva su djeca jednako dobrodošla; ni jedno (ni javno niti prikriveno) ne uživa privilegije i niti jedno se ne potcjenjuje; sva su različita, nijedno jednakije;

u vašoj školi ne laže se o prošlosti; istina je obaveza i standard, a ne incident;

u vašoj školi ne trpi se nasilje; ni jezičko, ni emocionalno, ni intelektualno, ni moralno;

u vašoj školi djeca su ljudi, a ljudi nisu plastelin;

Na mnogo načina, simbol antifašističkog mišljenja i djelovanja je Vahida Maglajlić. Pozivamo vas da prostor svoje škole otvorite mobilnoj izložbi Ime bez škole.

https://www.youtube.com/watch?v=nzWVuFLFF2M

Intervju, Boris Jokić

0

Preuzeto sa: www.skolegijum.ba

Intervju sa Borisom Jokićem radio Namir Ibrahimović

Govoreći za Školegijum, nekadašnji voditelj Cjelovite kurikularne reforme u Hrvatskoj, Boris Jokić objašnjava kako je nastala i zašto je zastala reforma obrazovanja u Hrvatskoj; navodi zašto je pomagao i zašto podržava reformu kurikuluma u Kantonu Sarajevo; komentira recenziju HAZU-a na prijedlog kurikularne reforme za hrvatski jezik; navodi ishode učenja za radijsku emisiju koju uređuje i vodi te otkriva zašto se nije prijavio na posljednji javni poziv za provedbu kurikularne reforme.

Školegijum: Čitateljima Školegijuma htjeli bismo predstaviti kako izgledaju koraci u reformi obrazovanja iz Vašeg iskustva. Zašto uopće mijenjati trenutno važeći kurikulum i koji su pokazatelji ukazivali na potrebu reforme u Hrvatskoj?

Boris Jokić: Hrvatsko je obrazovanje već desetljećima zasnovano na istim temeljima – usvajanje nepotrebne količine činjenica i inzistiranje na reprodukciji naučenog; odgajanje poslušničkog mentaliteta; nepovezanost škole sa životom djece i mladih osoba; marginalizacija odgojno-obrazovnih radnika te nedostatak funkcionalnih pismenosti. U 28 godina otkako je Hrvatska samostalna, sustav odgoja i obrazovanja nije se uspio značajnije promijeniti. Kada su promjene i pokušane, redovito su bile stopirane i iskrivljivane uz pomoć politike i dijela akademske zajednice. Prije pet godina pokušali smo osmisliti i pokrenuti cjelovitu promjenu odgoja i obrazovanja. Promjena nije nastala niotkuda, već temeljem Strategije znanosti i obrazovanja i tehnologije, koju je 2014., bez ijednog glasa protiv, prihvatio Hrvatski sabor. Strategija, kao jednu od svojih ključnih mjera, propisuje cjelovitu kurikularnu reformu. Ta reforma teži tome da smanji nedostatke sustava obrazovanja. Navest ću neke: potpuna nepovezanost različitih razina i vrsta obrazovanja, usmjerenost na sadržaj, usmjerenost na niže kognitivne procese, nedovoljno adresiranje raznolikih potencijala učenika, usmjerenost na imaginarnog prosječnog učenika, nedovoljna usmjerenost na učenike s poteškoćama i darovite učenike, neadekvatni elementi vezani za vrednovanje, izvješćivanje i praćenje učeničkog postignuća. Na sve to smo pokušali ukazati cjelovitom kurikulum reformom. Nisam siguran da smo u tome uspjeli.

Školegijum: Možete li ukratko opisati metod izrade prijedloga Cjelovite kurikularne reforme (CKR), koji možda neće ni zaživjeti: na koje obrazovne prakse ste se pozivali; kako ste birali nastavnike i timove koji su se prijavljivali na konkurs?

Boris Jokić: Moj je dojam da sustavi iz bivše države ne bi trebali slijepo gledati na uzore izvana. Ne možete uvesti u Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu drugi sustav, bilo da je to finski, austrijski, novozelandski, australski ili kanadski. Nažalost, a ja bih rekao – i na sreću, nismo mi ni Finska niti Austrija. Naši sustavi imaju tradiciju, imaju i neke dobre osnove. Ono što im kronično nedostaje jest sustavnost razvoja, suvremenost i pogled prema naprijed. Ne mogu reći da smo se oslonili ni na jedan sustav. To ne znači da nismo konzultirali veliku većinu njih i naslonili se na određena rješenja iz različitih sustava. Sve to kako bismo zapravo osmislili, uvažavajući tradiciju, neki novi hrvatski sustav odgoja i obrazovanja, onaj koji bi odgovarao potrebama 21. stoljeća, ali prije svega potrebama samih učenika, roditelja te odgojno-obrazovnih radnika.
Što se tiče samog procesa, on je po meni bio još revolucionarniji i važniji od samog ishoda. Taj je proces bio demokratičan i potpuno transparentan na način da se svatko mogao prijaviti na javni poziv. To bi značilo, na primjeru BiH, da se osoba iz Goražda, osoba iz Širokog Brijega i osoba iz Hadžića mogla prijaviti na javni poziv i sudjelovati u izradi predmetnog kurikuluma, kurikuluma međupredmetne teme, područnog kurikuluma ili kurikuluma određene vrste i razine obrazovanja. Taj pristup reformi odozdo, rijedak u svijetu, a na Balkanu posebno, će biti nešto što će desetljećima ostati iza našeg rada.

Školegijum: Koje kriterije ste koristili za izbor?

Boris Jokić: Imali smo vrlo jasne kriterije za izbor koji su uključivali između ostalog sve klasične dijelove: životopis kandidata, prijedlog promjena u predmetu ili razini na kojoj se prijavljivao. Također, kandidati su morali priložiti i motivacijsko pismo, zašto se uopće prijavio za to mjesto. Potom dati reference nekih ljudi koji bi mogli potvrditi njegova iskustva i kvalifikacije. Postupak je rezultirao vrlo čudnim rezultatima za Republiku Hrvatsku – neki, koji su mislili da će zbog svog imena ili statusa biti u toj reformi, nisu bili, a neki kojima do tada nije bila data šansa postali su dio reforme. Činjenica da je u samoj reformi u Hrvatskoj sudjelovalo više od 300 nastavnika i oko 150 članova akademske zajednice govori o uključivanju dvije ne nužno jednake, ali sigurno jednakovrijedne perspektive – praktičarske, dakle, one iz same zbornice i iz samog razreda, te akademske s fakulteta i iz znanosti. Uspjeli smo u tome da smo te dvije nejednake, ali jednakovrijedne perspektive, po prvi puta uključili tako da akademska zajednica ne dominira reformskim procesom. Dali smo glas i alate da oni koji najbolje znaju o tome što se događa u samom razredu – a to su odgojno-obrazovni radnici – utječu i formiraju same kurikularne dokumente. Sve skupa je sudjelovalo oko 600 ljudi u samoj izradi kurikularnih dokumenata, kada se pribroje i oni koji su bili kritički prijatelji, taj broj se penje do 900.

Školegijum: Kako je moguće bilo organizirati toliki broj ljudi da rade na istom dokumentu, odnosno da imaju zajednički cilj, kako ste sarađivali, kako ste uopće razmjenjivali mišljenja, iskustva, prijedloge?

Boris Jokić: Ključni je moment bio odmaknuti dnevnu politiku od tog procesa. Politika će uvijek biti ta koja će na kraju donositi odluke. Međutim, ukoliko se miješa u sam proces izrade dokumenata i reformske procese to dugoročno može biti samo štetno. Naime, proces poput kurikularne reforme, ali i drugih reformskih procesa u obrazovanju traje puno duže od potrošnog mandata jedne političke opcije. Za stvarne promjene u obrazovanju, koje smo zagovarali i koje i dalje zagovaramo, potrebno je minimalno osam do deset godina. To ne znači da će se one vidjeti tek nakon deset godina, ali potrebno je toliko vremena da bi se one ostvarile. To je barem pet puta duže od prosječnog trajanja balkanskog političara i njegove žablje vizije. U tom trenutku potrebno je puno strpljenja, izrazita vještina, sloga među ljudima koji to rade da bi svoje ideje formulirali i komunicirali, da bi se oduprli tom političkom utjecaju i utjecaju drugih interesnih lobija – udžbeničkog, informatičkog, pedagoškog, psihološkog – kako bi iznjedrili jednu viziju mlade osobe, viziju jednog obrazovnog sustava, jednog društva.

Školegijum: Je li bila potrebna edukacija ljudima koji su radili?

Boris Jokić: Da, apsolutno. Mi smo tu edukaciju vršili intenzivno prije same izrade dokumenata. Moram ovdje reći da nisu samo ljudi iz škola i akademske zajednice radili na reformi, nego i ljudi iz Agencije za odgoj i obrazovanje, Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje obrazovanja i Ministarstva znanosti i obrazovanja. Oni su bili naša spona sa stručnim radnim skupinama. Međutim, u jednom trenutku, kada nastavnicima i znanstvenicima objasnite što se tu traži, njima je kurikularni pristup i sam pristup izrade kurikuluma temeljen na ishodima učenja vrlo intuitivan i prirodan. Kad im se jednostavno objasni što su ishodovno usmjereni kurikulumi, većina je nastavnika i roditelja za takav pristup. Imam osjećaj da im nitko na ovim prostorima to još uvijek nije uspio objasniti.

Školegijum: Pretpostavljam da neke ideje u borbi za kurikulum nisu mogle biti ostvarene; odnosno, da ste morali praviti kompromise. Jeste li pravili kompromise sa važećim obrazovnim sistemom i, ako jeste, koji su vam bili najteži?

Boris Jokić: U stručnom smislu, mislim da nismo niti u jednom trenutku napravili kompromis. Kompromisom, vjerojatno, neki ljudi smatraju da je reforma takva da uključuje ljude vrlo različitog vrijednosnog određenja. Stav nas sedmero, koji smo osmislili i vodili kurikularnu reformu, je bio taj da reforma mora biti uključiva. Međutim, u terminima struke kompromisa nije bilo. Jasno je da obrazovanje na ovim prostorima treba biti usmjereno k ishodima učenja, da treba biti konceptualno drugačije, da se treba odmaknuti od nižih kognitivnih procesa i pomaknuti k drugim vještinama i kompetencijama, koje, između ostalog, uključuju kritičko mišljenje, rješavanje problema i donošenje odluka, kreativnost i inovativnost, učenje toga kako učiti, razvoj suradnje i komunikacije kao osnovnih alata za rad i život u 21. stoljeću, da se to odvija u informacijskom digitalnom okruženju, da mlade osobe znaju upravljati sobom, da se znaju povezivati s drugima, da znaju upravljati svojim osobnim, profesionalnim i obrazovnim putevima i da znaju biti aktivni građani.

Školegijum: Kako komentirate recenziju prijedloga kurikuluma za hrvatski jezik koja je stigla iz HAZU-a, gdje, između ostalog, stoji da su ishodi učenja dogmatski?

Boris Jokić: Najbolje je to komentirao profesor emeritus Dragutin Rosandić u intervjuu u posljednjem broju Globusa kada je tu recenziju nazvao amaterskom te naglasio da HAZU nema osoba koje razumiju školstvo i kurikularni pristup. Dijelovi HAZU već godinama ruše koncept reforme. Nije im to doduše prvi puta u prethodnih 20 godina. Sramotno je kako su se pojedinci ove važne institucije ponijeli u ovom procesu.

Školegijum: Poznato je da ste sarađivali sa timom za izradu Smjernica za izradu dokumenata kurikuluma u Kantonu Sarajevo. Šta ste im savjetovali i gdje zapravo vidite šansu da se u okviru jednog kantona promijeni kurikulum?

Boris Jokić: Moj im je prvi savjet bio da ne prepisuju hrvatski model i reformu. Radi se o Sarajevskom kantonu koji ima svoje specifičnosti i svoju tradiciju, ima i svoj imaginarij i svoju stvarnost odgojno-obrazovnog procesa i sustava. Drugi savjet im je bio da pokušaju izbjeći pogreške koje smo mi napravili. Kad me pitate je li moguće ostvariti promjenu na razini pojedinog grada ili na razini pojedinog kantona, moj je dojam da bi se to moglo napraviti još i bolje nego na razini cjelokupne države. Ako razmislite o Zagrebu, Sarajevu, Ljubljani, Beogradu, Skoplju – takve promjene biste mogli napraviti na učinkovitiji način nego na razini cjelokupne države. Tako da potencijal postoji, ali potencijal ne znači nužno i uspjeh. Oni pred sobom imaju vrlo dug put. Ukoliko postoji, s druge strane, politička potpora, i to ne samo vladajuće strukture nego svih političkih opcija koji žele ovaj dio BiH unaprijediti, onda ima nade.

Školegijum: Vi ste vjerovatno imali i predviđanja reakcije javnosti u Hrvatskoj na objavljene dokumente kurikuluma, novog prijedloga obrazovanja. Jesu li ta očekivanja bila jednaka onome što ste doživjeli u tom trenutku?

Boris Jokić: Što se tiče Hrvatske, većina reakcija na ono što smo napravili je izrazito pozitivna. Naš je rad u javnosti rezultirao podizanjem vrijednosti obrazovanja. Jedno od najvećih naših postignuća je to da su odgoj i obrazovanje postali tema o kojoj se legitimno i javno i jasno i važno razgovara u Republici Hrvatskoj. Za reformu je na ulice hrvatskih gradova izašlo na desetke tisuća građana dvije godine zaredom. U zemlji gdje se ni za što ne prosvjeduje, ljudi izlaze na ulicu za reformu odgoja i obrazovanja. Važna je to stvar za koju bi razvijene zemlje dale milijarde.

Školegijum: Šta mislite da li će ovaj tim iz Kantona Sarajevo izbjeći zamke koje ste vi imali?

Boris Jokić: Vjerojatno da, ali to ne znači da neće biti nekih novih zamki koje se pred njih stavljaju. Smatram da je ključno shvatiti da kurikularna reforma nije izrada dokumenata. Ja mislim da je i vama ovdje u Sarajevu i Sarajevskom kantonu i u Bosni i Hercegovini dosta dokumenta. Ako je to još jedna reforma koju će netko napraviti samo radi papira, da se neki novci zavrte – to treba odmah prekinuti. Pozivam sve vlasti, ako je to razlog zbog kojih najavljuju promjene, da ih prekinu odmah. To govorim ne kao čovjek koji im je nekim savjetom pomogao, nego kao čovjek iz druge zemlje koji je to radio. Kurikularna reforma je, govorim od početka, između ostaloga i rad na novom sustavu ocjenjivanja, praćenja, vrednovanja ocjenjivanja učeničkih postignuća, to je rad na novim udžbenicima, metodičkim priručnicima, na digitalnim sadržajima u digitalnom svijetu u kojem većina mladih ljudi živi danas. Kurikularna reforma je zapravo rad na osposobljavanju odgojno-obrazovnih radnika.

Školegijum: Da li ćete i u narednom periodu pomagati kantonalnu kurikularnu reformu?

Boris Jokić: Za sada nema kontakata, ali moram naglasiti da izrazito cijenim trud i posvećenost svih uključenih u taj proces u Sarajevskom kantonu.

Školegijum: Prije nego ste se uopće jedini prijavili na konkurs za voditelja kurikularne reforme u Hrvatskoj, radili ste na brojnim istraživanjima koja se tiču obrazovanja; to ste nastavili raditi i nakon što ste prestali voditi grupu za izradu kurikuluma. Jedno od vaših posljednjih istraživanja jeste i istraživanje urađeno u tri županije u Hrvatskoj Kakve su navike učenja, obrasci pisanja (prepisivanja) domaćih zadaća i percepcija meritokracije?Možete li reći kako bi novi kurikulum promijenio praksu gdje više od polovine učenika prepisuje zadaću od nekoga drugog i izbjegava učenje, saznavanje?

Boris Jokić: Tu sad moram malo ući i u širu razradu toga što bi to bilo. Znači, imate na ovim prostorima ideju da vanjski oblici vrednovanja, brojčani oblici vrednovanja, na neki način imaju moć da anuliraju sve negativnosti koje su se u samom procesu dogodile. To je vrlo naivna perspektiva. Ono što smo mi imali na umu jeste izraditi ishode učenja koji bi odgovarali razvojnoj dobi učenika – da znaju šta se od njih uopće očekuje. Kad uče fotosintezu u jednoj školi, neko će misliti da su širina i dubina do koje se uči fotosinteza jedna, a u drugoj nešto sasvim drugo. Ishodi učenja – jasno iskazana očekivanja što se od učenika traži – također bi trebali biti korisni i roditeljima, koji bi trebali znati što se očekuje od njihove djece. Naravno, trebali bi biti korisni i samim nastavnicima koji bi određivali i širinu i dubinu do koje se ulazi u određenom razredu, u određenoj cjelini, u određenom predmetu. E sad, kad imate ishode učenja, kada imate određene razine usvojenosti tog istog ishoda, onda vam je element vrednovanja i ocjenjivanja puno jednostavniji. Ono što smo mi od početka imali na umu je zapravo kombinirati unutarnje oblike vrednovanja i vanjske oblike vrednovanja, ali ne na način na koji je to na balkanskim prostorima napravljeno na završetku određenog ciklusa, već tijekom samog procesa. Ako postoje države ili gradovi koje to mogu izvesti, onda imate jedan vrlo jak alat, između ostaloga, da pratite učenika, ne zato da ga sumativno procijenite i klasificirate, nego zato da mu pomognete. Imate ujedno jak alat da nastavniku odmaknete pritisak roditelja na samu ocjenu; alat koji roditelju omogućuje da prati razvoj vlastitog djeteta. To bi sigurno utjecalo i na smanjenje prepisivanja i kvalitetnije povratne informacije.

Školegijum: Ako biste sad, iz ove perspektive (kad već znate šta se dogodilo), opet vidjeli javni poziv za voditelja kurikularne reforme, da li biste se prijavili? Šta je pozitivno u čitavom procesu, šta je negativno?

Boris Jokić: Kad me pitate da li bih ponovo… Vjerujte mi, sve bih ponovio. Zbog svakog tog nastavnika koji je radio u tome, zbog jednog rijetko doživljenog osjećaja povjerenja i zajedništva u cijelom tom procesu bez obzira na to tko je netko, kakav je, da li je ateist, da li je vjernik, da li je katolik, pravoslavac, musliman, da li je liberal, da li je konzervativac, da li je socijaldemokrata ili bilo što drugo. Vjerujte mi, mislim da je to bio jedan istinit pokušaj ostvarivanja boljeg društva. Ja duboko vjerujem da će ne samo u Hrvatskoj, nego na svim ovim prostorima taj pokušaj imati pozitivne posljedice. Mislim da su 20 i kusur godina, koliko postoje države na ovim prostorima, odgoj i obrazovanje uveliko zanemarivani. Političari nas izdaju; ako postoji izdaja, onda je to izdaja mladih ljudi i njihove budućnosti.

Školegijum: Jeste li se prijavili na Javni natječaj za izbor kandidata za voditelja i dvanaest članova Ekspertne radne skupine za provođenje kurikularne reforme koji je 15.1.2018. raspisalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske?

Boris Jokić: Nisam. Razlog je taj što još uvijek nije razjašnjeno što je bilo s prethodnim natječajem. Možda Vaši čitatelji ne znaju, zbog kurikularne reforme došlo je do preslagivanja vlasti te je stranka HNS ušla u vlast. Tom je preslagivanju prethodio veliki prosvjed, drugu godinu zaredom, kojem je povod bio nepravilnost u natječaju. Osam mjeseci nakon toga i dalje nije jasno što se dogodilo. Osobe koje su provele taj natječaj ili na njemu bile izabrane promovirane su na pozicije iz koje će birati nove ljude. Politika je iskoristila reformu kao trgovačku monetu. Nas sedmero, koji smo sve to osmislili i vodili, nismo željeli biti dio prljavih političkih igara. Ima na ovim prostorima još ljudi koji imaju integritet i čast. Nisu svi na prodaju. To ih najviše i boli.

Školegijum: Šta je ostalo od prijedloga CKR-a? Hoće li biti dokument prepoznatljiv kad ga drugi članovi različitih novih komisija budu dorađivali?

Boris Jokić: Teško je to sada reći, ali se iskreno nadam da oni koji vode proces razumiju njegovu važnost te smislenost i korjenitost predloženih promjena.

Školegijum: Počeli ste, na lokalnoj radiostanici, voditi Glazbeni kurikulum – šta će biti ishod Vaše emisije za slušatelje?

Boris Jokić: Na Yammat FM-u počela je emisija Glazbeni kurikulum u kojoj se pušta glazba različitih smjerova i iz različitih razdoblja. U njoj pokušavam pokazati što suvremenost može donijeti Hrvatskoj i promovirati vrijednosti iza kojih stojim: humanizam, integritet, otvorenost i prije svega slobodoljublje. Cijelo nam vrijeme politika baca prašinu prošlosti u oči da sakrije stvarne probleme: nezaposlenost, siromaštvo, nedostatak ulaganja u ljude i besperspektivnost. A znate, nisu Zagreb ni Hrvatska, pa ni Sarajevo ni Bosna i Hercegovina, zabit Europe u kojima despotski vladaju podobni i da im se nitko u tome ne opire. Otpor može biti i glazba. O tome se radi u ovoj emisiji. Poslušajte je.