Film Inverzum Damira Bašića u Rimu

0

U Rimu je u toku drugi po redu Round Trip Festival, koji je ove godine posvećen kulturnoj razmjeni između Italije i Bosne i Hercegovine.  Ovaj Festival predstavlja razmjenu programa u koji uključuje prikazivanje filmova zemlje koja je u fokusu u kino klubu “Il Kino”, nakon čega će Italijanski filmovi biti prikazani u Bosni i Hercegovini. Prošle godine u oviru programa predstavljana je razmjena između Njemačke i Italije. Festival se ove godine održava od 9. do 12. februara.

Osnovni cilj Festivala je stvoriti suradnju između filmskih autora iz različitih zemalja, te omogućiti razmjenu iskustava uglavnom između filmskih autora, ali i filmskih autora s publikom iz različitih zemalja. Projekat je podržao Državni ured za film pri Ministarstvu kulture Italije.

Ovogodišnji program realizovan je u saradnji sa Udruženjem filmskih radnika BiH a u okviru programa prikazat će se filmovi:

9. februara u 21:30 i 12. februara u 21:30

– SOUL TRAIN, dokumentarni film Nermina Hamzagića

10. februara u 21:30

– NAŠA SVAKODNEVNA PRIČA, igrani film Ines Tanović

– selekcija kratkih igranih filmova 11. februara u 21:30.

JOŠ JEDAN DAN, Tine Šmalcelj;

SJEĆAM SE, Elme Tataragić;

INVERZUM, Damira Bašića

CRVENI SNIJEG, Mersihe Husagić

Gosti programa bit će rediteljica i scenaristica Tina Šmalcelj i glumica Maja Izetbegović te će sa njima biti održani razgovori nakon projekcija filma.

Udruženju za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju (etv/ckmd/eFM) čast je naći se u izboru bosanskohercegovačkih filmova.

 

Melanholičan prizor proplanka prekida zvuk mase. Svi su krenuli na mjesto odakle će se rastati od voljene osobe. Njihova postojanja zauvijek kreću odvojenim putevima – fizički i mentalno.

Režija: Damir Bašić
Uloge: Nenad Veličković, Zoran Ćatić, Slađan Vujić, Lamija Idrizbegović, Mirza Ajnadžić, Boris Čović, Denis Hadžić, Ivona Narančić, Emina Osmanović, Draško Marijan, Sandra Muratović, Halida Bajramović, Meša Muratović, Demijan Ćatić, Jusuf Srna, Katica Prijić, Zlata Mehić, Ramiza Dedić, Hasiba Čehajić, Deana Relatić, Igor Stanišić, Jelena Grebenar, Aidan Muratović, Bogdan Miličević
Scenarij: Damir Bašić
Direktor fotografije: Faris Dobrača
Montaža: Mirza Ajnadžić, Damir Bašić
Muzika: Kenan Glavinić, Goran Lizdek, Damir Bašić
Zvuk: Nenad Kovačević
Kostimografija: Milan Senić
Producent: Zoran Ćatić, Damir Bašić
Produkcija: eTV

Damir Bašić
2016 – INVERZUM (kratki film / short film)
2013 – SAMO DA POGLEDAM (kratki film / short film)
2012 – PORODIČNI KABARE (kratki film / short film)
2008 – DEDA (kratki film / short film)

Kad djeca ‘pobjegnu’ iz projektne dokumentacije

0

U sklopu projekta „Moje mjesto pod suncem“ Centar za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju /eFM radio obilazi škole i mladu raju u 10 gradova u BiH i s njima učimo kako snimati za radio, pravimo radijske emisije i priče o lokalnim sredinama iz kojih ovi mladi dolaze, te predstavljamo sve ono što mlade tišti i sve ono čime se mladi ponose u svojoj sredini. Tema naših emisija je Moje mjesto pod suncem, a svome mjestu pod suncem pričali su nam i mladi ljudi iz Bočinje i Dubrava.

Daleko od Čovića, Dodika, Izetbegovića, Radončića i ostalih bitnih likova, nalazi se malo mjesto u Srednjoj Bosni zvano Bočinja, nedaleko od Maglaja. Udaljena je Bočinja nekih 150 kilometara od velikog i važnog Sarajeva, brojnih mikrofona, kamera, naslova i udarnih vijesti. Udaljeno od očiju, al nipošto daleko od srca. Barem nečijeg.

Učionica u Bočinji

Jednako daleko, odnosno, jednako blizu, nalazi se i mjesto Dubrave. Nadomak Tuzle, ali opet daleko od očiju svih onih gore mikrofona, kamera, naslova i udarnih vijesti. No, kao i u Bočinji, nađosmo tamo više srca, nego li ga sretosmo u nekim izvikano srčanim, tradicionalnim i po dobrodošlici poznatim mjestima.

Upoznali smo u Bočinji i Dubravama sjajne male ljude (namjerno ih ne zovem djecom, a zašto – shvatit ćete kasnije), male ljude posebne na hiljadu načina, ljude koji su prevazišli sve probleme o kojima se mi svakodnevno upljujemo pričajući. Ti mali ljudi ne mare za popise, nacije, entitete, vitalne i kojekakve druge interese. Oni mare za interese ljudi u potrebi i samo tako se i ponašaju. Isti ovi mali ljudi stvorili su koaliciju jaču od bilo koje političke koalicije u BiH u posljednjih 20 godina. Iskreniju i korisniju – svakako.

U Bočinji smo bili u maloj područnoj školi koju pohađa 13 učenika od 1. do 5. razreda. Dvije učiteljice, nastavnica engleskog jezika i domar čine osoblje škole. Graje na hodniku i nema, barem ne onakve na kakvu smo navikli u drugim škola u ”bitnim” i ”očima bliskim” mjestima. Svakog jutra, djeca putuju u školu, neki dolaze pješice, neke povuče učiteljica, dok neki do škole dospiju organiziranim kombi prijevozom, koji je jedini organizirani i redovni prijevoz koji ova djeca imaju. Iako povratničko mjesto, sa podijeljenim stanovništvom, u razredu se ne osjeti nikakva razlika. Djeca biće prevazišla ono na šta se ostatak ove države najviše pali. U školi koja je jedva obnovljena poslije prošlogodišnjih poplava, uvjeti i nisu bogzna kakvi. Krede se štede, tempera i plastelina nema – NIKAKO, učiteljice znaju ponekad same donirati materijale, ali to ne može biti trajno rješenje. Imaju jedan kompjuter, na kojem se uspiju izmijenjati na odmorima i to je njihov doticaj s tehnologijom. Kako kažu učiteljice, mnogi se sami snalaze, pa već od petog razreda zarađuju svoje prve novce, kako – tako. Kaže nam jedna učiteljica: ”Sevap bi ih bio odvesti u granap. Neki nikad nisu bili.” Druga nam kaže da bi djeci umjesto slatkiša bolje bilo donijeti materijale za rad, jer im je to najpotrebnije. Jer kad nemaš ništa, i malo ti je mnogo. Radionica je usprkos svemu protekla odlično, snimili smo mnoštvo materijala, igrali se sa zvukovima oko nas, diktafone nismo ispuštali iz ruku. ”Rijeka stvarno drugačije zvuči kad se sluša kroz diktafon”, primjećuje jedan od dječaka. Uskoro zavlada tišina, slušalice su na ušima. Sluša se ono što se svakodnevno „ne čuje“…

“Rijeka drugačije zvuči..”

U Donjim Dubravama područna škola izgleda nešto bolje. Graja je glasnija, djece i učionica je više, više je razreda i nastavnika, a škola izgleda prelijepo uzimajući u obzir da su sama djeca ukrašavala zidove škole, kako vanjske, tako i unutarnje. Mi smo imali priliku raditi sa ekipom novinarske sekcije ove škole, malim ljudima koji shvaćaju svoju odgovornost kao novinari, koji ozbiljno doživljavaju svoj zadatak informiranja škole kroz školski časopis, zidne novine i ostale aktivnosti koje provode. Ekipa nas je prvo iznenadila sjajnim snimcima za radijsku emisiju, koju možete čuti ovdje (link), svojim sluhom i talentom za radio novinarstvo, za prenošenje i pričanje priče općenito. Radio drama, intervjui i sjajni prilozi, zvučni efekti i ideje, učinili su nas da se osjećamo kao amateri. Pričali smo im o drugim malim ljudima s kojima smo radili i nekoliko puta im otvoreno rekli kako su jedna od najboljih ekipa koje smo upoznali. Sjajan prvi dan radionice opet nas nije mogao pripremiti za ono što je uslijedilo drugi dan. Mislili smo da samo naišli na odličnu ekipu, no sutra su pokazali da su i više od toga.

Mi još ne znamo šta nam se sprema. Samo snimamo.

Primijetili smo taj drugi dan da je raja nešto razigranija i da češće napušta učionicu. Dok smo mi bili zauzeti montiranjem emisije, slaganjem priloga i vođenjem ”improviziranog radija”, nešto se spremalo. Idemo u WC, moramo do direktora, zove nas razrednica, neki su od razloga i izgovora na koje smo pali, ne znajući šta nam spremaju. Oni koji su ostajali u učionici okupirali su nas s hiljadu pitanja, ne bi li nam odvratili pažnju od onoga što njihove kolege zapravo rade. Pred sami kraj naše radionice, dolaze razredne kolovođe i na naš stol stavljaju kutiju  punu školskog materijala. ”Pošto je njih 13, mi smo kupili svega tempera, plastelina, flomastera, olovaka, kistova, blokova, kreda i ko zna šta sve još, uspjela je naša raja kupiti za ”onu školu koju ste nam jučer spominjali i onu djecu što nemaju plastelin”.

Kažu kako im je žao što je njihov najveći problem to što nemaju gdje izaći u svome mjestu, dok druga djeca nemaju ni osnove za školovanje. Osviješteni, načelno dobri LJUDI, empatični i svjesni svoga okruženja, hodali su po školi krijući se od nas i skupljali donacije za djecu koju nikada nisu upoznali, za školu u mjestu za koje nisu znali da postoji. ”Neko marku, neko dvije, jedna nam je nastavnica dala 10 KM, pa smo uspjeli sve kupiti.” kažu i mole nas da ostanemo na drugoj smjeni, jer žele skupiti još novca i kupiti još materijala.

Na tabli su brzo napravili i natpis ”Dubrave za Bočinju” i predložili da se slikamo svi skupa ispred natpisa, sa kutijom koju su i ukrasili svojim potpisima i porukama učenicima iz Bočinje. Pozdravili smo se, još jednom poslušali emisiju koju smo napravili, uvjerili se da je sve uredu i krenuli kući. Autobus ih je čekao dok su nas pratili do auta i zezali nas što smo pustili suzu kad smo vidjeli kutiju.

Mali ljudi

Šamarčina koju nam je lupio njihov čin podsjeti nas još jednom zašto radimo sve što radimo. To su ljudi koji su budućnost, to je primjer pravog aktivizma i iskrene želje za promjenom i pomaganjem. To je napredak i koalicija vrijedna pažnje, to je ono gdje mikrofoni i kamere trebaju biti uprte.

Daleko od Čovića, Dodika, Izetbegovića, Radončića i ostalih bitnih likova, daleko od Jahorine i velikih i skupih konferencija, organizacija zajebanog imena i medijskih zvijezda aktivizma, nalaze se dva mala mjesta, Dubrave i Bočinja. I dok država bruji o koalicijama stranaka na čijim radarima političkih planova ova dva mjesta ni ne postoje, mali ljudi iz ovih mjesta redefinirali su značenje koalicije, napravili ogroman pomak za cijelu nam napaćenu zemlju i postali naše zvijezde aktivizma.

Bočinja se zahvaljuje
Stigli su i drugi paketići

Priča ovdje ne završava i ako smo, a da to čitatelj ne zna, bili stavili tačku. Ova sjajna ekipa prepoznata je i dato joj je i javno priznanje za njihov gest (koji i dalje ne smatraju naročitim, već nečim sasvim normalnim).

Fondacija Mozaik organizuje nagradu DOBRO za filantropiju. Cilj nagrade i kampanje DOBRO za filantropiju je da istakne i prepozna osobe i kompanije koje su svojim radom i finansijskom podrškom značajno doprinijele razvoju zajednica, ali i da osnaži druge kompanije i pojedince da svojim doprinosom potaknu razvoj utječući tako na poboljšanje kvaliteta života u našoj zemlji.

Mladi filantropi

Nagrada DOBRO za filantropiju sama je našla svoj put do naših protagonista. Prepoznati su kao najmlađi filantropi u BiH i ponosno danas nose svoje ”DOBRO” značke. Ako slučajno budete nekad prolazili kroz Dubrave, i ako slučajno nekad spazite mladića ili djevojku sa značkom ”DOBRO”, obratite pažnju, jer se tu sigurno nešto dobro sprema.  A ako slučajno budete prolazili kroz Bočinju i vidite malu područnu školu, također obratite pažnju, jer tamo se nalaze ljudi koji će svoju zahvalnost izraziti drugim dobrim djelima, kada za to vrijeme dođe. Da ne bi završili klišejski, nećemo reći da se dobro dobrim vraća. Reći ćemo da se dobro zasigurno ne vraća lošim. A to je veliki pomak naprijed.

 

Priča je nastala u sklopu rada Udruženja za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju na projektu „Podrška trajnim rješenjima Revidirane strategije za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma“ koji finansira Evropska unija iz IPA fondova, uz sufinansiranje i koordinaciju UNHCR-a zajedno sa sedam projektnih partnera, uključujući i UNICEF. Projektne aktivnosti među kojima i audio radionice se provode u 10 prioritetnih lokacija u BiH: Brčko Distrikt, Bijeljina, Bosanski Petrovac, Derventa, Foča, Gradiška, Maglaj, Mostar, Prijedor i Živinice.

Projekat ima slogan “Moje mjesto pod suncem” i osnovni cilj komponente koju sprovodi UNICEF u saradnji sa partnerima je osigurati podršku za najranjiviju djecu i njihove porodice kroz različite aktivnosti. #mojemjestopodsuncem