Školegijum: Dodjela nagrade „Šukrija Pandžo“ i promocija novog broja

0

Redakcija Magazina za pravedno obrazovanje Školegijum Vas poziva na treću dodjelu
nagrade „Šukrija Pandžo“ za najbolji rad na temu Kako izabrana pripovijetka Šukrije
Pandže može doprinijeti postizanju ishoda nastave književnosti koja će se održati u
četvrtak 18. oktobra u 19 sati u Ateljeu Figure u Sarajevu (Danijela Ozme 13/3).
Nagrada se dodjeljuje Indiri Buljubašić i Mirzi Ahmetović za radove čija rješenja
postavljenog zadatka, prema riječima žirija, “mogu biti inspirativna u aktuelnoj
tranziciji od nastave usmjerene na sadržaje ka nastavi okrenutoj ishodima”.

Osim dodjele nagrade, u Ateljeu Figure će biti promoviran i novi, 25. broj Školegijuma,
kao i 19. naslov iz edicije Lektira narodu „Ko misli, zlo ne pjeva“ Predraga
Stojadinovića, a tim povodom će o knjizi i konceptu „logika za osnovce“ govoriti i sam
autor.
U okviru predstavljanja petog broja Časopisa za nastavu književnosti „Riječ i smisao“
posebno će biti govora o tome gdje je mjesto ovakvom časopisu na mapi istovrsnih
publikacija.
Na promociji će govoriti:
Nenad Veličković, autor koncepta i odgovorni urednik
Rubina Čengić, urednica web portala www.skolegijum.ba
Predrag Stojadinović, autor knjige „Ko misli, zlo ne pjeva“
Anes Osmić, član žirija za dodjelu nagrade „Šukrija Pandžo“

Književna nagrada Šukrija Pandžo 2018.

0

Ilustracija: Željko Marjanović u knjizi “Iznad gore vjetri zbore” Šukrije Pandže (Svjetlost, Sarajevo, 1968)

Školegijum po treći put raspisuje konkurs za Književnu nagradu Šukrija Pandžo.

Pozivamo učiteljice i učitelje, nastavnice i nastavnike maternjeg jezika, studentice i studente, kao i druge uključene u kurikularnu reformu da u formi metodičke pripreme časa odgovore na pitanje Kako izabrana pripovijetka Šukrije Pandže može doprinijeti postizanju ishoda nastave književnosti, vezanih za čitanje i razumijevanje, konkretno, jednog ili više od sljedećih: [učenica, učenik] pokazuje dobro razumijevanje pročitanog; sumira, pojašnjava značenje pozivajući se na tekst, argumentira stav o pročitanom; povezuje napisano sa svojim iskustvom, vremenom i okruženjem u kojem živi; prepoznaje stereotipe i predrasude u tekstu, i načine na koje pisac nastoji uticati na nečije stanovište; razvija empatiju i uočava moralne vrijednosti tekstova i sadržaja.

Žiri će uz diplomu autorici ili autoru najbolje ocijenjenog teksta dodijeliti i nagradu u iznosu od 1.000,00 KM.

Tekstove je potrebno poslati do 31. 7. 2018. na mail konkurs@skolegijum.ba u Word-formatu.

Svi pristigli tekstovi biće objavljeni tokom osmog mjeseca na portalu Školegijuma.

Odluku će žiri na istom mjestu objaviti do 15. 9. 2018. godine.

Autorice i autori mogu učestvovati sa najviše tri teksta dužine do 20.000 znakova.

Reportaža o “ilegalnoj izložbi” – “Vahida se vraća”

0

Izložba o Vahidi Maglajlić “Ime traži školu”, čiji su autori Arijana Forić-Kurtović i Enes Kurtović, je mobilna izložba koja dolazi na vrata osnovnih i srednjih škola BiH, te učenike i učenice upoznaje sa životom i naslijeđem narodne heroine Vahide Maglajlić, koja je bila simbol antifašističkog mišljenja i djelovanja. Više o izložbi, koja je gostovala u Bosanskoj Krupi i Sarajevu, pročitajte na linku Školegijuma i pogledajte video o gerilskom postavljanju ove izložbe u novembru 2017. u Spomen parku Vraca u Sarajevu.

Školgijum: Kupujmo domaći Porše

0

Preuzeto sa: skolegijum.ba

Pišu: Nenad Veličković, Rubina Čengić

U utorak, 20.2.2018. u zbornicama sarajevskih osnovnih škola osvanuo je album (a zapravo reklamni katalog) sa znakom kampanje Kvalitetan proizvod, Proizvedeno u Bosni i Hercegovini, a pod naslovom Skupimo domaće.

Na listi proizvoda koji se u albumu reklamiraju – a kako bi učestvovali u nagradnoj igri od učenika se očekuje da ih sve kupe – nalaze se smoki, čokolada, kečap, paštete, hrenovke, zaslađeni sokovi… dakle, sve ono što je pravilnikom o ishrani u školama zabranjeno ili redukovano na dva puta mjesečno. Među reklamama u ovom albumu pod znakom Kupujmo i koristimo domaće našla se i firma Porsche Sarajevo.

Album nema impresum, ne zna se ko ga je i gdje štampao, ko su stručnjaci, pedagozi i metodičari koji su ga uobličili, ko je odgovoran za sadržaj. Fingirajući didaktičnost, autori su marketinške poruke naslovili sa Da li ste znali, koristeći jezik i informacije neprilagođene uzrastu đaka, uz jednolična i neinventivna grafička rješenja.

 Ministar ne čita sve što potpisuje

Ministar Elvir Kazazović i njegov pomoćnik Abid Fejzić, dan kasnije, 21. februara, u razgovoru drugim povodom izjavili su da album nisu vidjeli i da ne znaju da je u školama. Suočen s pitanjem kako je to moguće, kad Zakon izričito zabranjuje svaki oblik reklame, davanja usluga i prodaja proizvoda drugih pravnih i fizičkih lica bez saglasnosti ministra, ministar je, priznajući da ne čita sve što potpisuje, jer toga nekad bude hrpa na njegom stolu, pozvao i uključio u razgovor savjetnicu Nihadu Čolić, koja je taj predmet vodila. Ona u cijeloj stvari ne vidi ništa problematično, a nije se ni udubljivala, jer je sve Kapo dogovorio sa premijerom. Njen je posao bio da pazi da se ispoštuje pravilnik o ishrani.

 

Bjanko-saglasnost

Sumnjajući da se 27.000 primjeraka nečega može naći u školama uz saglasnost ministra a samo na osnovu dogovora Kape sa premijerom, zatražili smo dosije predmeta, odnosno, zahtjev koji je Udruženje Kupujmo i koristimo domaće – kvalitetno proizvedeno u BiH dostavilo Ministarstvu, kao i rješenje Ministarstva po tom zahtjevu.

Iako je jedan od zaključaka sastanaka bio da će Školegijum ubuduće do ovakvih informacija dolaziti brže i lakše, tražene dokumente (dva lista) dobili smo tek 5. marta.

Na prvom, neprotokolisanom, poslanom najvjerovatnije faksom, bez datuma, s potpisom Admira Kape i pečatom Udruženja, stoji (doslovno):

“Predmet: Molba za davanje saglasnosti

Poštovani dr. Kazazović

Obraćamo Vam se sa molbom ispred udruženja Kupumo I koristimo domaće – kvalitetno proizvedeno u BiH da nam izdate saglasnost za realizaciju projekta “Upoznajmo BH proizvode”. Projekat planiramo realizovati u Školama KS I to među učenicima od prvog do šestog razreda. Planiramo da štampamo album u koji bi djeca lijepa bar kodove BH prizvoda. Projekat ima za cilj da naši učenici razviju svijest o BH artiklima.”

Na ovaj zahtjev odgovoreno je iz Ministarstva 28.11.2017. na sljedeći način (i opet, doslovno, tj. sa pravopisnim greškama):

“Predmet: Saglasnost, dostavlja se

Cijenjeni,

Obratili ste se Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo sa molbom za reali

zaciju projekta. “Upoznajemo BiH proizvode” u osnovnim školama Kantona Sarajevo, a koji ima za cilj razvijanje svijesti kod naših učenika o artiklima koji se proizvode u našoj domovini.

S obzirom da se radi o promociji bosansko-hercegovačkih proizvoda putem štampanih albuma koje dijelite učenicima, ovim putem Vas obavještavamo da smo saglasni sa aktivnostima koje želite provesti ovim Projektom.

Želimo vam puno uspjeha u budućem radu.

S poštovanjem.

Ministar

Elvir Kazazović”

Uz ministrov potpis, na saglasnost koje se ne sjeća, jer ga nije ni pročitao, stoji i potpis osobe koja je materijal pripremila – Čolić Nihada.

 Jaranstvo kao jedini kriterij

Ministarstvo je, dakle, dalo saglasnost bjanko, na materijal koji nije vidjelo, samo zato jer se radi o promociji bosansko-hercegovačkih proizvoda putem štampanih albuma koji će se dijeliti učenicima. Nije postavilo niti jedan uslov (npr. da se album dostavi na recenziju, prije distribucije), nije zatražilo dopunske informacije (npr. o kriterijima izbora proizvoda koji će se reklamirati), nije postavilo uslove o didaktičkim standardima koji bi taj materijal morao zadovoljiti.

Institucija od koje se očekuje da štiti interese učenika i roditelja, tako što će svoje odluke zasnivati na potpunom uvidu u relevantne činjenice i njihovoj stručnoj obradi i analizi, ovdje se pojavljuje kao instrument jaranskog dogovora. Dogovorio Kapo s premijerom, savjetnica poturila ministru na potpis, i 27.000 reklama za Porše, kupujmo domaće i kvalitetno osvane jedno jutro u svim sarajevskim školama. A čips i čokoladice, koje je to isto Ministarstvo stavilo svojim pravilnikom o ishrani na crnu listu, moraju se kupiti ukoliko se želi osvojiti nagrada.

 Upoznajmo artikle da bismo voljeli domovinu

Na web-sajtu Udruženja Kupujmo i koristimo domaće – kvalitetno proizvedeno u BiH nema kriterija po kojima se postaje član Udruženja, odnosno opisanih standarda koje proizvod mora zadovoljiti da bi dobio markicu/znak i podršku udruženja. Time se možda može objasniti da se djeci polovni folksvagenovi auti predstavljaju kao domaći proizvod.

Admir Kapo, direktor Udruženja Kupujmo i koristimo domaće – kvalitetno proizvedeno u BiH, na naš upit o kriterijima za sadržaj izjavio je:

“Mi smo poslali upit svim preduzećima, u oko 70 kompanija, i jedini uslov je bio da su njihovi proizvodi stalno dostupni u prodavnicama na području kantona Sarajevo i to u svim prodavnicama. To je oko 70 kompanija. Konkretno DITA-e nema jer su oni ušli u neku svoju vlastitu kampanju i nisu bili zainteresovani.

Neke kompanije su plaćale, neke ne, u zavisnosti od onog što su željeli da vide u ovom našem materijalu,  ideja je bila da djeca barem vide kako izgledaju svi ti domaći proizvodi, da ih znaju prepoznati kada ih vide u prodavnici, ali morate znati da je fond nagrada oko 30.000  KM i da smo štampali 27.000 ovih albuma, a sve to treba isfinansirati.”

Na naknadno postavljena pitanja –

Kada je Ministarstvu poslao zahtjev za saglasnost?

Koji su kriteriji Udruženja za dobijanje znaka Kvalitetan proizvod – Proizvedeno u BiH?

Šta određuje jedan artikal kao strani, a šta kao domaći? (Kako se u albumu našao Porše?)

Koje su sve kompanije bile pozvane da učestvuju, po kojem su kriteriju odabrane?

Koliko se od njih tražilo da plate rekamni prostor u albumu?

– Kapo je odbio odgovoriti, jer projekat nije obavezujući za učenike.

Savjetnicu Nihadu Čolić, čiji se potpis nalazi pored ministrovog, pitali smo kako objašnjava neusklađenost sadržaja albuma sa pravilnikom o ishrani i kako ocjenjuje tačnost tvrdnji u albumu, ali je i ona izbjegla da odgovori.

Do premijera Konakovića, ni nakon nekoliko pokušaja, nismo uspjeli doći.

Voditeljica programa zdrave ishrane u školama, a na osnovu Pravilnika o ishrani djece – učenika u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama, čija primjena je počela početkom oktobra 2017. godine, Suada Karić, ne zna ništa o ovom projektu. Nisam vidjela taj album i ne znam o čemu govorite, niko me nikada nije konsultovao oko davanja te saglasnosti, kaže ona.
I Dževad Mehmedović, predsjednik Sindikata u DITA-i koji je inače i zamjenik direktora, tvrdi da njih niko iz Kupujmo domaće nije zvao: Znam ja ko su oni, ali nas niko nije zvao nikada ili nam nudio takvu neku saradnju i reklamu, nikada nisam čuo za to i baš mi je čudno jer mi smo školama pomagali i dok smo u stečaju bili.

 

Ukoliko ovaj slučaj ne dobije epilog u Ministarstvu, u vidu povlačenja saglasnosti i pokretanja disciplinskih postupaka za odgovorne, onda vrata sarajevskih škola ostaju širom otvorena za sve slične talove, vješto upakovane u par faksiranih rečenica o razvijanju patriotske svijesti. Drugim riječima: Ko ne voli Bosnu, nek ne vozi Porše.

Školegijum: Kancelarija, vožnja kroz crveno

0

preuzeto sa: skolegijum.ba

piše: Srđan Arkoš

Bivši učitelj analizira tekst predloženog (a sada već i usvojenog) kantonalnog Nacrta zakona o udžbenicima

Kancelarija je u ovom tekstu metafora za nacionalističko, birokratizirano, korumpirano društvo čije su „demokratske“ institucije i više-manje istaknuti pojedinci organizirani u maligni, retrogradni (može i retrogadni) establišment, čija se zloćudnost potvrđuje jadnom i kukavnom sadašnjošću Bosne. Da sam ja učitelj, a davno nekad bio sam, učio bih đake da ne vjeruju svemu što udžbenici kažu, makar i znali da Kancelarija u ime društva donosi zakone o udžbenicima. Onomad sam baš malo čitao slova jednog zakona koji priprema Kancelarija. Samo što nije „zaživio“ taj zakon. Nije on još „stupio na snagu“, kako to Kancelarija običava kazati, još je nacrt zakona. Čitam ga na internetskoj adresi https://skupstina.ks.gov.ba/sites/skupstina.ks.gov.ba/files/nacrt_zakona_ucbenici.pdf

Nebosanski jezik bosanske kancelarije

Nisam daleko odmakao od početka Nacrta zakona o udžbenicima kad se moradoh zapitati kojim je jezikom pisan ovaj Kancelarijin dokument. Možda nacrti dokumenata koje vlade razmatraju ne moraju biti napisani jezičkim standardom jezičke zajednice, ali logika me vodi zaključku da usvajajući, utvrđujući, donoseći nacrt zakona, usvaja, donosi, utvrđuje njegov tekst, sa svim što on jest i što je u njemu. Ovdje je potpuno nevažno što sam ja jedan od mnogih koji misle da Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati i Srbi govore i pišu istim jezikom, bez obzira na njegovo različito imenovanje. Važno je da je Kancelarija stvorila dokument na nestandardnom jeziku, kako god ga zvala. A zove ga bosanskim jezikom, koji je loš jer krši pravopisnu normu bosanskog jezika. Koji: „Namijenjen je Bošnjacima, kojima je bosanski jezik maternji (…) kao i pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini i u svijetu koji bosanski jezik prihvaćaju kao svoj“ (Senahid Halilović. Pravopis bosanskoga jezika. Sarajevo 1995. Uvod.).

Čitam i podvlačim, da li i sitničarim oko tričarija?

Ako jezički normativac kaže, recimo, da riječ ostrvo ne pripada bosanskom jeziku i da oni koje pravopisac navodi u citiranom dijelu Uvoda trebaju da pišu i govore otok, onda takva norma sitničari oko tričarija. Ali norma je norma, nacionalno osviješten narod i njegova Kancelarija trebali bi je poštovati. Naročito: Kancelarija. A ona? Ma jok. Ona piše:

„Pojedini pojmovi upotrebljeni u ovom zakonu (…)“ (Članu 2.a)). Pravopisna norma, prema Pravopisu bosanskoga jezika (PBJ): upotrijebljeni. U tom istom dijelu teksta Kancelarija piše „(…) jezični zahtjevi (…)“. Pravopisna norma PBJ-a kaže da lik jezički pripada lingvističkom kontekstu, a lik jezični anatomskom. Onako usput da kažem, lik jezični u lingvističkom kontekstu pripada hrvatskoj jezičnoj normi. I još usputnije da kažem da sam na TV-u 25. januara 2018. slušao priču bosanskog nacionalističkog lingviste Dževada Jahića o nebosanskim riječima koje, ne citiram, ulaze u bosansku jezičku praksu. Takve su riječi kroatizmi: itko, nitko, netko… Ove tri riječi citiram. A bilo ih je još. Istjerivanje „tuđih“ riječi iz nacionalnog jezika neodoljivo mi u pamet priziva egzorcizam, pa bih protjerivački kredo u jeziku imenovao egzorcističkim. Bošnjački, hrvatski i srpski egzorcisti istjeruju iz „svojih“ nacionalnih jezika riječi onih drugih. Šejtane, vragove, đavole. Elem, Kancelarija u maloprijašnjem citatu krši normu bosanskog jezika jer u PBJ-u piše: jezički (lingv.), jezični (anat.). Ako jezičke zabrane nacionalističkih normativaca uporedimo s crvenim svjetlima na semaforima, Kancelarija serbez prolazi kroz crveno. Pa u Članu 2. b) piše „(…) sticanjeznanja (…)“, a pravopisna norma, prema PBJ-u: stjecanje, prema: steći. Kroz crveno će i u Članu 2. c) 4): „(…) udžbenik za sticanje obrazovanja (…)“ pa opet kroz crveno u Članu 5. b): „(…) usmjeren na sticanje (…)“. Vjerovatno će Kancelarija sticati i dalje, ali to više neću pratiti. U Članu 2. j) prekršaj egzorcističke norme: „(…) samo pod uslovom (…)“. Norma imenicu uslov smatra srbizmom, pa je u bosanskom jeziku nepoželjna. Treba uvjet, kaže PBJ u Pravopisnom rječniku.

Kvalitetna nekvaliteta

Može standardnojezička norma bosanskog jezika i zbuniti govornika tog jezika. U Pravopisnom rječniku PBJ-a nema riječi kvaliteta, ali ima kvalitet. Riječ kvaliteta po tome ne pripada bosanskom jeziku, kao što kvalitet ne pripada hrvatskom jeziku, ali pripada srpskom. U Školskom rječniku bosanskog jezika, Sarajevo 1999, ima riječi i riječi: cap-carapčaprašik, ćefilitićotilukgaraz…, takvih koje mi se čine davno umrlima pa ih niko ili jedva ko i pominje. Gdje bi prije đaci potražili riječ u dvojbi kako je napisati ili šta znači nego u Školskom rječniku. Kako se kaže i piše: kvalitet ili kvaliteta? U Jahićevu Školskom rječnikuneće naći odgovor. Ima kitonjakizibašisorguč… No kvaliteta ili kvalitete nema. Onda, u bosanskom je prema Pravopisnom rječniku pravilno kvalitet? Ne zna se, jer su prema Rječniku bosanskog jezika SHalilovića, I. Palića i A. Šehović i kvalitet i kvaliteta riječi bosanskog jezika, ali se kvalitetu daje prednost.

Po Pravopisnom rječniku PBJ-a, Kancelarija griješi kad u Članu 5. (1) napiše „(…) stručne ocjene kvalitete (…)“, po pomenutom rječniku ne griješi, ali bi bolje bilo da se odlučila za kvalitet. Ali Kancelarija se rijetko brine o kvalitetu.

„Ma lako je njemu, sad ti je on upo u strukture pa niđe mu ravnog.“

Tako ili slično znalo se reći za nekog ko je uspio ugurati se u famozni establišment, među elitu. Kako je imenica struktura dobila značenje čiji je sadržaj moć, elitizam i tome slično? Vjerovatno tako što se sintagma strukture vlasti u razgovornom jeziku svela samo na prvi član sintagme. Kako god, kad želimo nečemu dati strukturu, učiniti da nešto bude struktura, oblikovati tako da ima svojstva strukture, upotrijebićemo glagol strukturirati.Tako bi trebalo biti. To je standardnojezička norma. Međutim, Kancelarija je „struktura“, „niđe joj ravnog“ i niđe joj ravne i briga je za jezičku normu, koju su pravili njeni ljudi. I opet kroz crveno: u Članu 5. c) „(…) didaktičko-metodički – udžbenik je struktuiran (…)“. Prema nacionalnim normama zajedničkog jezika pravilno je: strukturiran. Tako se zakonskim usvajanjem oblika struktuiran ozakonjuje polupismenost. U Nacrtu zakona koji evo čitam polupismenost je višekratno potvrđena.

Pusto upustvo

S nevjericom čitam: „Ministarstvo utvrđuje Udžbenički standard i razrađuje upustvo o njihovoj primjeni (…)“ (Član 5. (4)). Nevjerica i čuđenje. Zar upustvo u dokumentu koji Vlada Kantona Sarajevo šalje Skupštini Kantona Sarajevo, pod brojem, eno ga na navedenoj internetskoj adresi, od tad i tad, piše, i to na onoj adresi, a šalje ga da Skupština „utvrdi Nacrt zakona iz tačke 1. ovog Zaključka i isti uputi u javnu raspravu (…)“. Vlado, Vlado, gdje će ti duša. Pa se sjetim: Kancelarija i nema dušu.

Pravopis iz 1977.

Nakon ovog i ne iznenađuje me kad u Članu 8. b) čitam „(…) koji je prevod udžbenika (…)“. Opet kroz nacionalno crveno. Jer, pravopisna norma prema PBJ je: prijevod. Šta normativce navodi da nas poučavaju da je prevod nepravilno, a prijevod pravilno? Navodi ih pravilo: što dalje od zajedničke standardnojezičke norme zajedničkog srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika. Po kojoj je bilo: prevod i prijevod, volja ti ovako, volja ti onako. Da sam ja učitelj, a bio sam nekad davno, i to onaj seoski, pa učitelj srednjoškolski i onaj što uči odrasle ljude u večernjoj školi, tj. profesor gradski, dao bih svojim đacima (nek se ne muče tražeći ono čega više nema) da iskopiraju moj primjerak Pravopisnog priručnika srpskohrvatskog – hrvatskosrpskog jezika/Правописног приручникасрпскохрватског – хрватскосрпског језика autorâ Svetozara Markovića, Mustafe Ajanovića i Zvonimira Diklića, koji čuvam kao zjenicu oka, jer mislim da je baš u njemu bosanski jezik, a iz godine je 1977, III izdanje, izdano u Sarajevu, dao bih tu knjigu svojim đacima da iz nje uče kako treba pisati i govoriti bosanski. U tom pravopisu je crno na bijelom: prijevod (prevod). Imam i jedan još stariji pravopis: Pravopis hrvatskosrpskog jezika iz godine 1966, koji su priredili Ljudevit Jonke i Mihailo Stevanović. Kaže: prijevod i prevod (ijek.) = prevod (ek.). Pokazao bih im eto kako je to bilo tih godina. Kad je nacionalizam, ako nije bio ugušen, jedva disao. Pokazao bih đacima svojim još jedan, još stariji pravopis: Правопис српскохрватског књижевног језика iz 1950, autora Александра Белића. Kaže: прéвод (и. и ј.) = пријèвод (ј.). Skraćenicom и. označen je istočni govor = ekavski, a skraćenicom j. južni govor = ijekavski. Pokazao bih im da u Речнику уз Правопис српскога језика autora Митра Пешикана, Јована Јерковића i Мате Пижурице, Нови Сад 2002. može oboje: превод (ек.); ијек.: превод (пријевод). Pitao bih svoje đake razumiju li uskogrudost, tako bih to nazvao, bošnjačkih normativaca kad zabranjuju prevod. I mnoge druge riječi. Savjetovao bih da krše takve zabrane. Tako bih, učeći ih pravopis neinspiriran međunacionalnom mržnjom, učio ih i prvim koracima građanske neposlušnosti. Otporu. Kad je otpor potreban.

Ukazanje recezenata

Čitam dalje Kancelarijin Nacrt zakona o udžbenicima. Čitam, čitam… A onda! Ma je l’ moguće?! Piše u Članu 12. (9) „Radi sprečavanja sukoba interesa, član stručnog tima recezenata (…)“. Ma znam ja da će Kancelarijine brljotine pismeniji neko ispravljati, ali ruku na srce, Kancelarija je to takvo kakvo je dala na internet, pa javnost može od Vlade učiti kako se pišu naše bosanske riječi upustvo i recezent. Vlada je autoritet. Vladi valja vjerovati. Mada je rečeno štivo brljoka, kao što je brljoka i sitnica da se bjelinom ne mora(!?) odvojiti riječ koja slijedi nakon zareza, što je u navedenom citatu bjelodano, i crnodano – dano crno na bijelom. Da se u jednom tekstu nepismenost vrišteće visokog stupnja potvrdi („samo“) jedanput, paaa… hajde-de. Žurba, šta ćeš. Cap-carap. Ali! Ali evo opet recezetofanije – ukazanja recezenata. Znam da ne moram objašnjavati, al’ ipak: pokušavam se poigrati riječju teofanija: bogojavljenje. U istom ovom članu Nacrta u kojem su se recezenti ukazali prvi put ukazuju se opet, u stavu (10): „(…) smatrat će se da je član stručnog tima recezenata rodbinski povezan (…)“. I taman se ponadah da više neće, da je najgore prošlo, kad tu blizu, u stavu (11), eto opet riječi o članu tima recezenata: „Smatrat će se da je član stručnog tima recezenata (…)“. Gdje li je granica samosrozavanja i srozavanja posla kojim se institucionalizirani nacionalni hegemoni, hegemončići i njihova hegemončad bave ravnajući ovom zemljom – gotovo su je sravnili – određujući životna pravila u njoj?

Duša, hipokrizijska

Strašna provalija dijeli ovaj Kancelarijin ni bosanskim ni hrvatskim ni srpskim pisan tekst od standardnog bosanskog jezika. Kancelarija mu normu propisuje, Kancelarija je ruši. Duša joj je hipokrizijska. Dušu bi kao dala za svoj nacionalni jezik, a on, jezik, „unutar sebe to je poredak, red, ustanovljen odnos među jezičkim jedinicama. Tim odnosom bavi se lingvistika kao nauka, posebno gramatičari kao ‘jezički zakonodavci’, koji utvrđuju i propisuju pravila u jeziku“. I u ovom navodu ima hipokrizije, i simuliranja neupitnog autoriteta, koji tvrdi da su gramatičari „jezički zakonodavci“. Možda i jesu ako kao gramatičari promaše svoj poziv. Dvadeset prvo je stoljeće. Moderna lingvistika još od prošlog zna da jeziku nisu potrebni propisivači pravila u jeziku, jer su pravila jeziku imanentna. Svakom jeziku. Zato jedan od propisivača pravila u bosanskom jeziku, citat je iz Školskog rječnika Dževada Jahića i nalazi se na stranici 8, ne poučava đake dobro. Zašto sam rekao da u maloprijašnjem navodu ima hipokrizije? Zato što se tu simulira neupitan autoritet. Dž. Jahić jeste autoritet, ali je neupitnost svog autoriteta porekao tvrdnjom da su gramatičari jezički zakonodavci. Gramatičari se bave gramatikom, a gramatika proučavanjem jezičkog sistema i njegovih zakonitosti. Dakle onoga što je u jeziku i što on jeste.

Lingvistika kao nenauka

U citatu je još nešto što Dž. Jahić nije trebao sebi dopustiti. Veli: „lingvistika kao nauka“ bavi se „odnosom među jezičkim jedinicama“. Kao nauka time se bavi. Ako je lingvistika, onda je i nauka. Lingvistika je nauka o jeziku. Šta će tu ono kao? Ako ima lingvistike kao nauke, ima li i lingvistike kao nenauke? E tom lingvistikom kao nenaukom bave se „jezički propisivači“. I još se ni oni ne slažu međusobno. Jedan propisuje da može i hajvar i ajvar (pomenuti Školski rječnik), drugi propisuje samo ajvar (PBJ). Pa u PBJ-u aždaja v. aždahabaksuz v. bahsuzbjekstvo v. bijegcrkvenoslovenski v. crkvenoslavenskičašćavati v. častitidejstvo v. djelovanjedozvoliti v. dopustitiostrvo v. otok… mnogo zabrana – malo razloga (osim već pomenutog: što dalje od mrskog susjeda).

Glumpenšlamperaj pun šlampona

I propisivači su Kancelarijini ljudi. Oni u normi udare crvenō, a Kancelarija u praksi udari kroz njega. I sve tako. Gdje? Svugdje. I u ovom Nacrtu zakona o udžbenicima. Kapitalan dokument jer bi njegova zadaća bila da radi o glavi lošoj udžbeničkoj politici, teoriji i, naročito, praksi. Ali je kapitalac šlampav – jezički neuredan, neuređen. Šlamperaj. Pun šlamponâ. Kao što su ovi u Članu 14. (3): „Rangiranje udžbenika se vrši u skladu sa brojem osvojenih bodova od strane recenzenata.“ Loša upotreba jezika je njegova zloupotreba. I muka i za onu i za onog što hoće ili mora da razabere šta je to Kancelarija htjela reći. Mutljag, po načelu zašto jednostavno kad može komplicirano, sadrži dva zamućivača: prvi je „se vrši“, drugi je pasivna konstrukcija s prijedlogom od i imenicom strana. Voli Kancelarija vršiti. I zato: “Rangiranje udžbenika se vrši(…)“ umjesto: Udžbenici se rangiraju. Tako smo se riješili prvog zamućivača smisla. A drugi? Udžbenici se rangiraju „u skladu s brojem osvojenih bodova od strane recenzenata“. Kad su i kako recenzenti postali osvajači bodova – Kancelarija ne kaže. Nije ona ni mislila reći da recenzenti osvajaju bodove. Već da recenzenti ocjenjuju i boduju udžbenike, to je htjela reći Kancelarija, što je vidljivo iz Člana 12. (4) „Stručni tim recenzenata ocjenjuje rukopis udžbenika (…)“ i Člana 12. (7) „Od četiri ocjene recenzenata (…)“. Da Kancelarija nije šlampava, Član 14. (3) mogao je glasiti: Udžbenici se rangiraju prema broju osvojenih bodova. Takve su „sitnice“ svojstvene sadašnjim nacionalnim jezicima, rođenim iz jednog zajedničkog. Nacije mljackaju „svoje“ slatke jezike.

Krompirova zlatica

Kancelarija u Nacrtu, koji će sutra-prekosutra biti zakon, čini jezičke vratolomije. Odmah ispod osvajačkih podviga recenzenata čitam na početku Člana 14. (4) „U svim razrednim odjelima istog razreda (…)“ Zna li Kancelarija bosanski jezik? Ili hrvatski? Ili srpski? Kojim je od ovih jezika napisan citirani dio teksta? Hrvatskim nije jer u hrvatskom odjel = odio ima dva značenja: 1. dio ustanove, ureda i slično s određenom djelatnošću 2. zatvorena prostorija u vagonu, odjeljak, kupe. Tako to stoji u Rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića, treće, prošireno izdanje, Zagreb 2000. godine. Ne razmješta valjda Kancelarija đake u neke razredne kupee. Ne, ne misli Kancelarija, to je bjelodano i crnodano, da đaci sjede u razrednim kupeima. Misli Kancelarija nešto drugo, ali je svjesno ili besvjesno ili nesvjesno unijela malo hrvatskog štiha kako ga ona zamišlja, moglo bi to prijati hrvatskim zastupnicama i zastupnicima. Pa svoji smo, ili bi trebali biti. Kancelarija u svojoj susretljivosti i internacionalističkoj širokogrudosti može bit’ misli da su u hrvatskom jeziku školski odjeli, ne odjeljenja? Ali u maloprije pomenutom rječniku je: odjeljénje 1.odio, odjel 2. zajednica učenika istoga godišta, npr. sva odjeljenja istoga razreda. Što da pričam kako je to u srpskom kad je nacrt naš, kantonalni, KS-ov. Dakle, šta je s „razrednim odjelima“ u bosanskom? Listam Rječnik bosanskoga jezika Senahida Halilovića, Ismaila Palića i Amele Šehović, Sarajevo, 2010. godine. Tu je kao i u Anićevom rječniku. Tako je i u Rječniku bosanskog jezika Instituta za jezik u Sarajevu, Sarajevo, 2007. godine. Pa kojim jezikom piše Kancelarija? Ona misli da je Nacrt zakona o udžbenicima napisala na bosanskom. A evo koliko vidim, nit je bosanskim nit je hrvatskim nit je srpskim. Kancelarija piše kancelarijskim. Kancelarija je u jeziku ono što je krompirova zlatica u krompirovu lišću. U kancelarijskim proizvodima jezik ne živi. Njen jezik samo postoji.

Kancelarija prosipa riječi kao biblijski Onan sjeme. Član 25. u svoja četiri stava ima 130 riječi. Vidim ih kao malignu oteklinu na tkivu smisla tog teksta. Pokušaću se riješiti otekline. Ono što ostane trebao bi biti smisao. Pokušaću uraditi nešto što je svojevremeno uradio tadašnji američki predsjednik Franklin Ruzvelt (Roosevelt) i o čemu je nekad davno pisao lingvist Ivan Klajn. Citiram:

„U vreme Drugog svetskog rata, kada su u svim gradovima donošeni propisi o zaštiti od vazdušnih napada, neki činovnik sastavio je uputstvo o zamračenju za zgrade državne uprave u Vašingtonu. Uputstvo je podneto Ruzveltu na odobrenje, a glasilo je, u najpribližnijem mogućem prevodu, ovako:

Preduzeće se potrebne mere da se u toku vazdušnog napada sve federalne zgrade, kao i nefederalne zgrade stavljene na raspolaganje federalnim organima, zamrače na neodređeni vremenski period u cilju sprečavanja vidljivosti pod dejstvom unutrašnjeg ili spoljnog osvetljenja. Pomenuto zamračenje može se ostvariti bilo postavljanjem pregrada za zamračivanje bilo obustavljanjem osvetljenja. U skladu s tim biće neophodno da se u onim delovima zgrada u kojima se aktivnost mora nastaviti i u vreme zamračenja poduzmu mere za postavljanje pregrada koje će omogućiti produženje unutrašnjeg osvetljenja. Ostale prostorije, bilo da se u njima nalazi osoblje ili ne, mogu se zamračiti putem obustavljanja osvetljenja.

Ruzvelt, koji je iz dna duše mrzeo razvučenost i nejasnoću, pocepao je tako sastavljeni tekst. Umesto njega napisao je svoju verziju:

U onim zgradama gde mora stalno da se radi, neka nešto metnu preko prozora. Tamo gde mogu časkom da prekinu posao, neka ugase svetlost.

A evo sad kako je Kancelarija slijedila Onana u Članu 25. Nacrta zakona o kojem govorim. Kancelarija: „(1) U svim školama, uključujući sve nastavnike, direktore i ostalo stručno osoblje škole, kao i sva lica koja na bilo koji drugi direktan ili indirektan način u bilo koje vrijeme učestvuju u postupku uvrštavanja odnosno odabira udžbenika i pripadajućih dopunskih nastavnih sredstava zabranjuje se primanje svih oblika donacija i drugih oblika materijalne koristi od strane izdavača čiji se udžbenici i pripadajuća nastavna sredstva nalaze na Kantonalnom spisku.“

Ja: Školskom osoblju je zabranjeno primanje bilo kakvih darova od izdavača čiji se udžbenici i nastavna sredstva nalaze na Kantonalnom spisku.

Kancelarija: „(2) Svim izdavačima se zabranjuje davanje donacija i drugih oblika materijalne koristi školama, uključujući učitelje, nastavnike i direktore i drugo stručno osoblje.“

Ja: Izdavačima se zabranjuje darivanje školskog osoblja.

Kancelarija: „(3) Zabrana se primjenjuje trajno odnosno i u vrijeme kada se provode postupci uvrštavanja na Kantonalni spisak.“

Ja: Izbrisao sam stav (3). Jer je nepotreban. Ima smisla taman koliko i ovakva zabrana: Zabrana psovanja đakâ se primjenjuje trajno odnosno i u vrijeme kad je nastavnik ispamećen.

Kancelarija: „(4) Donacijom i drugim oblikom materijalne koristi se ne smatraju stručna usavršavanja u trajanju od jednog dana, niti promotivni pokloni zanemarive vrijednosti npr. blokovi za pisanje ili olovke.

Ja: Jednodnevna stručna usavršavanja i promotivni pokloni zanemarive vrijednosti, npr. blokovi za pisanje ili olovke, smatraju se dopuštenim darom.

Kunzdrugdžije…

Riječ-dvije samo još o Članu 30. (2). Tu piše: „Korice udžbenika se štampaju na papiru, minimalne kvalitete kunzdruk papira (…)“ Kunzdruk?! Kunzdrugdžije u Nacrtu zakona o udžbenicima kljaštre, sakate germanizam kȕnstdruk (Kunstdruck) – terminološku riječ za papir prevučen bjelančevinom koja se zove kazein, a papir, taj kunstdruk, se upotrebljava za precizne umjetničke otiske. Kancelarija je kunzdrugdžiluk. Ako kunzdrugdžilukovo stručno osoblje i popravi ovakve „bosnizme“ prije objavljivanja zakona, bojim se, znam ja Kancelariju, da se brojnim stilskim zavrzlamama neće baviti. Koga briga za zavrzlamčevine tipa ove: „Štampano izdanje udžbenika može biti dio multimedijalnog kompleta koji sadrži elektronska izdanja koja su opravdana ako se u njima nalaze sadržaji koji se ne mogu lako uvrstiti u klasične štampane udžbenike, a koji (…)“ Koji, koja, koji, koji, tralala, o-la-la…

… i grebandžije

Pročitao sam tekst Nacrta do kraja. Jezički se šlamponi ponavljaju i variraju. Zato neću više o njima. Zaključiću. Kancelarija trlja ruke. Završila je ovo. Biće to Zakon. Kancelarija je nadmena. Kancelarija je paša u svom pašaluku. Može joj se. I kroz crveno. Za Kancelariju nema normi. Ona ih stvara, ona ih krši. Norme su za druge. Kancelarija je i ovdje po ko zna koji put pokazala svoju šalabajzersku dušu sklonu šlamperaju i stvaranju šlampova. Koje skupo naplaćuje. Njen kredo je gréba. Kancelarija je dobro organiziran grebatorijum. Grebe se, izvlači korist za sebe i svoje gdje god može. Najviše iz budžeta. Boj se grebandžija i kad ti darove donose. Uskoro će, ako već nisu, darivati darom o kojem je ovdje bilo riječi – Zakonom o udžbenicima. A o čijem Nacrtu evo ispisah nekoliko redova, tek da makar i uzaludno dignem glas(ić) protiv svakojakih zloupotreba jezika. Jednog zajedničkog, tri ili trideset tri ili tristo trideset tri nacionalna, svejedno.

Nacije mljackaju „svoje“ slatke jezike…

Slalom kroz zakon

0

preneseno sa http://skolegijum.ba

Prebacivanjem postupka ugovaranja nabavke skija za školu skijanja na osnovne škole i centre u Kantonu Sarajevo i instrukcijom za korištenje direktnog sporazuma kao postupka javne nabavke skija Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade upustilo se u kriminal.

Iako niko ne dovodi u pitanje dobru namjeru Ministarstva – da sva djeca (za sada samo šestih razreda, ukupno 4.000) iz olimpijskog (zagađenog) grada provedu jednu sedmicu škole na čistom zraku učeći skijati – očito je da to čini na nedozvoljen način.

Ono je u procesu kupovine prekršilo zakon izbjegavanjem odgovarajućeg postupka javne nabavke. Nabavka je lukavo podijeljena na oko 60-70 malih ugovarača (škola i centara) za po 30 kompleta skija. Zašto baš 30? Zato što je u tom slučaju iznos manji od onog koji zahtijeva transparentan postupak, u kome se neće favorizovati jedan dobavljač, pa je moguće robu nabaviti putem tzv. direktnog sporazuma (gdje nisu potrebna najmanje tri ponuđača). Neko je iz Ministarstva dogovorio posao sa Intersportom kao jedinim dobavljačem, ugovorio cijenu i količinu daleko od očiju javnosti, dakle i od drugih zainteresiranih dobavljača, a onda, znajući da je to protivzakonito, potpisivanje već pripremljenih ugovora prebacio na škole.

To potvrđuje pismo od 28.12.2017, u kojem se nalaže direktorima:

“U skladu s telefonskim razgovorom i uputama i ovim putem Vas obavještavamo da je potrebno sljedeće:

– ispuniti potrebne podatke vezane za Vašu školu u dostavljeni draft ugovora za nabavku sportske opreme

– direktor/ica potpisati i ovjeriti isti u četiri primjerka

– potpisane ugovore je potrebno odnijeti u Intersport – Merkator (Ložionička 16), sutra (29.12.2017) od 8.30h kako bi direktorica Interpsorta potpisala iste.

S Poštovanjem,

Vlada Kantona Sarajevo

Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade”

Pismo nema potpisa. Jedini potpisi na ovom slalomu kroz zakon biće potpisi direktora i direktorica, koji očito nisu samostalni ugovarači, i očito nisu učestvovali u pregovaranju, a pitanje je i da li su u finišu stare godine imali potreban odgovarajući pravilnik, što zakon o javnim nabavkama također predviđa. A iz uvida u pravne akte škola (na internet-stranicama), nisu.Ministar Kazazović je objasnio, kako prenosi Avaz (16. januara) da zbog brzine isporuke opreme, Ministarstvo je sklopilo ugovor s firmom Intersport, jer jedini imaju fabriku. Ugovor nije sklopilo Ministarstvo, barem mu nema traga u bazi podataka javnih nabavki BiH, u kojoj nema ni Intersporta kao ponuđača, ni Ministarstva obrazovanja u Vladi Kantona Sarajevo kao kupca. Prije bi se moglo reći da je sklopljen dogovor, mimo zakonskih procedura. Kazazović je za Avaz izjavio da se skije kupuju novcem koji se pojavio [kao] višak sredstava pred kraj godine. (Višak od čega?)

Pitanja bez odgovora

Nijedan se direktor nije javno oglasio ovim povodom, iako su neki svjesni situacije u koju su dovedeni.

Nama je samo rečeno da odemo i potpišemo ugovore. Bila je ranije sjednica aktiva direktora osnovnih škola na kom su nas obavijestili o tome, ideja je prihvaćena, ali mi nismo mogli uticati na izbor ponuđača ili cijenu kupljenih skija, a nismo dobili nikakvu analizu ili elaborat kako će ta škola biti realizovana. Nastavnici tjelesnog odgoja su imali seminar i njima je valjda rečeno šta će raditi i kako, kaže jedan od direktora 30. januara i tvrdi da skije u školu još nisu stigle iako u ugovoru stoji 10 dana od dana potpisivanja ugovora.

Jedan od nastavnika tjelesnog odgoja kaže da je na seminaru imao obilje pitanja: šta sa djecom koja nemaju opremu za skijanje, odjeću i obuću za planinu ili koja ne žele skijati; šta sa djecom sa posebnim potrebama; šta sa nastavom te sedmice; kako obezbijediti da djeca budu sigurna na planini; šta u slučaju povreda; ko će ih obučavati skijanje jer je za to potreban certificirani trener; šta ako vrijeme na planini bude loše; kada će i gdje djeca popiti čaj i pojesti užinu; gdje će obaviti toalet; ko će brinuti o učenicima ako su oznojeni ili prljavi i mokri; ko će brinuti o onima koji šetaju; ko će držati nastavu u školama dok su nastavnici u pratnji polaznika škole skijanja…

Rečeno nam je da oni učenici koji neće skijati mogu šetati, da će djeca s posebnim potrebama ostati kući, da će nastava biti organizovana online i da će djeca kada dođu s planine kući dobiti lekcije i zadaće koje će uraditi i poslati mailom nastavniku, da će obuku na planini voditi certificirani trener kojeg će platiti Kanton, da će prevoz učenika platiti opštine i da ćemo mi nastavnici, kao nagradu, dobiti jakne, a da će nas u školama, tokom te škole skijanja, mijenjati studenti, kaže ovaj profesor. Napominje da postoje i drugi problemi vezani za opremu.

Ne može jedne vezove koristiti neograničen broj učenika jer oni se prilagođavaju težini skijaša, a i skije trebaju biti prilagođene visini učenika. Ko će brinuti o djeci kada sjedaju na ski-lift, ko će brinuti o opremi kada nastava na planini bude završena, ko će servisirati skije ili vezove između dvije škole skijanja? Sve to će biti vrlo teško realizovati, kaže ovaj nastavnik.

Na sva ova, ali i druga pitanja, svaki bi građanin, a posebno roditelj, morao dobiti odgovore čitajući elaborat ili projekat planirane škole skijanja. Ali taj elaborat javnost nije vidjela. Ide samo usmena priča – dobra namjera, čist zrak, besplatne skije… U akciju se, naivno i dobronamjerno, ne pitajući se o zakonitosti i netransparentnosti, uključilo i Vijeće roditelja Kantona Sarajevo, akcijom prikupljanja opreme koja nabavkom nije osigurana. Ili su u Vijeću bili svjesni nezakonitosti procedure, ali su zaključili da je pet dana na planini vrednije i važnije od 360 dana anarhije u dolini?

Ovo je, čini se, i prva prava demonstracija primjene Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju Kantona Sarajevo, usvojenog u maju, čiji su zagovarači, premijer Konaković i ministar Kazazović, tvrdili da depolitizira obrazovanje. Sad evo vidimo i kako: tako što je sedamdeset (?) direktora navedeno/natjerano da učestvuje u nezakonitoj provedbi jednog privatnog dila, u kojem su korišteni netransparentni postupci javne nabavke, diskriminirani potencijalni ponuđači, osujećena pravična i aktivna konkurencija i vrlo vjerovatno neefikasno utrošena javna sredstva.

Šta je tačno protivzakonito?

Prema Zakonu o javnim nabavkama, član 15 (6), Ugovornom organu nije dozvoljeno dijeljenje predmeta nabavke s namjerom izbjegavanja primjene odgovarajućeg postupka definiranog ovim zakonom.

Ugovorni organ, za dodjelu ugovora o javnoj nabavci, primjenjuje otvoreni ili ograničeni postupak, kao osnovne i redovne postupke. Svi ostali postupci su izuzeci (član 19 (1)).

Prema članu 87 (3), za dodjelu ugovora male vrijednosti, “Ugovorni organ provodi postupak direktnog sporazuma za nabavku robe, usluga ili radova čija je procijenjena vrijednost jednaka ili manja od iznosa od 6.000,00 KM”. (Bez PDV-a; dogovorena cifra za 30 pari štapova i trideset pari skija je 5.973,04 KM!)

Umjesto otvorenog postupka, jedinog transparentnog postupka po Zakonu, podjelom predmeta nabavke stvorena je mogućnost korištenja direktnog sporazuma. Ovo je izričito zabranjena praksa po Zakonu (član 15 (6)) i kažnjiva novčanim kaznama (član 116 (2) a), c) i član 116 (3)).

Direktni sporazum je postupak u kojem ugovorni organ nakon ispitivanja tržišta traži pismeno prijedlog cijene ili ponudu od jednog ili više ponuđača i pregovara ili prihvata tu cijenu, kao uslov za konačni sporazum. Ugovorni organ dužan je donijeti interni pravilnik o postupku direktnog sporazuma, koji treba biti usaglašen s modelom pravilnika o postupku direktnog sporazuma koji propisuje Agencija za javne nabavke BiH, član 90 Zakona.

Novčanom kaznom u iznosu od 1.500,00 do 15.000,00 KM kaznit će se za prekršaj ugovorni organ: a) ako nabavi robu, radove ili usluge bez provođenja postupaka javne nabavke propisanih ovim zakonom osim u slučajevima kada to zakon dopušta, član 116 (2) a), c) ako se ne pridržava uslova i načina javne nabavke prema procijenjenim vrijednostima i dijeli vrijednost nabavke s namjerom izbjegavanja primjene propisanog postupka nabavke, član 116 (2) c) Zakona.

Novčanom kaznom u iznosu od 300,00 do 3.000,00 KM kaznit će se odgovorno lice u ugovornom organu za oba prethodna prekršaja, član 116 (3).

Na potezu su inspekcija i tužilaštvo.

Novi izgled Školegijuma

0

Online izdanje Magazina za pravedno obrazovanje Školegijum od sada možete čitati u potpuno novom dizajnu koji smo kreirali da bismo vam olakšali pristup, omogućili lakše pretraživanje i na jednom mjestu učinili dostupnima sve sadržaje koje proizvodi redakcija magazina. Sada lako možete pronaći informacije o našim štampanim izdanjima, ediciji Lektira narodu… Možete u nekoliko klikova kontaktirati redakciju i pretplatiti se na novi broj. Omogućili smo vam da se lako uključite u raspravu o kvalitetnom obrazovanju.
Čitajte Školegijum kako biste dali svoj glas za dobro, pravedno i slobodno obrazovanje.

http://www.skolegijum.ba/

Dodjela nagrade “Šukrija Pandžo” i promocija novog broja magazina Školegijum

0

Redakcija magazina za pravednije obrazovanje Školegijum Vas poziva da prisustvujete dodjeli nagrade „Šukrija Pandžo“ za najbolji neobjavljeni rukopis romana, zbirke priča ili zbirke pjesama za djecu koja će se održati u petak 27. oktobra u 19 sati u Ateljeu Figure u Sarajevu (Danijela Ozme 13/3).

Nagrada se dodjeljuje Jagodi Iličić iz Tuzle za rukopis „Zločesta ptica i neljubičanstvena djevojčica“, koji je, prema riječima članova žirija, važan i dragocjen „jer djeci čitateljima pokazuje kako se ne pristaje na diktat sredine, pomodarstvo i površnost, te promoviše individualnost u odnosu na unificiranost“. Osim dodjele nagrade, u Ateljeu Figure će biti promoviran i novi, 21. broj Školegijuma, kao i 15. naslov iz edicije Lektira narodu „Priče od kiše“ Hajrudina Ramadana. Tim povodom će biti i prikazan film o autoru knjige. U okviru predstavljanja četvrtog broja časopisa „Riječ i smisao“ posebnu pažnju skrenućemo na uspješno okončan studentski projekat „Leksikon Nekrologa jednoj čaršiji“.

Radujemo se vašem dolasku.

Književna nagrada Šukrija Pandžo 2017.

0

Školegijum po drugi put raspisuje konkurs za Književnu nagradu Šukrija Pandžo. Pročitajte propozicije konkursa.

 

1. Sad. Pozor. PRIPREMA

Zadatak:

Predložiti književno djelo za djecu koje nije na spisku obaveznih lektira i tekstova u nastavnim planovima i programima te ponuditi metodičku pripremu časa koja će odgovoriti na sljedeća pitanja:

– Za koji uzrast đaka će se tekst koristiti?

– Koji ishod(i) će se obradom tog teksta postići?

– Koje se vrijednosti obradom teksta afirmišu (jednakost, odgovornost, pravičnost, altruizam, istinoljubivost…)?

– Zašto je odabrano djelo pogodno za ostvarenje navedenih ciljeva?

Sastavni dio pripreme treba biti kratak prikaz djela.

Konkurs ostaje otvoren do 30. juna 2017. godine.

Svi pristigli radovi objaviće se 1. jula na sajtu Školegijuma.

Žiri će odluku saopštiti 25. avgusta.

Nagrada se sastoji od diplome i novčanog iznosa od 500 KM.

Radove šaljite potpisane imenom i prezimenom na e-mail adresu skolegijum@gmail.com.

2. Roman. Priče. Pjesme.

Autorice i autori se pozivaju da pošalju rukopis romana, zbirke priča ili zbirke pjesama za djecu, u pdf formatu, na adresu redakcije Školegijuma, do 30. juna 2017. godine.

Djelo po izboru žirija biće štampano u ediciji Lektira narodu u 2.000 primjeraka.

Nagrada se sastoji od diplome i novčanog iznosa od 1.000 KM, koji uključuje i otkup autorskih prava za navedeno izdanje.

Radove šaljite potpisane imenom i prezimenom na e-mail adresu skolegijum@gmail.com.