LGBTI.ba: “Kruženje srama u LGBTI+ zajednici”

0

Piše: Mirza Halilčević
Foto: ffoz.org

Vjerujem da sram kao zasebno osjećanje zaslužuje da mu se posveti poseban tekst, zapravo, više njih. Za sada je i urađeno mnogo njih i ja ću se s tim u vezi, a opet uzimajući u obzir i sveobuhvatnost samog pojma, periferno referirati na neke od radova. Sram se u najširem smislu te riječi definiše kao nelagodan osjećaj izazvan određenom vanjskom ili unutarnjom rekacijom. Svi su na neki način imali to isksutvo bivanja posramljenim, no, sram se opet javlja u najrazličitijim varijacijama, ovisno od dobne kategorije, rodne, emotivne zrelosti, kulturne i političke situacije.

Sram i stid prate razvoj ljudskog roda, pridonoseći razvoju onih “društvenih ugovora” koji su preneseni i poznati, ali i onih izokrenutih normi, ili onih kršenja “normi” i običaja koji su općenito prihvaćeni, a posebno se tiču osobnog, seksualnog ili intimnog područja pojedinaca. Ti osjećaji ulaze u kompliciran i širok emotivni svijet čovjekove intime i osobnosti, koji vidljivije osobine zadobiva u uzrocima koji su vezani uz tjelesnosti, gdje je središnji i određujući element stid. Sram je pak, u odnosu na stid, osjećaj koji nije vezan samo uz tjelesnost… Priroda ovih osjećaja je da spadaju u društvene i moralne osjećaje, jer utječu na pravila i na standard društva na koje se odnose. Prema tome, početna definicija srama mogla bi glasiti ovako: “Uznemirenost ili osjećaj nedostojnosti kojega netko u sebi zamijeti jer misli da je doživio ili doživljava neodobravanje od strane drugih zbog onoga što on jest ili nekog djela koje je učinio.”[1]

Ponekad razgovor o sramu prijeti da bi mogao otići u ekstrem samog tumačenja ovog osjećanja, pa je zato u vezi s tim bitno i prepoznati razliku između srama, kulture ili dogovora koji opstaju na sramu, stidu i osjećaju krivice. Sram bi sam po sebi bio osjećaj koji je načelno vezan uz Sebstvo, osobnost koja podrazumijeva i svjesno Ja. Bojazan koja se ponekad kod ljudi javlja u vezi sa sramom jeste da će onaj pojedinac ili društvo koje prestane da se srami skrenuti sa moralnog puta. Po tom principu često opstaju upravo i određeni kolektivni dogovori i standardi. Neki smatraju kako i same religije funkcioniraju po principu posramljivanja pojedinca ili pojedinke. No, ono što je ključno kod osjećaja srama jeste da se on ne veže za mogućnost rasta, uviđanja, prepoznavanja greške ili loše učinjenog djela, nego za potpuno diskreditiranje i obezvređivanje ličnost. Osjećaj krivnje je taj koji ostavlja prostor za odgovorno djelovanje. Upravo je to osjećaj koji je fokusiran na druge, na ono što smo potencijalno loše napravili drugim ljudima, i u tom slučaju govorimo o konkretnim djelima, činovima, gestovima na kojima se potencijalno može raditi kako bismo na kraju dana unaprijedili kvalitetu zajedničkog koegzistiranja sa obostranim zadovoljstvom. Osjećaj krivnje zapravo nosi potencijal da bude moralni korektiv svjesnog pojedinca/ke. No, šta se zapravo događa sa ljudima i pripadnicima grupe koji su načelno – sramota društva? Kako i na koji način oni unutar vlastitih krugova percipiraju sram, kako se nose sa istim, i kako se nose sa eksternim sramom koji prodire i u same krugove? Ovo su samo neka od pitanja na koja ću pokušati dati odgovor unutar ovog teksta, pritom govoreći o socijalnom statusu LGBTIQA osoba u Bosni i Hercegovini, a i na Balkanu.

Naše društvo (Bosna i Hercegovina) predstavlja društvo puno simptoma PTSP-a na kojem se, po mojim saznanjima, nikad nije radilo aktivno i konstantno. Kao dio takvog društva svi mi, ali posebno pripadnici marginaliziranih grupa, ne možemo živjeti jedan zdrav i kvalitetan život. Kao rezultat i dio takvog društva postaje evidentno da i među samom LGBTIQA zajednicom postoji dosta srama, samostigmatizacije koja čini da se ponovo vrtimo u začaranom krugu stigme i predrasuda, objašnjava Zvjezdana Jakić, geštalt terapeutica sa iskustvom rada sa LGBTIQA osobama, dodajući: Sram ili stid se javljaju u momentima kada se neka osoba ili osobe osjećaju izloženo ili da su na neki način drugačiji od prosjeka. Svjedoci smo i da među tzv. generalnom populacijom postoje standardi kako žene ili muškarci trebaju izgledati. Veliki broj onih koji su npr. dosta deblji ili mršaviji se ne osjećaju dobro i skloni su da se srame, ne samo tog dijela sebe, nego i da poništavaju svaki dio svoje ličnosti. Ima dosta očekivanja, zabrana i skrivenih poruka još u roditeljskom domu kako trebamo izgledati, ponašati se i šta se očekuje od nas u određenim godinama. Svi/e koji/e se ne uklapaju u taj model postaju izloženi/e osjećaju stida/srama.

Kako bismo i za LGBTIQA populaciju mogli reći da oni/e jesu dijelom društva – kulturno, politički, pa i administrativno mu pripadaju – ne treba da čudi što se i unutar same zajednice događa perpetuiranje, ponavljanje srama i posramljivanje. Iako bi načelno trebalo vjerovati da ljudi koji se suočavaju sa izvjesnim nivoom diskriminacije neće po istom nivou diskriminirati članove/ice zajednice koje su i sami dio, ponekad se događa da određene obrasce ponašanja internalizujemo, prisvojimo i pustimo u pogon, ili ih jednostavno ne preispitujemo. Isti princip zapravo se odnosi i na pitanja autohomofobije, ili pitanje patrijarhata unutar same LGBTIQA zajednice. S druge strane, evidentan je i pritisak dehumanizirajućeg diskursa popularne kulture koji po svom kapitalističkom narativu uzima za svoje predstavnike LGBTIQA osobe koje bi prosto javnosti mogle biti zanimljive, atraktivne i seksi. Iako, ruku na srce, ne može se samo prozivati popularna kultura, štaviše, kultura srama toliko je dobro raspoređena po različitim frontovima da je prilično teško prozvati sve one koji/e su odgovorni/e. Prema riječima Sanje Dutine, magistrice kliničke psihologije, mediji su tek jedna komponenta koja utječe na kreiranje sveopćeg standarda i konkretno tjelesnog nezadovoljstva.

Sve je više studija koje ističu da na procenu sopstvenog tela mnogo više utiču vršnjaci, pa i porodica (posebno braća i sestre). Poređenje sa drugima koji su u našoj neposrednoj okolini, kao i socijalna komunikacija sa vršnjacima, izgleda da ima formativnu ulogu u razvoju zadovoljstva fizičkim izgledom. Udaljene predstave koje portretišu mediji, uprkos direktnoj izloženosti, na drugom su mestu. [2]

Imajući sve to u vidu, prilično je teško govoriti o LGBTIQA zajednici i načinu instrumentaliziranja srama unutar iste. Kako ovdje nije riječ o izolovanoj komponenti društva, ambiciozno je na malom uzorku tražiti određene specifičnosti koje se odnose samo i isključivo na kruženje srama unutar LGBTIQA zajednice, no, svakako je u vezi s tim bitno imati u vidu da i takve situacije postoje, da je važno o istima govoriti, barem uzimajući u obzir potencijal malih krugova koji teže pozitivnim društvenim promjenama.

Dogodilo mi se to na jednom od mojih prvih seminara koji su promovisali LGBTI prava. Mušarci s kojima sam dijelio sobu u hotelu komentarisali su druge muškarce na dejting sajtu, da bi mi se potom obratili pitajući me da li mi smeta što pričaju gej stvari. Odgovorio sam da mi nema šta smetati, da sam i ja biseksualan i da je to okej, na što je odgovor jednog od njih bio, citiram: “Nikada ne bih mogao pomisliti da je neko tako debeo dio LGBT+ zajednice, mislim, mi vodimo računa o tome da smo tip-top, ali izgleda nas ima i drugačijih.” Osjećaj srama koji sam tada osjetio je bio veći nego ikada. Jaka želja da budem dio nečega, da budem prihvaćen je po prvi put postojala, međutim, biti prozvan drugačijim u zajednici za koju misliš da je jedina u kojoj ćeš se istinski osjećati prihvaćeno je jako bolno. A koliko ovakve situacije i komentari, za koje smatramo da su bezazleni, mogu nekome naškoditi, govori i to da je baš ovo bio trenutak kada sam ponovo pao u depresiju i dobio želju za samoozljeđivanjem, podijelio je s nama aktivista Admir Adilović.

Ja sam trans žena i događalo mi se da su mi ljudi u zajednici uglavnom ukazivali na moju ljepotu, i to na najrazličitije načine. Prije nego sam krenula sa hormonima govorili su mi kako ću biti izuzetno lijepa kad završim sa tranzicijom, da bi me nakon toga krenuli prozivati ljepoticom ili stalno to isticati. Ja znam da ovo ne izgleda nimalo neugodno, ali zaista je neprijatan osjećaj kada vam neko iz dana u dan ističe vašu ljepotu i onda se u skladu sa tim osjeća slobodno da vas dodiruje, daje vam modne savjete, koje grudi da staviš… Prosto je izgledalo kao da vam odjednom oduzimaju tjelesni integritet i prisvajaju ga. Jednom prilikom mi se čak i prije tranzicije dogodilo da mi je, nakon što sam se prvi put autovala, jedna aktivistkinja rekla kako ću za nju uvijek ostati prelijepi Nenad… Pretpostavljam da možda nekome sa strane ovo zvuči kao idealna situacija, ali zaista je u mom slučaju bio prisutan osjećaj neadekvatnosti, podijelila je i Hana Konatar, trans aktivistkinja.

Kao što je i rečeno, dokazivanje postojanja nekog specifičnog obrasca posramljivanja, tjelesnog ili sveopćeg diskreditiranja unutar same LGBTIQA zajednice, vjerovatno bi zahtijevalo poveći uzorak i veću analizu kulturnog i političkog miljea. No, ono što se svakako da zaključiti jeste da je taj fenomen vidljiv i unutar iste i da izaziva vrlo neprijatna osjećanja. Pored tjelesnog posramljivanja, zanimljivo bi svakako bilo preispitati možda i fenomen posramljivanja femininiteta kod muškaraca od strane muškaraca, potražiti oblike suptilnijeg diskreditiranja, preispitati seksualne uloge i sve možda manje normirane oblike rodnih izražaja koji načelno u društvu bivaju tretirani kao manje vrijedni. Ono što se svakako da zaključiti jeste da su postojani izvjesni standardi, norme i očekivanja i unutar same LGBTIQA zajednice, te da određena odstupanja i neadekvatnosti ponekad bivaju i artikulisana, što izaziva nimalo prijatan osjećaj, a često vodi i razvijanju određenih mentalnih poteškoća, ali i psihosomatskih. Kako je sram često preplavljujući osjećaj, neracionalan, događa se da uglavnom gubeći sliku o sebi, gubimo i osjećaj vrijednosti, te je svakako u skladu sa tim poželjno potražiti pomoć – prijateljsku ili stručnu, obratiti se nekom od servisa koji nudi mogućnost vršnjačkog savjetovanja. Odnosno, pokušati artikulisati osjećanja, te u sigurnim okolnostima raditi na njima. Sram može da bude prilično nezahvalna blokada koja umije da sabotira dugi niz godina ukoliko se ne radi na njoj. Uz svu odgovornost zajednice, jednako je bitno da i za sebe nađemo načina da unaprijedimo kvalitet svog života kako bismo mogli/e ostvariti svoje potencijale.

Pošto je u pitanju osjećaj koji u potpunosti poništava našu vrijednost kao individue, onda i posljedice mogu biti teške. Bitno je osobi ukazati na to šta sve ona ima, koji su joj kapaciteti i dobre strane. Na taj način možemo adekvatno raditi sa stidom/sramom i krivicom. Treba samo biti svjestan/na da je to dugotrajan proces, ali u svakom slučaju vrijedi i za samu osobu, a i za njenu ili njegovu okolinu, zaključuje za kraj Zvjezdana.

[1] Tognacci, S. (2016), Psihologija srama: Glavni psihologijski i kulturološki vidovi

[2] Dutina, S. – Pravda za medije: Zašto ne volimo svoje telo? Dostupno na: https://www.psihobrlog.com/klinicka-psihologija/pravda-za-medije-zasto-ne-volimo-svoje-telo/

Volim, dakle, bunim se!

0

Piše: Mirza Halilčević
Foto: SOC

Zabranjivane ljubavi oduvijek su imale potencijal da redefinišu političke vrijednosti jednog društva. Patrijarhalna, uzorita, bračna struktura je tampon zona između patrijarhalnih moćnika i onih čija ljubav, zajednica, partnerski odnos po defaultu podrazumijeva nenormiranost. Bilo da se radi o vjerskoj, nacionalnoj, rasnoj, klasnoj, rodnoj, seksualnoj ili bilo kojoj drugoj osnovi partnerske skrajnutosti, ono što je svakako zajedničko svim neuzoritim oblicima životne zajednice jeste potencijal koji ima mogućnost da razbije krutost sjedinjavanja ljudskih bića. Sve dok patrijarhalni koncept partnerstava nastavi egzistirati između moćnika i neuzoritih, partnerske zajednice će i dalje biti scenario za tlačenje i ispunjavanje društvenih očekivanja i normi! U to ime, voljeti drugačije, voljeti hrabro i suprostavljeno znači buniti se. Takva ljubav je queer i takva ljubav je subverzivna.

Kako zabranjene ljubav opstaju, kako se pronalaze i koliko ih heteronormativna i patrijarhalna sredina uslovljava, da li je seks bitan i da li nam treba koncept braka i kako ga zamišljamo? Ovo su samo neka od pitanja na koja su odgovorili učesnici diskusije organizirane u okviru Međunarodnog festivala queer filma Merlinka u Sarajevu. Zaljubljivanje kao sloboda, kao političko pitanje i kao subverzija bili su fokus tačke ove diskusije na kojoj su govorili gošće i gosti festivala: Iva Rušiti, Jernej Škopf, Lejla Kalamujić i Predrag Azdejković, dok je razgovor moderirao Nikola Kuridža.

Prisutni gosti i gošće podijelili/e su svoja autentična iskustva bivanja u vezi, te i sveopća razmišljanja na tu temu. Pitanjima samoće i usamljenosti u odnosu, te receptima za dugotrajnost odnosa, započet je i razgovor o zaljubljivanju.

“U svakom slučaju, bolje je i biti sam nego sa bilo kim, jer veza sa bilo kim i pod svaku cenu je kao bomba koja samo čeka da eksplodira. Za odnos koji nas čini ranjivim i koji zahteva poverenje bitno je da se ljudi prosto prepoznaju, ali da u isto vreme i zadrže izvesni nivo misterioznosti u odnosu, da svog partnera stignu uvek iznenaditi nečim“, objasnio je za početak Azdejković.

Obzirom da su političke vrijednosti definisale normiranu i preporučenu ljubav, subverzivna moć queer ljubavi i zaljubljivanja postala je očita. Na kraju dana i sve revolucije započele su upravo zbog ljubavi, zbog ljubavi prema sebi i prema drugima, jer, izgleda da još jedino ljubav u najširem smislu te riječi ima taj potencijal da mijenja stvari na bolje.

“Ljubav je uvijek politička, jer, činjenica je da i društvo putem ljubavi vrši najveću represiju i utjecaj. S druge strane, queer ljubav i znači subverziju, jer se upravo preko nje narušavaju patrijarhalni stavovi, što objašnjava i otkuda toliko otpora i nasilja kada je manifest queer ljubavi u pitanju”, rekla je Kalamujić.

Teret očekivanja i idealizacije ne zaobilazi ni queer ljubav ni koncepte zaljubljivanja. Jednako se i tu, kako putem popularne kulture, tako i unutar manjih reproduktivnih kulturnih krugova, prenosi ideal savršene ljubavi, odnosno nečega što bi trebalo biti savršeno. Nešto tako prethodno je viđeno i u slučajevima heteroseksualnih odnosa, što je donekle ljubav odvelo u ćorsokak, malo dalje od realnosti. U kontekstu tog pitanja učesnici/e su govorili/e i o pitanjima kompromisa, autentičnih potreba, ali i o konceptima monogamije, poligamije, poliamorije i sveopćih načina vezivanja za drugu ili više osoba.

“Svi/e mi na neki način čekamo filmsku ljubav, onu koja se opisuje u bajkama, poeziji, filmovima. Veliki se tu teret očekivanja stavlja na obe strane. Mislim da sve to čini da se malo udaljavamo od realnosti i da gubimo svest o autentičnim vlastitim potrebama koje nekad i nisu tako filmske, ali bitne su jer je sve to dosta individualno. Evo naprimer, jedan moj prijatelj je u vezi sa petoricom, i to tako funkcionira, svi oni su obavešteni šta se događa između njih i ništa nije skriveno. On je, na neki način, našao je rešenje za sve svoje potrebe”, zaključio je Azdejković.

“Evo ja, recimo, nisam sigurna koliko je monogamija zapravo rezultat toga da često možda nismo spremni/e napraviti kompromis u odnosu na samo jednu osobu i posvetiti se toj jednoj osobi, nego, eto, biramo da imamo više osoba – partnera/ica, od kojih će svako zadovoljavati neku autentičnu potrebu. To meni isto ima veze sa idealizacijom partnera/ica, romantične ljubavi i zaljubljivanja”, dodala je Rušiti.

Obzirom da je pitanje anonimnosti vrlo legitimno i kompleksno u isto vrijeme, te je i u skladu sa primarnim potrebama za sigurnošću, a dijelom je i aktivističke agende, postavlja se pitanje kako i na koji način se pravi kompromis unutar veza gdje su partneri/ce prilično javno autovani, odnosno, nisu autovani uopće. Kako su svi naši gosti i gošće bili/e prilično javno i queer angažirani, pitani su i kako izgleda to kada se nađu sa partnerom ili partnericom koji/a nije javno autovana i da li za njih to predstavlja izazov?

“Ja sam možda malo više autovana u odnosu na svoju djevojku, što ona poštuje, kao što i ja poštujem da njoj u određenoj situaciji nije baš prijatno, i to mi se čini kao kompromis koji mi radimo, to je veza koja funkcioniše na taj način. Jer, treba uvijek promišljati šta je iza svega toga, a to su politički razlozi”, zaključila je Kalamujić.

“Ako voliš neku osobu i ako je ona u situaciji da nije autovana, onda to prihvatiš. Naravno, to može biti i izazov zbog disbalansa koji se stvara, ali isto tako mi koji smo malo više izloženi i autovani možemo biti oslonac za ljude koji se trebaju osnažiti, pa i u vezama”, dodao je Škopf.

“Moj dečko nije autovan i to je donekle bio proces, prvo je trebao reći svojoj drugarici i to je potrajalo, što je meni na neki način zapravo dobro. Nisam baš siguran koliko bih uživao u ulozi snajke, u porodičnim ručkovima i svemu čemu bi nas to javno partnersko autovanje vodilo”, rekao je Azdejković.

“Ja sam, recimo, slučajno autovana od strane moje bivše djevojke, što me je tada malo naljutilo, a nakon čega sam imala i taj momenat autohomofobije što me je pomalo kočilo, ali isto tako učinilo da razumijem i taj trenutak kada nismo svi/e baš slobodni/e da budemo javno autovani/e. S druge strane, znam i za slučajeve partnerica koje su se u nekim izvanrednim situacijama sakrivale ispod tezge na pijaci kada bi vidjele ili srele neku osobu koja ih baš ne bi trebala vidjeti u tom trenutku”, podijelila je i Rušiti.

Potreba za granicama i za građenjem zdravog odnosa nešto je oko čega su se složili/e svi/e gosti i gošće. Nimalo izolovan slučaj nisu ni LGBTIQA osobe kada su u pitanju individualnost, pripadanje, vezanost i svezanost, te nedostatak granica. O tome su iskustveno i lično govorili i Predrag i Iva.

“Ja, prije svega, ljubavni odnos gledam i kao partnerski odnos. Bitno je da partner pomogne svom partneru da ostvari svoj puni kapacitet, a ne da ga sputava na putu njegovog razvoja svojom sujetom ili čime god. Moj parnter i ja se na neki način pomažemo i postoje stvari koje on radi dobro, postoje stvari koje ja radim dobro i trudimo se uvek naći na pola puta u tom profesionalnom i ličnom razvoju, a opet, u isto vreme ostati i individualni i autentični, što je proces i izazov”, rekao je Predrag.

“Ključan pojam su mi granice koje se postavljaju i sebi i drugoj osobi. Mislim da je bitno i zadržati i individualnost, jer, ako ne pripadamo sami sebi jednako je teško pripadati i drugoj osobi. Ne mislim da je sveprožimajuća simbioza u tom smislu zdrava i funkcionalna na nekom dugoročnom nivou”, rekla je Iva.

Kako rodna perspektiva nosi i različita iskustva, te samim tim i različite vidove opresije, što je često slučaj i sa LGBTIQA odnosima, ovaj put su gošće upitane i o tome da li imaju dojam da lezbejstvo nije dovoljno politično i mainstream, da li ga se ne doživljava dovoljno ozbiljno, pa ni u slučajevima prijetnji koje se uglavnom adresiraju na gej muškarce.

“Pa to samo govori da smo mi toliko nebitne da čak niko neće napisati ‘ubij lezbejku’, nego ‘ubij pedera’, jer nismo uopće doživljene kao dvije žene koje se ozbiljno vole ili predstavljaju prijetnju. Osim toga, toliko je i seksualizacije lezbejki u našem slučaju, a pritom ima i ta seksualna konotacija koja prosto naš seks ne tretira ko ozbiljan ili vrijedan obzirom da izostaju penetracija i penis, što na kraju dana samo svjedoči o poziciji žene u društvu”, zaključila je Rušiti.

Za kraj diskusije ostavljeno je i neizostavno rješavanje pitanja braka i bračnih zajednica i administrativnih poteškoća. Ono oko čega su se svi/e složili/e jeste da postoje brojne administrativne koristi za koje se vrijedi boriti, ali da pitanje odabira bračne dinamike treba da bude otvorena mogućnost i stvar izbora, ili kako je to poentirao Azdejković – treba se boriti za uspostavljanje institucije braka, da bi je se poslije moglo rušiti.

“Nije pitanje braka hoću li, nego mogu li. Pitanje i pojam braka bi trebalo redefinirati. S druge strane, legalizacija je bitna baš radi rješavanja administrativnih i birokratskih situacija do kojih može doći. Može se desiti da završim u bolnici i da moj dalji rođak može ući, ali da djevojka s kojom, recimo, živim ne može. S druge strane, redifiniranje braka jeste jedan oblik društvenih promjena koji bi se trebao naći pri vrhu liste prioriteta kada je riječ o ovom pitanju”, zaključila je za kraj Lejla Kalamujić.