Preneseno sa: http://interview.ba/
Dvadesetdevetogodišnji Dino Alagić iz Zenice je relativno nepoznato ime na domaćoj umjetničkoj sceni. Studirao je književnost u Sarajevu, a odlučio je da se posveti multimedijalnoj umjetnosti kroz propitivanje vrijednosti modernog društva. O tome govori njegov prvi video uradak pod nazivom „Ljudi sa granice“ koji je istovremeno i najava istoimenog albuma koji će sam sebe finansirati. Ovaj spoj muzike i književnosti kroz video formu nastao je kao ideja prije četiri godine, a danas dobija svoj oblik. O kakvom se talentu radi govori činjenica da je Dino sav materijal komponovao, pisao, svirao, snimao audio i video, montirao, miksao i uradio finalnu produkciju.
PRIČA O LJUDIMA SA MARGINE „U najširem smislu to je pokušaj da artikuliram propitivanje identiteta dualne prirode čovjeka i vječitog balansiranja između više krajnosti, antagonizama koji se spajaju u onoj graničnoj tački odnosno u svakom od nas koji smo na neki način svojom voljom ili silom prilika izbačeni i gurnuti na marginu. Koji se ne daju uhvatiti u bilo kakvu vrstu kategorizacije i klišea“.
INTERVIEW.BA: Šta je „Middle Way Project“ i šta je osnovna ideja za ovaj rekao bih vrlo specifičan i originalan izričaj? Koliko on zapravo ima veze sa tvoje dvije ljubavi, književnošću i muzikom ?
ALAGIĆ: „Middle Way Project“ je samostalni, samofinansirajući multimedijalni album. Projekat je u potpunosti autorski u svakom smislu jer sam ja komponovao, pisao, svirao, radio, audio i video snimanja. Montirao, miksao i uradio finalnu produkciju. Kao ideja je nastao prije četiri godine a tek nedavno sam objavio prvi song video „Ljudi sa granice“ koja otvara istoimeni album koji objedinjuje teme koje će pojedinačno biti prikazane u ostalih devet kompozicija. Krajem ljeta trebala bi da se pojavi pjesma „Hermafrodit“, koja govori o žensko-muškom principu u svakom čovjeku i problemima feminizma i LGBT-a. Realizaciju kompletnog albuma sam planirao do početka iduće godine.
Moja osnovna kreativna preokupacija je pokušaj da spojim muziku i književnost u medij u kojem ću izraziti sebe i svoj doživljaj okoline i svijeta u kojem živim.
Svirao sam u nekoliko lokalnih zeničkih sastava koji su na žalost prestajali sa radom uvijek u onom trenutku kada se trebalo početi raditi autorske projekte zbog čega sam ja i počeo da se bavim muzikom. Ovo je posebno teško pogotovo kada govorim o mom gradu gdje nemate podršku zajednice, lokalne vlasti , nemate Dom mladih, nemate adekvatne uslove, prostorije, opremu ni ljude sa kojima biste mogli stvarati. Kada nisam uspio da nađem podršku svojim idejama i namjerama, odlučio sam da radim sam. S jedne strane na žalost jer uživam u bendovskoj svirci i kreiranju muzike na taj način, a s druge strane na zadovoljstvo jer sam imao potpunu ličnu slobodu da izrazim svoju ideju.
INTERVIEW.BA: U vremenu u kojem su u sferi interesovanja medija pa samim tim i šire javnosti pjesme „lakih nota“ i tekstova koji zapravo ne govore ni o čemu, ti se odlučuješ za konceptualnu vrstu spoja književnog eseja, poezije i muzike koju sam komponuješ.
ALAGIĆ: Ta forma tog konceptualnog albuma me već dugo zanimala slušajući neke progresiv rock bendove i to sam vidio kao odličnu formu gdje mogu da izrazim sve ono što sam čitao, slušao i što me je na neki način mučilo. Tako se polako ideja razvijala i polako sam je zaokruživao. Ono što se pokazalo kao olakšavajuća okolnost je upravo činjenica da radim potpuno samostalno.
U najširem smislu to je pokušaj da artikuliram propitivanje identiteta dualne prirode čovjeka i vječitog balansiranja između više krajnosti antagonizama koji se spajaju u onoj graničnoj tački odnosno u svakom od nas koji je na neki način svojom voljom ili silom prilika izbačen i gurnut na marginu. Koji se ne da uhvatiti u bilo kakvu vrstu kategorizacije i klišea.
INTERVIEW.BA: Očigledno je da smo natjerani na neprestano „nošenje“ sa različitim oblicima identiteta, koliko god nam oni nisu prioritet, ali okruženje i novoizgrađeni sistem nas praktički guraju, koliko god se mi tome opirali u određivanje i svrstavanje. Čitam li ja u spotu ali i tekstu pjesme pojam ogledala kao sinonim za taj (po meni) problem?
ALAGIĆ: Oni koji budu gledali prvi video, primjetiće da je osnovni kompozicioni motiv, motiv ogledala. On je zapravo ona tanka površina, ona nevidljiva linija u kojoj se spajaju dvije krajnosti ili obrnuto dvije krajnosti koje čine površinu ogledala a čiji govor slušamo u posljednjih sedam strofa pjesme „Ljudi sa granice“.
OGLEDALO
Na trgu spomenik množina od Ja
Bremeni gen dvorske lude
Stojim da gledano bude
Suvenir na trgu štono bijedno sja.
Na prodaju crveni molitvenik
Ljubav traže u rječniku
Nešto ima u zlobniku
Pobunjen čovjek jadan je i velik…“
INTERVIEW.BA: I da preduprijedimo eventualne dileme iz budućnosti „šta je pisac htio da kaže“, pa probaj na neki način definisati osnovnu ideju, sopstvene individualnosti i kreativnosti u kojoj očito uživaš uprkos svjesnosti da su danas u trendu generalizacije i kolektiviteti?
ALAGIĆ: Ono što želim zapravo je različitost od onoga što imamo priliku vidjeti i čuti a što je podređeno subkulturi žanra. Moj način izražaja svoj korijen ima u tom samom začetku ideje koja se rodila kao kulminacija svih tih energija i iskustava, koja se godinama sakupljala u meni. U nepodnošljivosti besmisla kojeg živimo i neprestanog propitivanja vlastitih identiteta. Identiteta nekoga ko je rođen i živi u BiH i zajedno sa njom podnosi njenu sudbinu.
„Plačem prvim probudićeš oči
Nema lica nema pripovjedača
Šta je množina od Ja?“
