LGBTI.ba: Heteroseksualne i cisrodne osobe moraju otvoreno prozivati homofobiju, bifobiju i transfobiju

Piše: Selma Kešetović
Foto: pridenation.lgbt

Borba protiv svekolike diskriminacije LGBTI osoba nije borba samo onih koji/e su tom diskiminacijom izravno pogođeni/e. Ona je i borba svih nas koji želimo vidjeti vladavinu prava i ravnopravnost svih građana i građanki Bosne i Hercegovine. Stoga smo postavili/e pitanje bh. aktivistima/cama kako heteroseksualne i cisrodne osobe mogu pomoći u borbi za LGBTI prava.

Goran Zorić iz Centra za mlade Kvart iz Prijedora, naš prvi sagovornik, odbio je bilo kakvu dihotmiju: “Osjećaj za pravdu i jednakost nije isključivo rezervisan za pripadnike/ice LGBTI populacije ili bilo koje druge manjinske grupe. Riječ je o univerzalnim humanističkim principima i vrijednostima. U tom smislu, ne mislim da straight osobe trebaju iz nekog specifičnog razloga podržavati borbu za LGBTI prava i njihov položaj u društvu – dovoljno je jednostavno reagovati na nepravdu. Ovdje nije riječ o borbi za neke partikularne interese, već o borbi za jednakije i solidarnije društvo za sve nas. Osim toga, većina straight osoba je po nekoj svojoj karakteristici, u nekom momentu svog života, bila u manjini, pa mi se čini da se i to iskustvo može iskoristiti za identifikaciju i bolje razumijevanje toga šta znači biti marginalizovan i potlačen, i koliko je bitno izboriti se za sebe. U našem društvu je LGBTI pokret još uvijek nedovoljno razvijen da bi se bez pomoći straight osoba mogao izboriti za prava i bolji položaj u društvu, te je zato ova podrška veoma značajna.”

No, Marija Vuletić iz Fondacije CURE, kako iz svog LGBTI aktivističkog, tako i feminističkog iskustva, smatra da heteroseksualne osobe uživaju određene privilegije koje LGBTI osobe nemaju, i da ih itekako moraju biti svjesni/e: “Poručila bih im da nikada ne zanemare i ne zaborave svoju poziciju moći i da nam početne tačke nikada nisu iste, niti će ikada biti. Mogu da nam daju podršku tako što će razumjeti našu početnu tačku, i ne nametati svoje stavove koji dolaze iz privilegovane pozicije. Također, mogu uvijek javno da govore o tome, da se zalažu protiv govora mržnje koje im servira okruženje i da dolaze na događaje (javne i manje javne) da bi podržali/e sve segmente LGBTI egzistencije.”

Osvješćivanje privilegije nije proces okrivljavanja, niti podcrtavanje nepomirljivih razlika, nego je upravo to osnovno polje iz kojeg heteroseksualne i cisrodne osobe mogu najbolje djelovati – tako što će svoje privilegije dijeliti i reagirati kada LGBTI osobe zbog vlastite sigurnosti to ne mogu. Vladana Vasić iz Sarajevskog otvorenog centra ističe da heteroseksualne osobe moraju izaći iz svoje zone komfora tako što će otvoreno prozivati homofobiju, bifobiju i trasfobiju: “Mislim da je prvi korak da prestanu tolerisati homo/bi/transfobiju svojih strejt prijatelja/ica i da reaguju na nju. LGBTI osobe nemaju uvijek privilegiju da to urade, ali njihovi strejt prijatelji mogu. Ako nešto ne biste tolerisali kada su u pitanju vaši strejt prijatelje/ice, nemojte ni za svoje LGBTI prijatelje/ice. Najbanalniji primjer: ja možda neću reagovati kada neko u društvu kaže da je razumljivo da se ljudima ne sviđa gledati dva muškarca ili dvije žene u kinu na SFF-u, ali moji stejt prijatelji/ice bi trebali/e reći da kao što nam je normalno gledati strejt par, jednako je tako normalno gledati gej ili lezbijski par. Bitno je dignuti glas za one koji tu privilegiju nemaju jer njihova reakcija može ugroziti njihovu sigurnost.”

Djelovanje iz poznavanja privilegija je ključno, slaže se i aktivistkinja Dragana Garić: “Straight ljudi mogu dosta i na razne načine pomoći. Mogu propitati svoje privilegije i u skladu sa njima djelovati, te podržati svoje LGBTI prijatelje/ica kako na ličnom, tako i na političkom nivou. Da ih pitaju kako su i šta mogu učiniti za njih u različitim situacijama. Meni je bilo simpa kada sam dobila rainbow jastučnicu od svoje straight drugarice i poslije sam vidjela da je istu kupila i svojoj kćerci koja ima četiri godine. Sa jednom drugom straight drugaricom bih se držala za ruke i šetale bismo kao da smo par, a kad bi nam neko nešto dobacio, zajedno bismo se suprostavile. To je bilo baš davno, prije desetak godina, sada više ne živimo u istom gradu, ali recimo, ona mi svake godine kada je Mjesec ponosa napiše predivnu poruku podrške i ohrabrenja, i šalje mi fotke sa dyke marševa i prajda. To su sitnice koje znače.”

Na kraju, šutnja je naš najveći neprijatelj jer ona generiše status quo. LGBTI osobe nisu izolirane, nego zajedno sa ostalim građanima/kama BiH trpe razne nepravde i nemogućnosti, ali za razliku od svojih heteroseksualnih i cisrodnih sugrađana/ki, trpe i dodatnu diskriminaciju na osnovu svog seksualnog i rodnog identiteta. Upravo iz tog saznanja heteroseksualne i cisrodne osobe mogu napraviti veliku promjenu, iskoristivši svaku šansu da pomognu svojim LGBTI sugrađanima/kama na putu do ravnopravnosti.

LGBTI.ba: “Kruženje srama u LGBTI+ zajednici”

Piše: Mirza Halilčević
Foto: ffoz.org

Vjerujem da sram kao zasebno osjećanje zaslužuje da mu se posveti poseban tekst, zapravo, više njih. Za sada je i urađeno mnogo njih i ja ću se s tim u vezi, a opet uzimajući u obzir i sveobuhvatnost samog pojma, periferno referirati na neke od radova. Sram se u najširem smislu te riječi definiše kao nelagodan osjećaj izazvan određenom vanjskom ili unutarnjom rekacijom. Svi su na neki način imali to isksutvo bivanja posramljenim, no, sram se opet javlja u najrazličitijim varijacijama, ovisno od dobne kategorije, rodne, emotivne zrelosti, kulturne i političke situacije.

Sram i stid prate razvoj ljudskog roda, pridonoseći razvoju onih “društvenih ugovora” koji su preneseni i poznati, ali i onih izokrenutih normi, ili onih kršenja “normi” i običaja koji su općenito prihvaćeni, a posebno se tiču osobnog, seksualnog ili intimnog područja pojedinaca. Ti osjećaji ulaze u kompliciran i širok emotivni svijet čovjekove intime i osobnosti, koji vidljivije osobine zadobiva u uzrocima koji su vezani uz tjelesnosti, gdje je središnji i određujući element stid. Sram je pak, u odnosu na stid, osjećaj koji nije vezan samo uz tjelesnost… Priroda ovih osjećaja je da spadaju u društvene i moralne osjećaje, jer utječu na pravila i na standard društva na koje se odnose. Prema tome, početna definicija srama mogla bi glasiti ovako: “Uznemirenost ili osjećaj nedostojnosti kojega netko u sebi zamijeti jer misli da je doživio ili doživljava neodobravanje od strane drugih zbog onoga što on jest ili nekog djela koje je učinio.”[1]

Ponekad razgovor o sramu prijeti da bi mogao otići u ekstrem samog tumačenja ovog osjećanja, pa je zato u vezi s tim bitno i prepoznati razliku između srama, kulture ili dogovora koji opstaju na sramu, stidu i osjećaju krivice. Sram bi sam po sebi bio osjećaj koji je načelno vezan uz Sebstvo, osobnost koja podrazumijeva i svjesno Ja. Bojazan koja se ponekad kod ljudi javlja u vezi sa sramom jeste da će onaj pojedinac ili društvo koje prestane da se srami skrenuti sa moralnog puta. Po tom principu često opstaju upravo i određeni kolektivni dogovori i standardi. Neki smatraju kako i same religije funkcioniraju po principu posramljivanja pojedinca ili pojedinke. No, ono što je ključno kod osjećaja srama jeste da se on ne veže za mogućnost rasta, uviđanja, prepoznavanja greške ili loše učinjenog djela, nego za potpuno diskreditiranje i obezvređivanje ličnost. Osjećaj krivnje je taj koji ostavlja prostor za odgovorno djelovanje. Upravo je to osjećaj koji je fokusiran na druge, na ono što smo potencijalno loše napravili drugim ljudima, i u tom slučaju govorimo o konkretnim djelima, činovima, gestovima na kojima se potencijalno može raditi kako bismo na kraju dana unaprijedili kvalitetu zajedničkog koegzistiranja sa obostranim zadovoljstvom. Osjećaj krivnje zapravo nosi potencijal da bude moralni korektiv svjesnog pojedinca/ke. No, šta se zapravo događa sa ljudima i pripadnicima grupe koji su načelno – sramota društva? Kako i na koji način oni unutar vlastitih krugova percipiraju sram, kako se nose sa istim, i kako se nose sa eksternim sramom koji prodire i u same krugove? Ovo su samo neka od pitanja na koja ću pokušati dati odgovor unutar ovog teksta, pritom govoreći o socijalnom statusu LGBTIQA osoba u Bosni i Hercegovini, a i na Balkanu.

Naše društvo (Bosna i Hercegovina) predstavlja društvo puno simptoma PTSP-a na kojem se, po mojim saznanjima, nikad nije radilo aktivno i konstantno. Kao dio takvog društva svi mi, ali posebno pripadnici marginaliziranih grupa, ne možemo živjeti jedan zdrav i kvalitetan život. Kao rezultat i dio takvog društva postaje evidentno da i među samom LGBTIQA zajednicom postoji dosta srama, samostigmatizacije koja čini da se ponovo vrtimo u začaranom krugu stigme i predrasuda, objašnjava Zvjezdana Jakić, geštalt terapeutica sa iskustvom rada sa LGBTIQA osobama, dodajući: Sram ili stid se javljaju u momentima kada se neka osoba ili osobe osjećaju izloženo ili da su na neki način drugačiji od prosjeka. Svjedoci smo i da među tzv. generalnom populacijom postoje standardi kako žene ili muškarci trebaju izgledati. Veliki broj onih koji su npr. dosta deblji ili mršaviji se ne osjećaju dobro i skloni su da se srame, ne samo tog dijela sebe, nego i da poništavaju svaki dio svoje ličnosti. Ima dosta očekivanja, zabrana i skrivenih poruka još u roditeljskom domu kako trebamo izgledati, ponašati se i šta se očekuje od nas u određenim godinama. Svi/e koji/e se ne uklapaju u taj model postaju izloženi/e osjećaju stida/srama.

Kako bismo i za LGBTIQA populaciju mogli reći da oni/e jesu dijelom društva – kulturno, politički, pa i administrativno mu pripadaju – ne treba da čudi što se i unutar same zajednice događa perpetuiranje, ponavljanje srama i posramljivanje. Iako bi načelno trebalo vjerovati da ljudi koji se suočavaju sa izvjesnim nivoom diskriminacije neće po istom nivou diskriminirati članove/ice zajednice koje su i sami dio, ponekad se događa da određene obrasce ponašanja internalizujemo, prisvojimo i pustimo u pogon, ili ih jednostavno ne preispitujemo. Isti princip zapravo se odnosi i na pitanja autohomofobije, ili pitanje patrijarhata unutar same LGBTIQA zajednice. S druge strane, evidentan je i pritisak dehumanizirajućeg diskursa popularne kulture koji po svom kapitalističkom narativu uzima za svoje predstavnike LGBTIQA osobe koje bi prosto javnosti mogle biti zanimljive, atraktivne i seksi. Iako, ruku na srce, ne može se samo prozivati popularna kultura, štaviše, kultura srama toliko je dobro raspoređena po različitim frontovima da je prilično teško prozvati sve one koji/e su odgovorni/e. Prema riječima Sanje Dutine, magistrice kliničke psihologije, mediji su tek jedna komponenta koja utječe na kreiranje sveopćeg standarda i konkretno tjelesnog nezadovoljstva.

Sve je više studija koje ističu da na procenu sopstvenog tela mnogo više utiču vršnjaci, pa i porodica (posebno braća i sestre). Poređenje sa drugima koji su u našoj neposrednoj okolini, kao i socijalna komunikacija sa vršnjacima, izgleda da ima formativnu ulogu u razvoju zadovoljstva fizičkim izgledom. Udaljene predstave koje portretišu mediji, uprkos direktnoj izloženosti, na drugom su mestu. [2]

Imajući sve to u vidu, prilično je teško govoriti o LGBTIQA zajednici i načinu instrumentaliziranja srama unutar iste. Kako ovdje nije riječ o izolovanoj komponenti društva, ambiciozno je na malom uzorku tražiti određene specifičnosti koje se odnose samo i isključivo na kruženje srama unutar LGBTIQA zajednice, no, svakako je u vezi s tim bitno imati u vidu da i takve situacije postoje, da je važno o istima govoriti, barem uzimajući u obzir potencijal malih krugova koji teže pozitivnim društvenim promjenama.

Dogodilo mi se to na jednom od mojih prvih seminara koji su promovisali LGBTI prava. Mušarci s kojima sam dijelio sobu u hotelu komentarisali su druge muškarce na dejting sajtu, da bi mi se potom obratili pitajući me da li mi smeta što pričaju gej stvari. Odgovorio sam da mi nema šta smetati, da sam i ja biseksualan i da je to okej, na što je odgovor jednog od njih bio, citiram: “Nikada ne bih mogao pomisliti da je neko tako debeo dio LGBT+ zajednice, mislim, mi vodimo računa o tome da smo tip-top, ali izgleda nas ima i drugačijih.” Osjećaj srama koji sam tada osjetio je bio veći nego ikada. Jaka želja da budem dio nečega, da budem prihvaćen je po prvi put postojala, međutim, biti prozvan drugačijim u zajednici za koju misliš da je jedina u kojoj ćeš se istinski osjećati prihvaćeno je jako bolno. A koliko ovakve situacije i komentari, za koje smatramo da su bezazleni, mogu nekome naškoditi, govori i to da je baš ovo bio trenutak kada sam ponovo pao u depresiju i dobio želju za samoozljeđivanjem, podijelio je s nama aktivista Admir Adilović.

Ja sam trans žena i događalo mi se da su mi ljudi u zajednici uglavnom ukazivali na moju ljepotu, i to na najrazličitije načine. Prije nego sam krenula sa hormonima govorili su mi kako ću biti izuzetno lijepa kad završim sa tranzicijom, da bi me nakon toga krenuli prozivati ljepoticom ili stalno to isticati. Ja znam da ovo ne izgleda nimalo neugodno, ali zaista je neprijatan osjećaj kada vam neko iz dana u dan ističe vašu ljepotu i onda se u skladu sa tim osjeća slobodno da vas dodiruje, daje vam modne savjete, koje grudi da staviš… Prosto je izgledalo kao da vam odjednom oduzimaju tjelesni integritet i prisvajaju ga. Jednom prilikom mi se čak i prije tranzicije dogodilo da mi je, nakon što sam se prvi put autovala, jedna aktivistkinja rekla kako ću za nju uvijek ostati prelijepi Nenad… Pretpostavljam da možda nekome sa strane ovo zvuči kao idealna situacija, ali zaista je u mom slučaju bio prisutan osjećaj neadekvatnosti, podijelila je i Hana Konatar, trans aktivistkinja.

Kao što je i rečeno, dokazivanje postojanja nekog specifičnog obrasca posramljivanja, tjelesnog ili sveopćeg diskreditiranja unutar same LGBTIQA zajednice, vjerovatno bi zahtijevalo poveći uzorak i veću analizu kulturnog i političkog miljea. No, ono što se svakako da zaključiti jeste da je taj fenomen vidljiv i unutar iste i da izaziva vrlo neprijatna osjećanja. Pored tjelesnog posramljivanja, zanimljivo bi svakako bilo preispitati možda i fenomen posramljivanja femininiteta kod muškaraca od strane muškaraca, potražiti oblike suptilnijeg diskreditiranja, preispitati seksualne uloge i sve možda manje normirane oblike rodnih izražaja koji načelno u društvu bivaju tretirani kao manje vrijedni. Ono što se svakako da zaključiti jeste da su postojani izvjesni standardi, norme i očekivanja i unutar same LGBTIQA zajednice, te da određena odstupanja i neadekvatnosti ponekad bivaju i artikulisana, što izaziva nimalo prijatan osjećaj, a često vodi i razvijanju određenih mentalnih poteškoća, ali i psihosomatskih. Kako je sram često preplavljujući osjećaj, neracionalan, događa se da uglavnom gubeći sliku o sebi, gubimo i osjećaj vrijednosti, te je svakako u skladu sa tim poželjno potražiti pomoć – prijateljsku ili stručnu, obratiti se nekom od servisa koji nudi mogućnost vršnjačkog savjetovanja. Odnosno, pokušati artikulisati osjećanja, te u sigurnim okolnostima raditi na njima. Sram može da bude prilično nezahvalna blokada koja umije da sabotira dugi niz godina ukoliko se ne radi na njoj. Uz svu odgovornost zajednice, jednako je bitno da i za sebe nađemo načina da unaprijedimo kvalitet svog života kako bismo mogli/e ostvariti svoje potencijale.

Pošto je u pitanju osjećaj koji u potpunosti poništava našu vrijednost kao individue, onda i posljedice mogu biti teške. Bitno je osobi ukazati na to šta sve ona ima, koji su joj kapaciteti i dobre strane. Na taj način možemo adekvatno raditi sa stidom/sramom i krivicom. Treba samo biti svjestan/na da je to dugotrajan proces, ali u svakom slučaju vrijedi i za samu osobu, a i za njenu ili njegovu okolinu, zaključuje za kraj Zvjezdana.

[1] Tognacci, S. (2016), Psihologija srama: Glavni psihologijski i kulturološki vidovi

[2] Dutina, S. – Pravda za medije: Zašto ne volimo svoje telo? Dostupno na: https://www.psihobrlog.com/klinicka-psihologija/pravda-za-medije-zasto-ne-volimo-svoje-telo/

Seksualno uznemiravanje: Odgovornost počinje s nama

preuzeto sa  web portala lgbti.ba

Piše: Masha Durkalić

Prije nekoliko mjeseci, svijet je zatresao #metoo pokret. Nakon što su brojne žene javno progovorile o seksualnom zlostavljanju koje su doživjele od strane holivudskog producenta Harveya Weinsteina, uslijedila je lavina svjedočanstava žena koje su proživjele isto. Poslije Harveya Weinsteina, isplivale su i druge priče – Kevin Spacey, Aziz Ansari, James Franco, samo su neka od imena holivudske kreme dovedena u vezu sa seksualnim zlostavljanjem. Žene iz svih dijelova planete počele su javno govoriti o svojim iskustvima, ili pružati javnu podršku #metoo pokretu. Pokrenuta je javna diskusija o seksualnom uznemiravanju, pogotovo na radnom mjestu, kojem su svakodnevno izložene žene širom svijeta, i o višestrukim posljedicama ovog, još jednog u nizu, patrijarhalnih fenomena dehumanizacije žena i ucjenjivanja koje ih tjera da, u korist napredovanja, služe kao seksualni servisi muškarcima koji su na višim društvenim pozicijama.

I dok se #metoo pokret širio kao šumska vatra, Bosnu i Hercegovinu je u potpunosti zaobišao, na osnovu čega bi se moglo se zaključiti da u BiH nema seksualnog uznemiravanja i seksualnog nasilja, da je to još jedna izmišljotina sa zapada, i da BiH ima pametnijeg posla i većih problema – što su glavna opravdanja za zaobilaženje razgovora o bilo kojem ozbiljnom društvenom fenomenu koji narušava sigurnost i dostojanstvo žena, LGBTI osoba, manjina i svih drugih marginaliziranih grupa.

Sve do jednog dana krajem februara, kada je ugledni sarajevski pisac, i suvlasnik izdavačke kuće Buybook, Goran Samardžić, blogerici i novinarki Jeleni Kalinić u inbox poslao ponudu za besplatno preuzimanje njegovog genetskog materijala, zgodno spremljenog (i pride zamrznutog) u tradicionalnu bosansku šoljicu za kafu – fildžan. Dok Jelena Kalinić nije screenshotovala ovu poruku i objavila je na svojim profilima na društvenim mrežama, i imenovala osobu koja joj je tu poruku uputila, #metoo pokret u BiH nije postojao. Onog momenta kada je Jelena javno obznanila kako izgleda seksualno uznemiravanje od strane javne ličnosti u njenom inboxu, #metoo u BiH je prvi put udahnuo. Jelena je prva osoba koja je javno progovorila o seksualnom zlostavljanju kojem su žene u BiH svakodnevno izložene, ali biraju da ne govore o njemu iz straha od stigmatizacije, gubitka posla, narušavanja društvenog položaja, ili drugih posljedica.

DNK u fildžanu

Nakon što sam pročitala spornu poruku, bila sam zgađena. Trebalo mi je nekoliko sati da osvijestim zašto bi se neko ko je ugledan član društva, pisac, suvlasnik izdavačke kuće, suprug i otac, na tako degutantan način obratio u inbox ženi s kojom je prethodno imao razmjenu na Facebook postu na temu majčinstva, gdje joj je predložio da se “upotpuni” djetetom. U nekoliko redova poruke u inboxu, Goran Samardžić je Jeleni ponudio da joj “izmuze” spermu u fildžan, da je zamrzne, i izrazio nadu da će dijete imati lijepe noge “na njega” i pamet “na nju”, a nakon što nije dobio odgovor, upitao ju je da li je ljuta, uz tri prekrasna emoticona (dva cvijeta i bubamaru). Jelena je prepisku objavila, a Goran je potom napisao izvinjenje na svome Facebook profilu, koje je bilo sve osim izvinjenja (što sam detaljno analizirala u svome Facebook statusu) i refleksija onoga što se u modernom američkom slengu naziva sorry, not sorry (tj. žao mi je, ali mi nije žao).

Zašto je ovaj muškarac uopće imao potrebu da komentira to što Jelena nema dijete? Zašto bi uopće želio da joj sugerira da joj je potrebno dijete da bi bila “upotpunjena”? Zašto je smatrao da uopće ima pravo da joj u te svrhe ponudi svoj DNK? Čemu takva velikodušnost, jer on već ima djecu? Zato što je mogao. Zato što mu nije ni palo na pamet da njegov velikodušni čin doniranja sperme predstavlja nešto problematično. Zato što mu je omogućeno da misli da je njegova seksistička šala – a kao šalu je to protumačila i masa osoba koje su ga podržale na njegovom statusu – potpuno uredu. Zato što je u istoj poruci otkucao masu smajlija. Zato što je napisao “ne širi dalje”. I samo bez ljutnje.

Podržavatelji/ce Gorana Samardžića su iskoristili/e čitav arsenal argumenata da opravdaju njegovo ponašanje, počev od toga da je on dobar lik, da to sigurno nije tako mislio, da se samo šalio. Priča se (očekivano, obzirom na malu sredinu u kojoj živimo), počela provlačiti i kroz klasičnu mahalsku prizmu: Goran i Jelena su se samo porječkali, u pitanju je bila razmjena između prijatelja. Prijateljstva ovako ne izgledaju. Ako imate prijatelje koji vam nude da vam se izmuzu u fildžan, u fazonu “u šali pa privali”, to vam nisu prijatelji.

I tu dolazimo do ključnog momenta – da li je seksistička šala zaista samo šala kojoj se možemo (trebamo?) smijati, ili je seksisička šala obezvređivanje nečijeg spola/roda i korištenje istog za perpetuiranje patrijarhata koji žene dehumanizira? Druga opcija doista zvuči komplicirano i zahtijeva pomalo razmišljanja. Ali to je previše posla. Zato se žene tako često pita “Što si to ljuta?” (što je i Goran pitao). Ali, možemo li konačno osvijestiti da ženama to nije smiješno? Nećemo reći ništa, preći ćemo preko toga, zaboravit ćemo na to samo i isključivo zbog toga što smo na to naučene. Naučene smo da je uredu da se neko sprda sa našim spolom/rodom, sa našim karakterom, ženstvenošću, osobinama, izgledom. Naučene smo na to da je sasvim u redu svaki put prešutjeti odvratno obraćanje koje se pakuje u šalu, naučene smo na to da “ne budemo tako ozbiljne”, i da se, po mogućnosti, što više smijemo, jer smo tako mnogo ljepše.

Zamke relativizacije i generalizacije

U ovom kontekstu bitno je spomenuti i šta zakoni o ovome kažu, jer, gle čuda, seksualno uznemiravanje podrazumijeva i zakonsku odgovornost. Zakoni BiH, ti mitski jednorozi legaliteta, koji često ne rezultiraju nikakvim presudama, ali izgledaju savršeno na papiru, tj. Zakon o ravnopravnosti spolova BiHZakon o zabrani diskriminacije BiH i Krivični zakonik RS-a jasno kažu da je seksualno uznemiravanje svaki oblik “neželjenog ponašanja spolne prirode”. U pitanju je kažnjivo ponašanje. Da li su muškarci oslobođeni sankcija ako se ponašaju kažnjivo? Kako procijeniti “kažnjivost”određenog ponašanja? Da li postoji razlika između muškarca koji se “samo” šali i muškarca koji nekoga siluje?

Ova pitanja upućuju na to da je lako upasti u zamku relativizacije seksizma. Seksizam je jednoobrazan, ali se manifestira u čitavoj lepezi društvenih praksi i ponašanja, koje sve jednako škode ženama. Kada relativiziramo šalu u odnosu na silovanje, pravimo grešku jer je u korijenu oboje okrutni, prevladavajući patrijarhat koji muškarce odgaja tako što ih uvjerava da je bilo koja od ovih stvari ok, ako ih oni odluče prakticirati. U svemu tome možemo upasti i u zamku generalizacije. Da li zbog toga što svi muškarci nisu isti (i što jasno treba naglasiti) trebamo šutjeti o seksualnom zlostavljanju i trpiti ga od strane onih koji jesu? Ako je jedina reakcija muškaraca koji ne provode prakse seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja to da oni to ne rade i da nisu svi muškarci isti, patrijarhat opet pobjeđuje, jer se ne radi o tome šta rade pojedinačni muškarci, nego kakve grupne prakse ponašanja proizvodi kultura patrijarhata.

A to je kultura koju niko ne poziva na odgovornost. To je kultura u kojoj se zlostavljači prešutno ili javno podržavaju zbog svog društvenog statusa. To je kultura u kojoj lično nije političko, nego je famozna sfera “u četiri zida” u koju se ne dira. Kultura u kojoj se rodno zasnovano nasilje ne prijavljuje jer će policija upitati “Pa, što si se obukla tako?”. Kultura u kojoj pravosuđe ne radi ništa jer žene ne prijavljuju nasilje, jer se boje gubitka ekonomske ili fizičke sigurnosti ili posla. Da li je kultura u kojoj želimo živjeti kultura koja podržava zlostavljanje i ponižavanje žena i štiti zlostavljače?

Ja u takvoj kulturi ne želim živjeti. A raduje me da to ne žele i drugi ljudi, poput spisateljice Lejle Kalamujić i novinara i kolumniste Dragana Bursaća, koji su na svojim Facebook profilima obznanili da neće objaviti svoje knjige za izdavačku kuću Buybook. Ista izdavačka kuća je vrlo mlakim statusomna svome Facebook pageu dala do znanja da se nada “da od nepromišljenih izjava o našim principima više govore izdavački kriteriji i vrijednosti koje vlastitom produkcijom njegujemo”. U statusu nije bilo ni riječi o pozivanju na odgovornost suvlasnika, niti o bilo kojoj vrsti sankcije koju bi suvlasnik mogao doživjeti kao posljedicu svojih “nepromišljenih izjava” (što je eufemizam za seksističko ponašanje). Što još jednom pokazuje da je ovo ponašanje dozvoljeno. Dozvoljavamo ga svi/e mi, dozvoljavaju ga kompanije, dozvoljava ga politički sistem, dozvoljavaju ga prešutne društvene norme u kojima se sve pravda rečenicom “Ma, mi smo jednostavno takvi”. O tome zašto smo takvi nikada ne razgovaramo. Naše prešutno odobravanje nasilja učinilo je da skrećemo pogled s najočiglednijih primjera seksualnog nasilja i uznemiravanja. Učinilo je da ne želimo zaštititi one koje to nasilje trpe. Učinilo nas je saučesnicima i saučesnicama. Učinilo je također da smo naučili/e s tim sasvim normalno živjeti.

Voliš li se ti jebati?

Kada sam imala 24 godine, nakon jednog derneka, naručila sam hranu iz lokalnog fast fooda. Dostavljač koji je donio hranu primijetio je da su u stanu još dvije djevojke. Potom je pitao: “Da li je ovo javna kuća?”. Ja sam, zateknuta pitanjem, odgovorila da nije. Onda mi je postavio još jedno pitanje, koje je glasilo “A voliš li se ti jebati?”.

Da li sam trebala biti polaskana time što mi se ovako obratio? Da li sam trebala pozvati policiju? Šta bi mi oni rekli kada bih im ovo ispričala? Hiljadu mi je stvari tada prošlo kroz glavu. Potpuno zbunjena, uzela sam hranu, platila čovjeku (jer šta sam drugo mogla uraditi?), zatvorila vrata. Onda sam nazvala sporni fast food i obavijestila ih šta njihov uposlenik govori ženama dok obavlja posao za koji je plaćen. Sporni fast food je poslije toga poslao palačinke da se ispriča. Ne znam šta je bilo s uposlenikom. Ali znam da ja nakon toga više nikada nisam bila ista.

Postalo mi je jasno da sam zbog svoga spola/roda na raspolaganju manijacima koji smatraju da je u redu da mi se obraćaju kao da sam komad mesa. Postalo mi je jasno da ću se s ovim morati nositi i u budućnosti, kako ja, tako i druge žene. Postalo mi je jasno da ću biti meta seksističkih šala i komentara, nakon kojih će mi se govoriti da “ne uzimam to za ozbiljno”. Postalo mi je jasno da će moje tijelo biti povod za komentiranje, da će moja inteligencija biti stavljena pod znak pitanja, da će moje šanse za napredovanje biti ugrožene ako odbijem suradnju sa seksističkim praksama. Također mi je postalo jasno da će, ako ikada javno progovorim o ovome, društvo reći da pretjerujem ili da imam nisko samopouzdanje ili da mi sve to laska.

Žene, zvuči li vam ovo poznato? Želimo li živjeti u ovakvoj patrijarhalnoj ucjeni? Iskreno vjerujem da ne želimo. Zato najiskrenije pozivam sve žene koje to žele, koje osjećaju da to mogu, da podijele svoja iskustva seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja. Možda BiH neće imati svoj #metoo, ali će razgovor o seksualnom uznemiravanju konačno početi da se odvija. A iz toga ne može proizaći ništa loše, jer odgovornost počinje sa nama samima.