Otvaranje izložbe Lejle Ćehajić u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe bh. skulptorice Lejle Ćehajić pod nazivom „Ko ti je ovo radio?“.
Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 15. jula u 21:00 sati u Galeriji „Zvono“, Obala Maka Dizdara 10.

O izložbi:

 „Ko ti je ovo radio?“ jedno je od najčešćih pitanja koje je odnjegovao naš mentalitet, a mentalitetom, znamo, pravdamo sve. I nije važno da li je riječ o moleru, keramičaru, stomatologu, frizeru… Uvijek onaj kod kojeg ste narednog došli ima zamjerki na rad prethodnika. Ponekad svakako zaborave da su upravo oni pružili prethodno lošu uslugu.
Pitanje „Ko ti je ovo radio?“ često prati i karakteristična neverbalna komunikacija. Ruke su na leđima, eventualno na bokovima, ili se pitac zamišljeno drži za sljepoočnicu. Jer akcenat više nije na adekvatnoj predstojećoj usluzi, finansijska kalkulacija treba podrazumijevati i naknadu ranije počinjene „štete“.
Tako stvari stoje u uslužnim djelatnostima na bosanskohercegovačkom tržištu, ali tu nevolje ne prestaju. Bilo gdje da krenemo dočekaće nas isto ili drugačije formulisano a s istim ciljem izrečeno pitanje. Isto je, ili još gore, u umjetnosti. I nećemo se ovom prilikom pozivati na neshvaćene genije koji su za života preživljavali da bi im se danas u milijardama vrednovala djela na Sotheby's aukcijama, govorimo o savremenim bosanskohercegovačkim umjetnicima/ama, onima koji/e nisu odustali od umjetnosti, koji nisu prihvatili da o njoj samo govore i žale se na objektivne neprilike, nego rade i izlažu, najčešće ne postavljajući pitanje o uslovima. Ali se pitanje postavlja njima, u duhu ovog „ko ti je to radio“ ili zašto si to tako uradio/la?
Mišljenje je kao stražnjica i svako ga ima. Najlakše ga je izreći umjetniku ne pitajući se koliko je od života, sna i rada da bi preživo/preživjela odvojio te napravio novi ciklus ili tek jednu minijaturu. Staviti ruke na bokove ili pomenutu stražnjicu te reći „nije ti ovo čemu“ najjednostavniji je oblik reakcije na umjetničko djelo. Komentatora ne obavezuje, odgovornost ne preispituje, kompetencije vlastite još manje, ali mišljenje ima.

Presjek okolnosti u kojima umjetnici/e najčešće djeluju, odnosno reakcija kojima je njihov rad izložen, donosi nam nova izložba skulptorice Lejle Ćehajić koja uvijek iznova uspije prevazići i vlastito skulptorsko umijeće i nesvakidašnji smisao za humor, te ih vješto ukomponirati u cjelinu koja predstavlja ne samo zadovoljstvo u vizuelnoj postavci nego u kompletnom događaju koji je nerijetko protkan lucidnim porukama koje postavku prate i koje se često referiraju na neki od bolnih ili apsurdnih segmenata stvarnosti.

Kako izgledaju oni koji stoje i komentarišu a najčešće sami ne čine ništa imaćemo priliku vidjeti na aktuelnoj postavci u „Zvonu“, od vječnih nepriznatih kritičara koji to po fromalnoj vokaciji nisu, do slučajnih prolaznika – imača mišljenja, sve ih je Lejla, kao i obično, majstorski izvajala i donosi nam ih u „Zvono“. A šta oni ili koga oni komentarišu? Pa to neka bude iznenađenje. Možda je među komentarisanim i sam Danilo Kiš, ili neka od centralnih ličnosti iz turbulentne bosanskohercegovačke prošlosti, ili neko koga srećete svaki dan, a odjednom je postao predmet komentara. Možda ste to i vi koji ćete se prepoznati u nekim portretima ili komentarima koji portrete prate.

Izložbe kakve Lejla Ćehajić stvara velika su radost za sve one koji/e umjetnost razumiju, žele je razumjeti ili o umjetnosti početi učiti. Najveća su radost za galeriju kakva je „Zvono“ u kojoj želimo uvijek predstaviti recentnu produkciju najznačajnijih savremenih bh. umjetnika/ca, radove od kojih su neki još uvijek u procesu, jer samo tako ima smisla stvarati i izlagati, a ne čekati godinama na monumentalne postavke i retrospektive koje kasno dolaze, najčešće onda kada su i umjetnici i publika umorni.

Zato je svježina i aktuelnost, pored vrhunskog umjetničkog segmenta, ono što „Ko ti je ovo radio?“ postavku krase.
Ne sumnjamo da ćete nam se sa sličnim iskustvima i komentarima iz vlastite komunikacijske prakse pridružiti na otvaranju u „Zvonu“, ako ništa drugo da barem za početak stavimo ogledalo pred one koji nastupaju bez argumenata a nerijetko i bez znanja.

 

Izložba Lejle Ćehajić u ponedjeljak u Zvonu

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe pod nazivom Kolaži i asamblaži skulptorice Lejle Ćehajić.
Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 23. aprila u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u 21:00 sati. Istog dana u 13:00 organizovaćemo susret sa umjetnicom za predstavnike/ce medija.

Lejla Ćehajić, skulptorica izuzetnog umijeća i nesvakidašnjeg smisla za humor koji je itekako prisutan u njenim djelima, u Zvonu će predstaviti Kolaže i asamblaže, opus radova nastalih u različitim periodima.
Ovoga puta u Zvonu će vas dočekati skulpture nastale kombinovanjem različitih materijala i predmeta, asamblaži, kutije s neobičnim predmetima koji kako autorica kaže čine „zbirku tričarija“ nastalu od odbačenih ili izgubljenih objekata pronađenih u „sretnim slučajnostima“.
Figurice, igračke i zaboravljene fotografije koje su čekale da se sretnu tvore novu postavku Lejle Ćehajić i izložbu pretvaraju u igru i posebno vizuelno iskustvo.
U nekim radovima pronaći ćemo alegoriju, simboliku ili pomenuti, nezaobilazni humor. U nekima se, kako autorica kaže nalazi samo „privlačnost sasvim izgubljenog značenja“.

 

Izgubljeni a potom pronađeni i spojeni, ovi predmeti čine male svjetove u kojima su i sami manje izgubljeni i besmisleni. Nova izložba Lejle Ćehajić postavljena u Zvonu biće još jedna potvrda da umjetnost od uobičajenog stvara čudesno, a da banalnost prožeta značenjem stvara poeziju

Izložba skulptura “Brodovi”, autorice Lejle Ćehajić u JAVA galeriji

Otvaranje izložbe skulptura “Brodovi”, sarajevske umjetnice Lejle Ćehajić, će se desiti u četvrtak, 08. februara, u 19:00 sati u JAVA galeriji.

Skulpture novog ciklusa stižu kao logični razvoj ranijih i kompatibilni su nastavak Kopačakontejnera (2015) koncepta koji, u kontekstu angažirane skulpture, seže do instalacije Suprise! (GSU Duplex 10m2, 2010) i sukcesivno obuhvata, barem sve ono što je između i do sada, Lejla Ćehajić predstavila domaćoj publici. Tematsko vraćanje na socijalne elemente našeg lokalnog okruženja, iako u nešto decentnijem maniru, stvara prepoznatljivu atmosferu za potvrđivanje Heglove pretpostavke da su sve promjene proizvod duha svoga vremena. Prosto i kolokvijalno, jednostavnom genijalnošću uličnog grafita rečeno: „Nekad smo bili apatični, ali sad, baš nas briga za sve“.

Rađene u različititim tehnikama i izvedene kombiniranjem materijala (gips, tekstil, metal, staklo, užad, glina, kamen, papier-mâché, intepolirane dekorativne figurice, industrijski šarafi, matice) sa organskom strukturom komada naplavnog drveta, ove skulpture, njihova dinamičnost, insistiranje na sintezi ali i senzibilitetu svakog pojedinog materijala usmjerava ka Focillonovoj teoriji formalne vokacije, izvjesne predodređenosti materije, odnosno prirodnog oblika koji se prema svojim zakonitostima oslobađa i tako stvara nove forme.

U konceptu postavke, kao načinu ispitivanja ideje prostora i kreiranja vodenog beskraja, u  nekoj vrsti fatalne ravnodušnosti, oblikuje se crtež u prostoru, koji u ritmičnom poetskom formatu, kroz materiju i čula stvara ekspresiju nekog univerzalnog svijeta u kojem se pretapaju mitologije.

Predstave vodenih plovila, različitih tipova, epoha i dimenzija, jezik će spontano i s punom snagom svog magijskog značenja, vjerovatnije prepoznati kao barke(univerzalni simbol putovanja živih i mrtvih) i lađe (simbol izdržljivosti i napora koji iziskuje plovidba), nego li kao čamce i brodove u kojima se, po inerciji, ide na penzionersko krstarenje ili prozaično, na pecanje.

Učitavanje brojnih slojeva različitog simboličkog značenja u predstavljene oblike kreira novi element, koji nije bio naglašen unutar dosadašnjeg opusa umjetnice. Dok su raniji radovi i postavke upućivali na jedan trenutak ili jednu ideju – dosta često usmjerenu na osvještavanje činjenice ili koncepta, ovaj ciklus odlikuje jasno prepoznatljivi kvalitet, pripovjedačkog, skoro književnog narativa.

Satkan od potrebe da se preko materijala i univerzalno prepoznatljivih motiva, ostvari kompleksna slika, ciklus se otvara kao vrsta ikoničkog pripovijedanja, priče koja u maniru mita nigdje ne počinje, nigdje ne završava, samu sebe pripovijeda i prosto jeste.

Iako data u području našeg prostorno-vremenskoga iskustva, postavka sadrži kvalitet transcedentnog i zahvaljujući određenju autorice da svaki pojedini skulpturalni element usmjeri kao očuvanju njegove organske forme, ostaje stalno u cjelini nespoznatljiva.

Izvjesni preovladavajući efekt mračne konačnosti ostvaren samim pristupom materiji i pojačan, do sada nepoznatim, manirom umjetnice da uvijek prisutnu i dominantnu notu humora ovdje svede na minimalnu ekspresiju, ublažen je formom sirene, neke minderpuze s morskog dna, čije je pojavljivanje i otkrivanje unutar ciklusa, svojevrsni krešendo cijelog ostvarenja.

Sadržajno minimalizirana, potpuno eterična, hermetična i apsolutno neangažirana, data u elementarnim plastičnim cjelinama bojenog gipsa i kamena, ona prezentiranovu estetsku dimenziju posmatranja ukupnog rada i kroz osnovna određenja estetske ideologije o povezanosti ljepote, čulnosti, zadovoljstva, slobode i istine, stvara svijest o složenosti  sopstvenog življenja ali bez ambicije da o tome saopšti išta više od upućivanja na vlastitu egzistenciju.

Lejla Ćehajić je rođena 1978. godine u Sarajevu. Završila je Srednju školu primijenjenih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek kiparstvo, u klasi profesora Luke Ilića. Diplomirala je 2004. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek kiparstvo, u klasi profesora Mustafe Skopljaka. Na istoj Akademiji završila je postdiplomski studij iz oblasti kiparstva na temu “Skulptura kroz igru likovnih i izražajnih elemenata teatra i lutkarskog teatra“. Članica je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine od 2005. godine na čijim izložbama redovno učestvuje. Od 2010. do 2014. godine bila je članica Umjetničkog savjeta ULUBiH-a. Dobitnica je nekoliko nagrada za svoj umjetnički rad među kojima su nagrada na izložbi “Privatno i javno“ (Mostar, BiH, 2011.) i Grand Prix na izložbi “Collegium Artisticum 2011“ (Sarajevo, BiH, 2011.). Živi u Sarajevu i profesorica je u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti.