Izložba Milomira Kovačevića Strašnog u Zvonu

0

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na  otvaranje izložbe fotografija pod nazivom “Oda radosti” autora Milomira Kovačevića Strašnog.

Otvorenje će biti upriličeno u utorak, 3. jula u 21:00 u galeriji Zvono, Obala Maka Dizdara 10.

Orkestar je zajednica koja stvara muziku. Limeni orkestar je muzička zajednica koja stvara muziku za zajednicu. Limena muzika je muzika koja je u svom pravom elementu kad se sluša na trgovima, na uličnim proslavama. To je muzika za zajedničke radosti i zajedničke tuge. Ona se izvorno svira u trenucima kada je važno uspostaviti jedinstven ritam udara srca i ritam disanja, kada je potrebno donekle zaboraviti na sopstveni život i osjećati ono što osjećaju ljudi oko tebe; to je muzika za zajednicu koja, dok se svira i sluša, učvršćuje zajedništvo te zajednice. Čovjek koji u koncertnoj dvorani sluša simfonijski orkestar može ostati sam sa tom muzikom; limena muzika to ne dopušta, ona podrazumijeva gubljenje sebe u zajedničkom činu slušanja muzike.

Orkestar limene muzike iz Stoca je muzička zajednica koja svira za zajednicu koja kao takva, zapravo, u velikoj mjeri ne postoji. Grad (jedna od najstarijih urbanih sredina u Bosni i Hercegovini) je u ratu razrušen, a od rata vrlo malo obnovljen; mnogi od predratnih stanovnika su nestali, raseljeni ili ubijeni; sadašnja politička struktura (mješavina bošnjačkih i hrvatskih nacionalista), po svoj prilici grad drži u namjernoj etničkoj razjedinjenosti i stalnoj ekonomskoj krizi, onemogućavajući nastavak normalnog zajedničkog života (djeca, bošnjačka i hrvatska, u školu idu ne samo na odvojenu nastavu u dvije različite smjene, već i u školsku zgradu ulaze na dva različita ulaza) i, čak, kako izgleda, sabotirajući obnovu privrede. Orkestar limene muzike iz Stoca je, nekim nevjerovatnim čudom, u razjedinjenom i uništenom gradu obnovio tradiciju zajedničkog sviranja muzike za zajednicu. I u toj obnovi, on je zajednicu uspostavio: mješavina preživjelih članova nekadašnjeg orkestra, i vrlo, vrlo mladih ljudi koji se predratnog perioda zajedničkog života i zlatnih godina onog nekadašnjeg orkestra vjerovatno ni ne sjećaju, ali koji sada, zajedno, stvaraju muziku čija je svrha da obilježi zajednički život. Orkestar limene muzike iz Stoca je, u vremenu kada koncept zajednice na ovim prostorima podrazumijeva prvenstveno etničku zajednicu (a iz vremena socijalizma kolektivitet u kom se pojedinac gubi), po riječima Muhameda Dželilovića, pokušaj uspostavljanja duhovno čiste i etnički inkluzivne  zajednice u okruženju koje se sastoji iz “prljavih” zajednica zasnovanih na odbacivanju etničkog i vjerskog Drugog.

Ali orkestar limene muzike je ipak orkestar kao i svaki drugi. On je zajednica koja, da bi stvarala muziku (ili barem muziku koja se može slušati), mora biti sačinjena od pojedinaca koji, svaki za sebe, dugim i predanim radom sa svojim instrumentom, mogu svirati sami. I to je ono što bilježe ove fotografije. Ovaj orkestar nije predstavljen kroz seriju grupnih fotografija, ili u procesu zajedničkog stvaranja muzike, već kroz seriju individualnih portreta članova orkestra. Zajedničko im je to što svi oni stoje, u svojoj orkestarskoj uniformi, sa instrumentom u rukama; ali individualni, i individualizirajući, odnos prema tom instrumentu koji je time predstavljen je ono što ove fotografije čini tako vrijednim. Nasmiješena mlada djevojka koja grli svoj saksofon kao što mala djeca grle svog omiljenog plišanog medu; dječak sa ogromnom tubom koju on čvrsto i ozbiljno drži, izgledajući pri tome kao da izviruje iza nje, onako kako bismo izvirivali iza najboljeg prijatelja koji nas  brani od razrednog siledžije; stariji saksofonist koji svoj instrument drži kao što se drži vlastita povrijeđena ruka; flauta koja se drži nježno, vrhovima prstiju, kao što se drži tek ubrani cvijet. Tu su instrumenti koji su zagrljeni, instrumenti koji se tretiraju kao treća ruka, i, najčešće, instrumenti koji se drže kao da će u sljedećem času biti prinijeti usnama, i biti poljubljeni ili zasvirani. Uz pogled i držanje tijela koji kao da govore: “Hajd’ slikaj kad već moraš, ali nismo zato tu, daj da ja tebi pokažem šta znam…”. I ponos i sreća i inat zbog toga što se sada, zahvaljujući tom komadu komplikovanog, sjajnog lima u rukama, može i zna. Zajedno, i sam, i bez obzira na sve, i uprkos svemu.

A to što će ovaj orkestar proslaviti svoj 80.-ti rođendan svirajući Beethovenovu Odu radosti… Pored toga što je to jedan od najuzbudljivijih muzičkih komada ikada napisanih, on je himna nečega mnogo većeg (i ljepšeg) od jedne male sredine čije se političke vođe iz petnih žila trude da je naprave još manjom stvarajući i održavajući podjele tamo gdje ih ne bi smjelo biti, a sve zato da bi oni sami izgledali važniji i veći. Sviranje Ode radosti je poruka uperena preko glava onih koji su Stolac razrušili i onih koji ga drže razrušenim; preko njihovih glava, a ne njima samima, jer oni tu poruku ni ne bi mogli shvatiti: “Mi smo tu, zajedno, u ovom ipak i uprkos svemu prelijepom gradu, i dio smo nečeg još mnogo većeg i ljepšeg od ovog što nas ovdje okružuje. I dajte da vam sada pokažemo šta znamo…”

Andrea Lešić

Promocija sabranih djela Emira Šakovića u Zvonu

0
Promocija sabranih djela Emira Šakovića “Pjesme iz pouzdanih izvora” i “Turist u nevolji”, u izdanju Synopsis, Sarajevo/Zagreb, 2017. će se održati 21. juna u četvrtak u 20:00 sati u galeriji Zvono
U ovo izdanje Šakovićevih djela, prerano preminulog i zasigurno jednog od najtalentovanijih postratnih pisaca u BiH, uvršten je i izbor iz neobjavljenih pjesama koje su priređivači (Ivan Lovrenović i Edin Pobrić) dobili na uvid od porodice, a na kojima je autor radio pod zajedničkim naslovom “Pjesme za ladicu”. U knjigu je uvršten i posljednji intervju Emira Šakovića pod naslovom “Ne kamaram knjige”, s veoma snažnim autopoetičkim naznakama. Izdanje je popraćeno uvodnim esejem prof. dr. Edina Pobrića “Književnost iz pouzdanih izvora”, pogovorom Ivana Lovrenovića “Autsajderstvo kao stav”, te biobibliografskom bilješkom.
Na promociji govore: Ivan Lovrenović, Enver Kazaz i Edin Pobrić.

Izložba Lejle Ćehajić u ponedjeljak u Zvonu

0

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe pod nazivom Kolaži i asamblaži skulptorice Lejle Ćehajić.
Izložba će biti otvorena u ponedjeljak, 23. aprila u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u 21:00 sati. Istog dana u 13:00 organizovaćemo susret sa umjetnicom za predstavnike/ce medija.

Lejla Ćehajić, skulptorica izuzetnog umijeća i nesvakidašnjeg smisla za humor koji je itekako prisutan u njenim djelima, u Zvonu će predstaviti Kolaže i asamblaže, opus radova nastalih u različitim periodima.
Ovoga puta u Zvonu će vas dočekati skulpture nastale kombinovanjem različitih materijala i predmeta, asamblaži, kutije s neobičnim predmetima koji kako autorica kaže čine „zbirku tričarija“ nastalu od odbačenih ili izgubljenih objekata pronađenih u „sretnim slučajnostima“.
Figurice, igračke i zaboravljene fotografije koje su čekale da se sretnu tvore novu postavku Lejle Ćehajić i izložbu pretvaraju u igru i posebno vizuelno iskustvo.
U nekim radovima pronaći ćemo alegoriju, simboliku ili pomenuti, nezaobilazni humor. U nekima se, kako autorica kaže nalazi samo „privlačnost sasvim izgubljenog značenja“.

 

Izgubljeni a potom pronađeni i spojeni, ovi predmeti čine male svjetove u kojima su i sami manje izgubljeni i besmisleni. Nova izložba Lejle Ćehajić postavljena u Zvonu biće još jedna potvrda da umjetnost od uobičajenog stvara čudesno, a da banalnost prožeta značenjem stvara poeziju

Izložba “Dodir” fotografa Gorana Kukića u Zvonu

0

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe fotografija pod nazivom „Dodir“ autora Gorana Kukića.
Izložba će biti otvorena u srijedu, 7. marta u 21:00 u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) a istog dana u 13:00 za predstavnike/ce medija ćemo organizovati razgovor sa autorom.

Baveći se temom otuđenja i našom posvećenosti uređajima za savremenu komunikaciju, fotograf Goran Kukić preispituje transformaciju dodira u sve prisutno touch vezano za mobilne komunikacije i donosi nam seriju fotografija aktova u zagljaju. Isprepletena tijela na njegovim fotografijama stvaraju kontrapunkt bestjelesnoj i bezdodirnoj realnosti i podsjećaju da bez dodira ne bi bilo ni nas, te da ćemo u savremenoj reduciranoj nježnosti ostajati bez dijela sebe i svjesno učestvovati u kreiranju robotizirane stvarnosti.

Umjesto dodira, pristali smo na touch. Što bolji touchscreen naš je imperativ. Tastature, čiji je zvuk djelimično oponašao pisaće mašine i uticao na dinamiku misli tokom pisanja, zamijenilo je bešumno tipkanje po zaslonu. Emoticons je postao zamjena za riječ, a naša ljubav uskoro će trajati koliko i vrijeme potrebno da se utipkaju dva simbola koja uz enter tvore srce. Što su nam zasloni osjetljiviji na dodir, na njega postajemo u realnosti imuniji. Početak ovog stoljeća donio nam je povratak učenju elementarnog. Nakon što smo „pokvarili“ vlastiti život, počeli su nas učiti kako da ga popravimo. Kreirali smo i nova zanimanja, poput trenera životnih vještina. Polako odlazimo i korak dalje, radionice učenja zagrljaja i dodira postaju posjećenije od dodatnih časova matematike i hemije.

Sve je to jasno Goranu Kukiću, koji izvrsno spaja vrhunsko fotografsko umijeće i angažovani pristup društvenoj realnosti. Kroz ogoljena tijela u čvrstom isprepletenom zagrljaju, vraća nas samima sebi ili barem motiviše da zastanemo, pogledamo i zapitamo se koliko nježnosti imamo u sebi, koliko smo spremni da je pružimo, koliko je za sebe tražimo i koliko smo spremni da je prihvatimo.

Kukićeve fotografije postavljene u galeriji „Zvono“ vraćaju nas izvoru i suštini. Ljubavi i ljepoti. Onom zaboravljenom koje se valjda još uvijek nalazi u nama i podsjeća na važnost dodira. Od kog sve počinje. I kad se upoznajemo putem uređaja za savremeno komuniciranje, prilikom „stvarnog“ susreta komunikaciju započinjemo rukovanjem. Kasnije se naše čaše dodirnu. U ovom slučaju ih trebamo podići visoko i nazdraviti umjetničkoj potrebi za podsjećanjem na suštinske vrijednosti.

O autoru:

Goran Kukić je rođen 1956. godine u Sarajevu, gde je i diplomirao na Ekonomskom fakultetu. Godine 1980. postaje član Udruženja likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti Bosne i Hercegovine (ULUPUBIH). Sa 28 godina dobija status slobodnog umetnika. Godine 1992. preselio se u Beograd i iste godine postaje član Udruženje likovnih umetnika primenjenih umetnosti i dizajnera Srbije (ULUPUDS). Iza sebe ima niz samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu i te je izlagao na većini grupnih izložbi ULUPUBIH-a i ULUPUDS-a. Kao član putujuće izložbe “Putovanja 3 objektiva” zajedno sa kolegama Tomislavom Peternekom i Igorom Mandićem izlagao u 16 gradova  Srbije.

Značajnije nagrade:
1985. Krakow, Poljska, Zlatna medalja za kolor fotografiju

2003.Sarajevo, Aprilski salon ULUPUBIH-a, nagrada za nove medije

Znakovi pored puta, Maske i oltari, izložba Osmana Arslanagića u Zvonu

0

Udruženje za afirmaciju kulture i umjetnosti Zvono sa zadovoljstvom vas poziva na otvaranje izložbe Znakovi pored puta -Maske i oltari, Osmana Arslanagića u Zvonu.
Izložba će biti otvorena u četvrtak, 7. decembra u 21:00 u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10). A predstavnici/e medija istog dana će s autorom moći razgovarati u 13:00 u Zvonu.

Ova izložba nastavak je dugogodišnje saradnje Osmana Ome Arslanagića i galerije Zvono. Riječ je o trećoj fazi ciklusa „Znakovi pored puta“ . Prije „Maski i oltara“ imali smo priliku vidjeti  „Maske i totemi“ a u svakom od ciklusa prepoznajemo umjetnikovu potrebu za iskorakom od uobičajenih scenografskih rješenja kao dominantnog oblika profesionalnog izražavanja i odlazak u prostor prirode uz minimalne autorske intervencije na predmetima koje je odbacilo more ili ljudi.

Osman Arslanagić je završio Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu. Profesionalni je scenograf koji u svojoj biografiji ima šest igranih filmova, preko 200 teatarskih predstava, brojne televizijske serije i emisije. Kao scenograf je radio u Holandiji, Francuskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Crnoj Gori… Redovni je profesor na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu na predmetu Scenografija, kostim i maska i profesor Scenskog oblikovanja na Akademiji za scenografiju u Osijeku (Hrvatska). Dobitnik je 25 međunarodnih i domaćih nagrada za svoj rad i njemu najbitnije dvije godišnje nagrade Collegiuma Artisticuma. Kao slikar samostalno je izlagao u Študgartu, Londonu,Trebinju, Utrehtu, Amsterdamu i Sarajevu…

Izložba Osmana Arslanagića će biti postavljena do 22. decembra 2017. godine u galeriji Zvono.

Heather Derr-Smith, američka književnica i aktivistica u Zvonu

0

Večeras u 21 sat u Zvonu će se održati književno veče na kojoj će učestvovati sarajevski pisci Amila Kahrović Posavljak i Goran Simić sa specijalnom gošćom iz Amerike, pjesnikinjom i aktivistkinjom za ljudska prava Heather Derr-Smith. Autor i autorice će čitati svoja djela. Nakon čitanja, gosti i publika će biti u prilici da razgovaraju s njima.

Heather Derr-Smith je autorica kultnih zbirki poezije The Bride Minaret, Tongue Screw i Thurst za koju je dobila prestižnu nagradu Lexi Rudintsky Editor's Choice Award 2017. godine. U američkoj je javnosti prepoznatljiva po izuzetno hrabrom poetskom i političkom angažmanu.

Goran Simić jedan je od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika, dobitnik nagrade Freedom to Write PEN-a. Njegov bogati književni opus, koji je i međunarodno prepoznat, sadrži neke od najvažnijih zbirki poezije objavljenih u BiH. Među brojnim nagradama koje je dobio je i ona za knjigu Svitanje u očima Snješka bijelića koja je proglašena najboljom knjigom u Kanadi 2012. godine.

Amila Kahrović Posavljak dobitnica je nagrade Mak Dizdar za zbirku poezije Koščice. Njen roman prvijenac Smrtova djeca – ocijenjen kao roman o užasu poslijeratne BiH napisan na način na koji niko u poslijeratnoj književnosti nije pisao – je objavljen u vrijeme ovogodišnjeg Bookstana u izdanju Buybooka. Posvećena je isključivo književnosti.

Promocija knjige “Jazz za zaboravljenog strica” u Zvonu

0

Izdavačka kuća Buybook sa zadovoljstvom Vas poziva na promociju knjige „Jazz za zaboravljenog strica“ autora Tugomira Matića.
Promocija će se održati u galeriji Zvono (Obala Maka Dizdara 10) u četvrtak, 3. avgusta u 21:00.
Pored autora o knjizi će govoriti Vuk Rodić i Kristina Ljevak.
Istog dana, u knjižari Buybook (Radićeva 4) u 13:00 predstavnici/e medija moći će se sresti sa autorom.

„Jazz za zaboravljenog strica“ Tugomira Matića jedna je u nizu novih knjiga koje je Izdavačka kuća Buybook objavila pred ovogodišnje drugo izdanje Internacionalnog festivala književnosti Bookstan u okviru biblioteke Savremena bh. proza.
„Neće ova knjiga, kao ni bilo koja druga, promijeniti svijet nabolje, ali nam može pomoći da shvatimo kako nismo sami, kako zaboravljeni stric još uvijek postoji. Svi smo mi imali nekog strica, stričeka, ujku, daidžu, tetku koji su naše dječje godine uveseljavali svojim posjetama, darovima, spašavanjem od roditeljske stege i discipliniranja. Nekoga na koga smo uvijek mogli računati da će nas izvući iz rupe od ljepljive smole – da citiram naslov jedne od najboljih pjesama riječke rock skupine Let 3. Čitajući ovu knjigu, stekao sam dojam da je Tugomir Matić, zvani Tuga, jedan od takvih stričeka a da je ova knjiga njegova jazz skladba za nas, za sve izgubljene generacije. A ima nas, da opet citiram Let 3: Jedan, dva, tri, četiri… Izgubljeni! Ima nas još!“-napisao je povodom nove prozne zbirke Tugomira Matića njen recenzent i književnik Bekim Sejranović.

„Knjigom Jazz za zaboravljenog strica Tugomir Matić nije ušao u prostor nekog vanserijskog govorenja o lomovima i ponorima koji su nas pogodili. I dobro je da je tako. Međutim, kada to kažem, ne mislim u deminutivu Matićevu književnost. Ono što želim reći odnosi se prije svega na nepretencioznost ovog autora u pogledu bavljenja datom temom. Pisac je, doima se, svjestan da je jedino moguće dati čitaocu svoju perspektivu svijeta. Ponuditi je kao tek jedno viđenje, jednu mogućnost gledanja na stvari oko sebe. Upravo iz jedne marginalne pozicije, izvedene iz svakodnevnih susreta i sjećanja, izlazi ono najbolje što ova Matićeva knjiga donosi. U svojim kratkim prozama Matić nastoji iz onoga što nudi pozicija jednog ogorčenika izgubljenog između nemogućnosti vlastitih godina i zalud u stihiji prošlog vremena ispripovijedati kroz svoje likove ono što je ostalo od života“, dio je iz prikaza književnog kritičara Đorđa Krajišnika.

„Tugomir Matić pišući stvara mediteranski ritam izbjegličkog bluza, prozu u poeziji, ili obrnuto. On, poput njegovog pripovjedača, pripada generaciji onih kojima je ostalo da se sjećaju. Nekih boljih vremena ili boljih sebe; nespremnih na korporacijsku logiku i kapitalistički način promišljanja života.
Čitanje knjige Jazz za zaboravljenog strica stvara osjećaj slušanja soundtracka za film u kojem se, zbog neobičnih odluka reditelja, miješa kolor sa crno-bijelom fotografijom.
Ova knjiga dragocjen je doprinos spoznaji da još uvijek postoje oni koji nisu ni u književnosti pristali na diktat tržišta i koji pišu iz istinske potrebe, bez dodvoravanja, na zadovoljstvo odabrane publike, slične onoj koja voli i sluša jazz”, napisala je o knjizi „Jazz za zaboravljenog strica“ njega urednica Kristina Ljevak.

O autoru:
Tugomir Matić rođen je 1957. godine u Zagrebu. Veliki dio života proveo je u Sarajevu, gdje je i počeo objavljivati u književnoj periodici. Objavio je knjige pjesama „Ponoćka u Sarajevu“, „Između neba i zemlje“, „Vrijeme šutnje“, „Kartolina“, „Obrati pažnju na detalje“, kao i prozu „Sarajevsko pivo i skandinavske noći“. Živi u malenom Račišću na otoku Korčuli.

Attachments area

Promocija romana ”FARBANJE” Hamze Hodžića u galeriji ”ZVONO”

0

Udruženja za afirmaciju kulture i umjetnosti ”Zvono” sa zadovoljstvom vas poziva na promociju romana ”Farbanje” autora Hamze Hodžića.
Promocija će biti upriličena u Galeriji ”Zvono” (Obala Maka Dizdara 10) u ponedjeljak, 6. marta u 21:00.
O knjizi će pored autora govoriti Boris Lalić i Kristina Ljevak.

O KNJIZI:

”Samo su istinite priče nevjerovatne priče” kaže jedan od junaka romana ”Farbanje” prvog literarnog djela ove vrste posvećenog učenicima Gazi Husrev-begove medrese i njenom internatu u kojem se odvija paralelni život, bitno drugačiji od školskih pravila, onakav kakav je i u školama sekularnog karaktera, obilježen vršnjačkim nasiljem, učeničkom hijerarhijom koja zavisi od nivoa razreda i torturom koju stariji provode nad mlađim, a mlađi kad stasaju nastave započeti niz, kako bi se ipak ”neka pravila morala znati”.
Želeći opisati neopisivo, Hamza Hodžić i sam učenik medrese, nastojao je ukazati na nužnost promjene sistema kao preduslova da se način komunikacije među učenicima poboljša, jer od njih, otrgnutih od vlastitih domova, često iz udaljenih dijelova BiH, malo šta zavisi. Najčešće im je jedina mogućnost prihvatiti postojeći obrazac, a svaki iskorak iz njega ili pokušaj individualnog promišljanja na nastavi drugačijeg od postojeće matrice, podrazumijeva sankcije.
Jer tamo gdje se propovijeda moral i vjera, ne znači i da se propovjedači pridržavaju pravila. Često su loš primjer svojim učenicima, ne opraštaju greške, ne ostavljaju prostor za iskupljenje, posežu za radikalnim sankcijama, ne razmišljajući koliko na taj način trajno određuju nečiji život. Zbog rigidnih pravila neki su prinuđeni da prekinu školovanje i tako postanu izgubljeni ljudi, odbačeni od vjerskog okruženja, nesnađeni u svakodnevnom.
U nedostatku formalnih uzora za katedrom, mladići su usmjereni na starije ”mudrije” učenike ako ih oni prihvate te često više od njih saznaju već što to biva u učionici.
”Mijenjajte sebe, ne druge”, jedan je od savjeta školskog lidera kog s pažnjom mlađi slušaju, a na takvim druženjima može se i čuti kako ”iz medrese izlaze muslimani, ali Boga mi ne znam kakvi vjernici”.
”Ako bi neko u ovom srednjoškolskom periodu i pokazao potencijal da može postati kvalitetan intelektualac u nekom području, bilo bi i previše očito među ovom bagrom da on može misliti svojom glavom, pa onda oni daju sve od sebe da ga stave u okove svojih načela. Nerijetko te okove previše stegnu. I logično, dijete puca i odustaje”, govori jedan od Hodžićevih junaka svojim školskim drugovima.
Danas kad se djelovanje vjerskih lidera ne preispituje, a njihove propovijedi bezuslovno usvajaju, postojanje romana kakav je ”Farbanje” hrabar je odabir autora koji uprkos formalnom izostanku zrelosti posjeduje angažovani i kritički pristup prema nečemu što je važno a ne propituje se, a i dio je i njegovog života. I nema boljeg izbora već pisati o onome što poznajemo.
Uz sve što može poslužiti kao društvena kritika ili putokaz korektivu važno je i saznanje da se i među internatskim zidovima medrese vode neki uobičajeni mladalački životi, otkrivaju prve ljubavi, najčešće sa izabranicama s druge strane Miljacke, odnosno iz ženske medrese, te spoznaju tajne prvih dodira u okolnostima šerijatskih pravila u nekim ukradenim trenucima šetnji po Darivi.
Nakon čitanja romana ostaje gorak ukus spoznaje da je licemjerje ispunilo svaku poru društva te da mladost samo ponekad može da nadvlada okolnosti u koje je zarobljena. Suočavamo se i sa činjenicom pred kojom često zatvaramo oči a koja podrazumijeva potpuno narušen obrazovni sistem i spoznaju đaka da ni u drugim školama nije puno bolje ”ali se barem ne skriva sve i ne pripovijeda o moralu i grijehu”. Otkrivamo i da pozicija nemoći takođe održava živim potpuno pomjeren sistem moći, te da se usvajajući obrasce tlačitelja regrutuju njihovi novi sljedbenici. Djelimično romantični kraj u kojem jedan od junaka pokušava pronaći zakopano blago predaka možemo, ako nam je za utjehu, tumačiti kao metaforu za mogućnost pronalaska vlastitog sanduka zlata ili komadića sreće, ako mu se dovoljno posvetimo i smognemo snage za pravljenje vlastitih izbora.
A izbor je i ”farbanje” ili način opstanka, a ono u internatskom životu podrazumijeva izmotavanje, izbjegavanje ili sitno varanje. Junaci koje u romanu srećemo farbanju su posvetili cjelokupno srednjoškolsko obrazovanje unutar naizgled čvrstih bedema sarajevske medrese.

O AUTORU: 

Hamza Hodžić rođen je 1991. godine. Nakon Gazi Husrev-begove medrese diplomirao je na Odsjeku za književnosti naroda BiH i B/H/S jezike. Trenutno radi kao lektor.
”Farbanje” je njegov prvi roman. Objavio ga je samostalno u fiktivnoj izdavačkoj kući Vakat jer je smatrao da je vrijeme da to učini.

PREDSTAVLJANJE PROJEKTA A LA FRONTIÈRE U ZVONU

0
  1. septembra u 21:00 u galeriji Zvono biće upriličeno predstavljanja umjetničkog projekta A LA FRONTIÈRE.
    U okviru prezentacije biće prikazan dokumentarni film bh. reditelja koji živi u Velikoj Britaniji Samira Mehanovića ”Silent War in Beqaa Valley” (Tihi rat u dolini Beka) u trajanju od 22 minute.
    Samir Mehanović višestruko je nagrađivani filmski autor i za svoj rad dobio je priznanja poput BAFTA nagrade i nagrade “International documentary film festival Amsterdam” (IDFA), najvećeg festivala dokumentarnog filma u svijetu.

    Polazna tačka za ovaj multidisciplinarni projekat o „granicama“, koje su mnogo više od granica između zemalja i naroda, bila je rečenica na francuskom jeziku „A la frontière…!“ koja se više puta ponavlja u pozorišnom komadu Tadeuša Kantora ”Dziś są moje urodziny” (Danas je moj rođendan).

Gabriella Cardazzo kuratorica izložbe “A la frontière” i  jedna od autorica projekta, u tekstu o izložbi citira Luiđija Arpinija (Luigi Arpini) koji za ovu rečenicu kaže da je Kantor kada ju je izgovarao vjerovatno mislio na „granicu“ na kojoj je živio kao i na zadatak umjetnika da uvijek budu na prvoj liniji i pročelju…

Umjetnički radovi i muzika odabranih umjetnika i autora su mikro-priče o identitetu, pripadanju, granicama i fizičkom razdvajanju kao i o spoljnim i unutrašnjim ograničenjima. Umjetnici iz Poljske, Litvanije, Ukrajine, Italije, Slovačke, Libana, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije kroz različite medije, iz ličnog iskustva ili iz ugla posmatrača „govore o pričama o i sa granica kroz koje možemo bolje sagledati sebe i biti spremniji da prevaziđemo sopstvena ograničenja. Period koji postoji dok se to ne desi može da bude ispunjen i radošću ukoliko drugima podarimo naše razumijevanje, osjećajnost i optimizam ”, rekla je Giuliana Carbi, još jedna od autrorica izložbe, direktorica studija Tommaseo iz Trsta. Uz Gabriellu Cardazzo i Giuliana Carbi, projekat će u Zvonu predstaviti i njihov asistent Giovanni Gabbassi.

Susret sa medijima organizovaćemo istog dana u 13:00 u Zvonu.
Prevod sa italijanskog na b/h/s bice osiguran.

 

 

”Život na Vilerovom goblenu”

0

Aleksandar Saša Bulvić i galerija Zvono predstavljaju:
”Život na Vilerovom goblenu”
U saradnji sa : Miljenkom Jergovićem, Semezdinom Mehmedinovićem i Goranom Samardžićem

Život nije dovoljno dug da bi se moglo uteći goblenima.  Ako vas nisu ispratili iz roditeljske kuće ili ste ih izbjegli u formiranju vlastitog domaćinstva, stići će vas u nekom iznajmljenom stanu, gdje će vas uplakani dječak ili tajna večera podsjećati na radnički i srednji građanski stalež iz upokojene države, vezu svih tih vezilja sa pokušajem reproduktivne umjetnosti.
Više već što bismo željeli ti gobleni govore o nama, o svim kompenzacijama za izostanak nekog Petrovića, Dragulja ili Mujezinovića na zidu, na siromaštvo kog smo se taman pred rat riješili, da bi nas opet iz nekih skloništa ili kuća u kojima smo bili prinuđeni stanovati gledala njihova u krupnom bodu lica ispod napuklih stakala i okrnjenih ramova.
A tek ramovi, kakvu njihova masivnost pjeva odu o estetici šezdesetih i sedamdesetih, o svim tim sakujpljanjima posteljine za ”kad dođu gosti” ili kupovine ”servisa za ručavanje” koji bi se pobožno, iz kabastih vitrina, iznosili tek jednom godišnje.
Osim što su ih domaćinstva sa ”nevještim pletiljama” čak i kupovala, gobleni su nastajali najčešće iz potrebe žene, majke, domaćice, koja bi u predahu neplaćenog kućnog rada tražila prostor vlastite realizacije, potvrdu da i ona postoji u nečemu materijalnom, opipljivom. Oni su i bili ulog da će djeci nešto ostati, čega će se oni s lakoćom kasnije odricati.
Svaki goblen jedna je mala istorija. I dio njih izložićemo u Zvonu. Pratiće ih zapisi Miljenka Jergovića, Semezdina Mehmedinovića i Gorana Samardžića, kao nekad, kada su kreirali u tom prostoru, bježeći od socijalističkih simbola u sigurnu laboratoriju konceptualnog stvaranja.