Ars Aevi program / Anur Art in memoriam 2018

Kao izraz najvišeg poštovanja prema ulozi Anura Hadžiomerspahića autora vizuelnog identiteta i kreatora strategija razvoja Projekta Ara Aevi, dostavljamo vam program obilježavanja sjećanja na dan 29. novembar 2017. kada je Anur napustio ovaj svijet.

Sa željom da Anurovu umjetnost dostojanstveno predstavimo, u predstojeće tri sedmice, od 29. novembra do 19. decembra, svakoga dana od 10 do 18 sati, u prostoru Art Depoa Kolekcije Ars Aevi, u Centru Skenderija, bit će projiciran stalni kružni tok video Virtualne izložbe Anurove umjetnosti, predstavljene u formi koju je sam autor pripremio i postavio na YouTube 2016. godine.

Prvi i posljednji dan ovog memorijalnog ciklusa imat će svoju specifičnost,  prvi dan, 29. novembar, DAN ŠUTNJE, a posljednji dan, 19. decembar, DAN PRIJATELJA koji žele da tradicionalnim susretom u Art Depou Ars Aevi obilježe 26. rođendan Projekta Ars Aevi.

S namjerom da naša sjećanja usmjerimo i ka internacionalnom značaju umjetnosti Anura Hadžiomerspahića, posjetiocima Anurove virtualne izložbe bit će uručen deplijan sjećanja na predstavljanje djela njegovog umjetničkog ciklusa Human Condition na Centralnoj izložbi Venecijanskog bijenala 2001. godine, i tekst prof.dr. Asje Mandić o umjetnosti Anura Hadžiomerspahića, predstavljen u knjizi Artefakt 2005. godine.

U dane 30. novembra, 1 i 2 decembar, u Art Depou Ars Aevi, u 18 i 20 sati bit će održane projekcije Pravo Ljudski Film Festivala. Završnog dana ovogodišnjeg Pravo Ljudski Film Festivala, u kino sali Meeting point, 3. decembra, najboljem mladom redatelju u takmičarskoj selekciji Extra muros bit će uručen umjetnički rad “A Safe and Secure Way to Store and Organize Your Knives” iz stvaralačkog ciklusa “Fake Art II” Anura Hadžiomerspahića.

ANUR HADŽIOMERSPAHIĆ

Anur Hadžiomerspahić je umjetnik snažnog senzibiliteta koji ne samo da se intenzivno bavi promišljanjem, analizom i kritičkim preispitivanjem društvenih, ekonomskih i političkih uvjeta, uzroka i posljedica, nego i umjetnik koji prikazuje, upućuje i upozorava nas na anomalije i opasnosti savremenog načina života. Njegova umjetnost je eksplicitno angažirana, suočena sa političkim i etičkim zahtjevima, i u duhu izražajnog sredstva kojim se koristi — plakat — ima propagandno-edukativni cilj.

Za razliku od mnogih, Anur je umjetnik koji ne izlaže mnogo, ne zasipa nas radovima ukoliko osjeća da nema značajnijih pomaka u svom umjetničkom djelovanju.  Nije zainteresiran da povećava broj učešća na izložbama i pojavljuje se samo ukoliko je potpuno siguran da se u njegovom opusu razvilo nešto novo, intrigantno, vrijedno izlagačkog i društvenog angažmana. Ne viđamo ga često na umjetničkoj sceni, ali kada je prisutan, njegovi radovi uzrokuju snažnu reakciju – izazivaju subliminalnu provokaciju i šok.

Radove izrađuje tehnički savršeno i u njima se osjeti spoj sofisticiranoga grafičkog dizajna i originalnog koncepta. U tom umjetničkom izrazu nema lutanja, oscilacija – od početka do kraja on tačno zna kojim stilom i jezikom se služi. Od prvih inicijativa Anur isključivo koristi plakat, kao vitalni medij komunikacije, ali i kao značajnu umjetničku formu, direktnu, čitljivu i dostupnu svima. Međutim, privlačnost njegovih plakata ne očituje se ni u jakim bojama, ni u predizajniranim formama, nego u jednostavnom izrazu – najčešće crno-bijelom, vješto kolažiranom ili kompjuterski obrađenom i manipuliranom fotoprikazu i jednostavnoj poruci sažetoj u jednoj ili dvije riječi.

Umjetnički plakat Anura Hadžiomerspahića ocrtava upotreba estetike karakteristične za visokoprofesionalnu modnu reklamnu fotografiju – simulacija vještačke realnosti i vrijednosti masovne kulture. Upotrebom fotografije uz tehnike montaže i digitalne obrade, odnosno manipulacijom fotografske slike sa tekstom, Anur gradi jedan višeslojan značenjski odnos. Riječ postaje dio kompozicione strukture slikovnog polja, a kao ravnopravan učesnik u procesu intertekstualno-slikovne razmjene i simultanim korištenjem riječi i slike autor se vješto kreće od načina izražavanja masovne kulture do postkonceptualističkih jezičkih igara.

Plakat je umjetnički medij u kojem je Anur još kao srednjoškolac našao svoj način ekspresije kroz koji može govoriti o sebi, svijetu, umjetnosti, seksualnosti, konvencijama ponašanja, društvu, politici. Već tokom studija na Likovnoj akademiji Brera i Evropskom institutu za dizajn u Milanu, 1996. godine u auli Evropskog instituta za dizajn prvi put predstavlja svoj angažirani umjetnički koncept – “Human Condition”.

“Human condition” kao predmet istraživanja raznih disciplina od filozofije, sociologije, antropologije, biologije, psihologije do umjetnosti odnosi se na analizu ljudske prirode, stanja, bivstvovanja u kompleksnosti i kontradiktornosti savremenog života. Jedan od načina da se razumije ljudsko stanje (“human condition) je da se priroda čovjeka posmatra kao arena konfliktnih ljudskih osjećanja ljubavi, nesebičnosti, potrebe za saradnjom i, sa druge strane, takmičarskog duha, agresivnosti i samoživosti.  Ljudska bića u raskolu sa samim sobom istovremeno su sposobna za veliku ljubav i senzitivnost, ali isto tako i za mržnju, rat, konflikt.

“Human Condition u opusu Anura Hadžiomerspahića odnosi se na stanje njegovog života i rada obilježeno izbjeglištvom, mijenjanjem životnih sredina i permanentnom borbom za egzistenciju. Može se reći da je “Human Condition” i njegova psihološko-autobiografska naracija, koja polazi od analize i prikazivanja vlastitog stanja u okolini i u okolnostima u kojima se našao do detektovanja pojava koje su vezane za širi društveni, kulturološki i politički kontekst. Umjetnost, odnosno plakat kao umjetnička forma, za Anura je bio jedini način da zapiše, zabilježi, sačuva ono što osjeća, što želi izraziti.  U izjavi objavljenoj u katalogu Venecijanskog bijenala, umjetnik kaže: “Human Condition je nastao od fragmenata mog života. To je dnevnik u kome umjesto riječi koristim vizuelni vokabular…Human condition je nastao iz moje vlastite potrebe da izbacim nagomilano nezadovoljstvo i da materijaliziram i umanjim svoj unutarnji bol.”

Anurov “Human Condition, koji je nastao u periodu od 1993. do 1997. godine, kada je Bosna i Hercegovina bila izložena masivnim političkim manipulacijama, destrukciji, razaranju, genocidu i urbicidu, odražava mračnu stranu ljudskog stanja, antropocentričnog destruktivizma, potrebe za dominacijom i manipulacijom. U radovima iz ovog perioda osjeti se tjeskoba, bol i razočarenje u prirodu čovjeka koji je u stanju da mrzi, ubija, ratuje.

Upravo u ovim godinama nastao je Human Condition-Made in Bosnia, kojim se, u selekciji Haralda Szeemanna, Anur predstavio na 49. venecijanskom bijenalu. Human Condition je ironična reakcija na ljudsko stanje vandalizma, destrukcije, agresivnosti, na manipulaciju svjetskih centara moći, kao i na vrijednosti ljudskog života.  Njegovi često ekcentrično morbidni i šokantni plakati kao što su “Peace Brothers”, “Buy Five Get One Free”, “With God on Our Side” zastupaju kritičku, ciničnu i subverzivnu angažiranost i zasnovani su na preispitivanju historijskih, političkih, ideoloških, ekonomskih sistema moći. Kao angažirani umjetnik on preuzima odgovornost da ukaže, da dâ do znanja da Bosna i Hercegovina postoji na globalnoj karti događanja i da se u toj zemlji dešava nešto što treba da se zna i što se mora zaustaviti.  Anur je jedan od umjetnika koji je u stanju da u etičke svrhe kapitalizira svoju poziciju kao image-maker društva iz kojeg potiče i to uz vješto korištenje širokog spektra tehničkih i konceptualnih mogućnosti.

Nakon završetka rata, Anur odlučuje da njegov “Human Condition” sada treba imati novi cilj – da, dok još nije kasno, upozorava na opasnosti koje nosi globalni kapital Zapada. Nakon provedenih pet godina u Milanu, centru ekonomske moći, gdje globalizacija ulazi u sve sfere ljudskog života, a kultura postaje dio ekonomskog sistema marketinških korporacija, Anur osjeća da se mora angažirati.  I sam je bio svjedok činjenice da globalnom pojavom informacijskog društva kulturna politika postaje dio marketinških strategija velikih korporacija, a umjetnost rascijepljena između različitih institucionalnih, kritičkih, medijskih i tržišnih zahtjeva. On upućuje na opasnost globalizacije vrlo eksplicitnim porukama.  Plakat “One Way Ticket” upozorava nas na put bez povratka u koji vodi novčanica kao jedan od osnovnih simbola globalizacije ekonomije, društva i kulture.  Sada se plakat, kao reklamni medij ili “umjetnost ulice”, upotrebljava u potpuno drugačije, moralnije svrhe. Velikim formatom, jednostavnom, jakom, eksplicitnom porukom, Anurov cilj je povećati vidljivost, razbuditi svijest, provocirati.

Njegovi radovi govore o negativnom utjecaju globalnoga kapitala, koji dovodi do manipulacije tržišne ekonomije, potrošačkog društva i njegovih poremećenih sistema vrijednosti, ekonomsko-političke propagande medija, alijenacije, odnosno sve veće otuđenosti, koja ulazi u sve sfere ljudskog života.  Rezultat je da su iskreni društveni, ljudski odnosi, pokoreni terorom potrošačkog društva  i kapitalizma.  Polako nestaju neke relevantne ljudske osobine saosjećanja, pripadnosti, sporazumijevanja i počinje dominirati ljudsko stanje konkurencije, agresivnosti, samoživosti.

Kroz plakat Anur radi na vizualizaciji potrošačkog profila kao društvenog identiteta i prestiža, na čemu insistira Zapad, i koristi sve one simbole potrošačkog društva kojima smo okruženi sa ciljem da ukaže na predmetni fetišizam potrošačke masovne kulture. Umjetnik time oštro reagira na potrošačku mašineriju Zapada. Interesantno je da je za ovaj angažman izabrao plakat, koji se upravo koristi radi širenja tržišta, u ekonomske i političke namjere – medij potrošačke manipulacije.  Veoma jasnim porukama reagira na potrošački etos, provocira posmatrača na prisustvo i učešće, prepoznavanje i razumijevanje opasnosti koje prijete: ljudi postaju poput robe (poput proizvoda kao što su brojleri), vještački izmanipulirani da bi pratili zahtjeve tržišta; konzumizam je zamka; otuđenje je bolest savremenog društva; biznis nas vodi na samoubistvo; robovi smo međusobnog takmičenja; sebičnost i otuđenje koje diktira konzumizam vodi monoseksualizmu, gubitku prave ljubavi i svega onoga što se smatra ljudskim. Njegovi radovi imaju poetičku, skeptičku i nihilističku funkciju.

Kroz “Human Condition” Anur ostavlja svoj vlastiti trag bivstvovanja i angažmana i njegovi plakati postaju mape koje nas vode kroz dramu ljudskog bića rastrganog zahtjevima i izazovima savremenog života. Iako nam se obraća naizgled jednostavnim, gotovo banalnim jezikom, postoji mnogo slojeva analize Anurovih kodova prikazivanja. Mada je njegov jezik blizak zapadnjačkom receptoru/posmatraču, jer koristi estetiku reklamne fotografije i čist, jasan, jednostavan minimalistički izraz, čitljiv, razumljiv i dostupan, on se ipak izdvaja iz dominantnih tokova zapadnoevropske kulture i suprotstavlja se u egzistencijalnom, vrijednosnom, estetskom i ideološkom smislu.

Asja Mandić

Solistički koncert harmonikašice Amele Frljučkić

U subotu, 17. novembra, 2018. godine, u 17.00 sati, u JU Muzej savremene umjetnosti Ars Aevi, održat će se solistički koncert umjetnice, harmonikašice Amele Frljučkić. Na programu se nalaze djela E. Satiea, C.Rojaca, P. Nørgårda, A. Nordhaima, L. Lebiča, S. Mossenmarka i E. Rautavaara.     Kompozicije repertoara stilski pripadaju kontekstu savremene umjetničke muzike, što je, obzirom na tretman harmonike za koji je gotovo uvriježen stav da je instrument za izvođenje prevashodno tradicijske muzike, svakako interesantan i nekonvencionalan pristup obzirom i na zvučni i vizuelni ambijent.

Amela Frljučkić je harmonikašica rođena u Podgorici (Crna Gora).

Zvanje Magistrice muzičkih umjetnosti na harmonici je stekla 2017. godine na  Muzičkoj akademiji u Sarajevu (Bosna i Hercegovina), te se u okviru studija školovala na Coservatorio di Musica Guiseppe Tartini (Italija) i na Akademiji za Glasbo u Ljubljani (Slovenija).

Za postignute rezultate u toku školovanja dobila je posebno priznanje Univerziteta u Sarajevu “Zlatna značka”.

Usmjerena je na popularizovanje harmonike kao umjetničkog instrumenta, te posebno popularizovanje savremene muzike na harmonici. Zaljubljenica je u tradicionalnu muziku koju aranžira i izvodi u savremenim aranžmanima.
Trenutno aktivno radi na projektu dua „Instrumental Story“ koji aranžira i izvodi tradicionalnu, tango, klasičnu i autorsku muziku.

U toku školovanja kao solista i kamerni izvođač osvajala je I, II i III nagrade na sledećim takmičenjima: “Akordeon Art” (Bosna i Hercegovina), “Svirel” (Slovenija), “Zvezdane staze” (Srbija), “DocMusicContest” (Italija) i Festival mladih muzičara (Crna Gora).

Do sada je u sklopu raznih republičkih i međunarodnih festivala, takmičenja, masterclassova i koncerata nastupila u Italiji, Sloveniji, Austriji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj.
Godine 2016., joj je dodijeljena Zahvalnica za doprinos razvoju muzičke kulture u Rožajama (Crna Gora).

Svoje prve muzičke korake je napravila sa devet godina u klasi nastavnika Omera Đurđevića. Nakon završene niže muzičke škole nastavlja svoje školovanje u Srednjoj školi za srednje i više stručno obrazovanje „Sergije Stanić“ i  Srednjoj školi za muzičke talente „André Navarra“ u Podgorici u klasi nastavnika Saše Markovića. Svoje srednjoškolsko obrazovanje završava 2012. godine kao „Đak generacije“ muzičke škole i dobitnica državne nagrade „Luča“.

Pored navedenih nastavnika školovala se i u klasama prof. Belme Šarančić- Nahodović, prof. Boruta Zagoranskog, prof. Corrada Rojca, prof. Luke Juharta, nastavnice Mirjane Savić te se posredstvom master classova usavršavala kod prof. Geir Draugsvolla,  prof. Krzysztof  Olczak, prof. Radomira Tomića i dr.

Vođena uvjerenjem da je za razvoj dobrog umjetnika neophodna svestranost upisuje Fakultet političkih nauka u Sarajevu, odsjek za politologiju te bachelor studij završava 2018. godine.

Trenutno živi u Sarajevu gdje je pored izvođačih aktivnosti i studentica master studija na Fakultetu političkih nauka na Odsjeku za upravljanje državom.

 

Izložba Andreja Đerkovića “Zona Rossa” u Art depou Ars Aevi

Zona Rossa (Crvena Zona) je ciklus fotografija urađenih u centralnoj gradskoj jezgri italijanskog grada L’Aquila, koja je skoro u potpunosti uništena tokom tragičnog zemljotresa 6.aprila 2009.godine. Područje definirano kao „Crvena Zona“, predstavlja perimetar užeg istorijskog centra koji je zbog ogromnog oštećenja totalno evakuiran i koji je od tog tragičnog zemljotresa, nenastanjen.

Čitav rejon je nedostupan za javnost, te je ulaz u isti, striktno zabranjen osim za radnike koji su zaduženi za rekonstrukciju, te pripadnike vojnih i policijskih službi koje osiguravaju pridržavanje strogih sigurnosnih propisa. Lokacije koje se nalaze u „crvenoj zoni“ definirane su kao mjesta visokog rizika za normalan društveni razvoj, te samim tim, ova intimna fotografska serija ima za cilj ukazati na težinu želje za rekonstrukcijom i obnovom, ne samo ovog pitoresknog srednjovjekovnog grada, već i za rekonstrukcijom duha, naspram destrukcije života, istorije i identiteta njegovih stanovnika.

Prateći bezbrojne primjere umjetničkih dijela sa tkzv. „prazninama“ i ova fotografska serija izgleda kao predmet dvomislene želje. Ona kroz „praznine“, oslikava ljudski fatalizam i karakter onih koji su preko noći ostali bez svojih domova, čime je u njihovim životima nastala praznina koju je nemoguće objasniti ako nije osobno doživljena. Prazne ulice i trgovi napuštene gradske jezgre su otvoreni za bezgraničnu interpretaciju u kojoj sposobnost percepcije života prije i poslije, postaje preduslov za o(p)stanak u istom.

Prolaznik/posjetilac se poziva na interakciju, konfrontirajući prazninu gradskih obrisa sa imaginarnim sadržajem koji vizualno ima zadatak da nadomjesti urbani pejsaž. Svojim direktnim uplitanjem, autor eksplicitno izražava nemogućnost prevazilaženja konstantnog sukoba osobnog i kolektivnog sjećanja sa stvarnošću.

Andrej Ðerković je inicijator i kreator „Sarajevo Collezione per L'Aquila“, umjetničke kolekcije radova sarajevskih umjetnika za obnovljeni Eksperimentalni muzej Suvremene umjetnosti (Museo Sperimentale d'Arte Contemporanea – MU.SP.AC.) u gradu L'Aquila, kojem je do zemljotresa 2009.godine, sjedište bilo u dijelu koji se danas nalazi u „Crvenoj Zoni“.

Rođen je 1971. godine u Sarajevu. Završio je Školu Primijenjenih umjetnosti u Sarajevu. Od 2002. godine, član je Udruženja Likovnih umjetnika Primjenjene umjetnosti (ULUPUBIH). Član je Međunarodne Federacije Fotografske umjetnosti (FIAP), Švicarske Asocijacije Fotografske umjetnosti (PHOTO SUISSE) i Federazione Italiana Associazioni Fotografiche (FIAF). Član Belfast Exposed Photography Community Group.

Samostalno izlagao u Državi Palestini, Sjevernoj Irskoj, Danskoj, Crnoj Gori, Kanadi, Švicarskoj, Italiji, Španjolskoj, Nizozemskoj, Srbiji, Francuskoj, Hrvatskoj, Engleskoj, Makedoniji, Turskoj, San Marinu, Sloveniji, Njemačkoj, Bosni i Hercegovini, Grčkoj, Belgiji, Gruziji, Kneževini Lihtenštajn, Portugalu, Urugvaju, Libanonu, Albaniji, Švedskoj, Meksiku, Ukrajini, Vatikanu, na Novom Zelandu i Kubi.

Jedan je od osnivača Kolekcije ARS AEVI Muzeja Suvremene umjetnosti Sarajevo. Radovi mu se nalaze u kolekcijama Fototeca de Cuba Havana, MACBA Museu d'Art Contemporani de Barcelona, Museum für Kunst und Gewerbe Hamburg, Nacionalni Muzej Gruzije Tbilisi, Umjetnička Galerija Bosne i Hercegovine, Council of Europe Strasbourg, Old Arts Museum Belfast, Jewish Historical Museum Amsterdam, Musée des beaux-arts La Chaux-de-Fonds, Harald Szeemann Archive / The Getty Research Institute Los Angeles, Olimpijski muzej ZOI ‘84 Sarajevo, Muzej nevinosti Istanbul, Historijski Muzej Bosne i Hercegovine, Centre de la Photographie Genève, Narodni Muzej Crne Gore Cetinje, United States Information Agency Washington D.C., Memorijalni Centar Potočari Srebrenica, Muzej Istorije Jugoslavije Beograd, Muzej Ratnog Djetinjstva Sarajevo i drugi.

Uradio je fotografske portrete Jeff Koons, Marina Abramović, Michelangelo Pistoletto, Emmanuelle Beart, David Byrne, Jean-Luc Godard, Isabelle Huppert, Bono Vox, Sinéad O'Connor, Braco Dimitrijević, Catherine Deneuve, Michel Hazanavicius, Jean-Hugues Anglade, Enki Bilal, Alfonso Cuarón, Richard Galliano, Vincent Perez, Yann Arthus-Bertrand, agnes b., Joël Dicker, Aslı Erdoğan, Costa-Gavras i drugi.

Surađivao sa kompanijama Benetton i Swatch. Predstavljao Muzej ARS AEVI na Europskom Bijenalu Vizualne umjetnosti u La Speziji. Za dostignuća na polju kulture tokom opsade Sarajeva, nagrađen sa ˝The Certificate of Appreciation˝ Agencije Američke Vlade za informisanje (USIA). Živi u Ženevi i Sarajevu.