Dino Alagić: Pobunjen čovjek je jadan i velik

0

Preneseno sa: http://interview.ba/

Dvadesetdevetogodišnji Dino Alagić iz Zenice je relativno nepoznato ime na domaćoj umjetničkoj sceni. Studirao je književnost u Sarajevu, a odlučio je da se posveti multimedijalnoj umjetnosti kroz propitivanje vrijednosti modernog društva. O tome govori njegov prvi video uradak pod nazivom „Ljudi sa granice“ koji je istovremeno i najava istoimenog albuma koji će sam sebe finansirati. Ovaj spoj muzike i književnosti kroz video formu nastao je kao ideja prije četiri godine, a danas dobija svoj oblik. O kakvom se talentu radi govori činjenica da je Dino sav materijal komponovao, pisao, svirao, snimao audio i video, montirao, miksao i uradio finalnu produkciju.

Razgovarao/la: Zoran Ćatić
Foto: lična arhiva

PRIČA O LJUDIMA SA MARGINE „U najširem smislu to je pokušaj da artikuliram propitivanje identiteta dualne prirode čovjeka i vječitog balansiranja između više krajnosti, antagonizama koji se spajaju u onoj graničnoj tački odnosno u svakom od nas koji smo na neki način svojom voljom ili silom prilika izbačeni i gurnuti na marginu. Koji se ne daju uhvatiti u bilo kakvu vrstu kategorizacije i klišea“.

INTERVIEW.BA: Šta je „Middle Way Project“ i šta je osnovna ideja za ovaj rekao bih vrlo specifičan i originalan izričaj? Koliko on zapravo ima veze sa tvoje dvije ljubavi, književnošću i muzikom ?

ALAGIĆ: „Middle Way Project“ je samostalni, samofinansirajući multimedijalni album. Projekat je u potpunosti autorski u svakom smislu jer sam ja komponovao, pisao, svirao, radio, audio i video snimanja. Montirao, miksao i uradio finalnu produkciju. Kao ideja je nastao prije četiri godine a tek nedavno sam objavio prvi song video „Ljudi sa granice“ koja otvara istoimeni album koji objedinjuje teme koje će pojedinačno biti prikazane u ostalih devet kompozicija. Krajem ljeta trebala bi da se pojavi pjesma „Hermafrodit“, koja govori o žensko-muškom principu u svakom čovjeku i problemima feminizma i LGBT-a. Realizaciju kompletnog albuma sam planirao do početka iduće godine.

Moja osnovna kreativna preokupacija je pokušaj da spojim muziku i književnost u medij u kojem ću izraziti sebe i svoj doživljaj okoline i svijeta u kojem živim.

Svirao sam u nekoliko lokalnih zeničkih sastava koji su na žalost prestajali sa radom uvijek u onom trenutku kada se trebalo početi raditi autorske projekte zbog čega sam ja i počeo da se bavim muzikom. Ovo je posebno teško pogotovo kada govorim o mom gradu gdje nemate podršku zajednice, lokalne vlasti , nemate Dom mladih, nemate adekvatne uslove, prostorije, opremu ni ljude sa kojima biste mogli stvarati. Kada nisam uspio da nađem podršku svojim idejama i namjerama, odlučio sam da radim sam. S jedne strane na žalost jer uživam u bendovskoj svirci i kreiranju muzike na taj način, a s druge strane na zadovoljstvo jer sam imao potpunu ličnu slobodu da izrazim svoju ideju.

INTERVIEW.BA: U vremenu u kojem su u sferi interesovanja medija pa samim tim i šire javnosti pjesme „lakih nota“ i tekstova koji zapravo ne govore ni o čemu, ti se odlučuješ za konceptualnu vrstu spoja književnog eseja, poezije i muzike koju sam komponuješ.

ALAGIĆ: Ta forma tog konceptualnog albuma me već dugo zanimala slušajući neke progresiv rock bendove  i to sam vidio kao odličnu formu gdje mogu da izrazim sve ono što sam čitao, slušao i što me je na neki način mučilo. Tako se polako ideja razvijala i polako sam je zaokruživao. Ono što se pokazalo kao olakšavajuća okolnost je upravo činjenica da radim potpuno samostalno.

U najširem smislu to je pokušaj da artikuliram propitivanje identiteta dualne prirode čovjeka i vječitog balansiranja između više krajnosti antagonizama koji se spajaju u onoj graničnoj tački odnosno u svakom od nas koji je na neki način svojom voljom ili silom prilika izbačen i gurnut na marginu. Koji se ne da uhvatiti u bilo kakvu vrstu kategorizacije i klišea.

INTERVIEW.BA: Očigledno je da smo natjerani na neprestano „nošenje“ sa različitim oblicima identiteta, koliko god nam oni nisu prioritet, ali okruženje i novoizgrađeni sistem nas praktički guraju, koliko god se mi tome opirali u određivanje i svrstavanje. Čitam li ja u spotu ali i tekstu pjesme pojam ogledala kao sinonim za taj (po meni) problem?

ALAGIĆ: Oni koji budu gledali prvi video, primjetiće da je osnovni kompozicioni motiv, motiv ogledala. On je zapravo ona tanka površina, ona nevidljiva linija u kojoj se spajaju dvije krajnosti ili obrnuto dvije krajnosti koje čine površinu ogledala a čiji govor slušamo u posljednjih sedam strofa pjesme „Ljudi sa granice“.

OGLEDALO

Na trgu spomenik množina od Ja

Bremeni gen dvorske lude

Stojim da gledano bude

Suvenir na trgu štono bijedno sja.

Na prodaju crveni molitvenik

Ljubav traže u rječniku

Nešto ima u zlobniku

Pobunjen čovjek jadan je i velik…“

INTERVIEW.BA: I da preduprijedimo eventualne dileme iz budućnosti „šta je pisac htio da kaže“, pa probaj na neki način definisati osnovnu ideju, sopstvene individualnosti i kreativnosti u kojoj očito uživaš uprkos svjesnosti da su danas u trendu generalizacije i kolektiviteti?

ALAGIĆ: Ono što želim zapravo je različitost od onoga što imamo priliku vidjeti i čuti a što je podređeno subkulturi žanra. Moj način izražaja svoj korijen ima u tom samom začetku ideje koja se rodila kao kulminacija svih tih energija i iskustava, koja se godinama sakupljala u meni. U nepodnošljivosti besmisla kojeg živimo i neprestanog propitivanja vlastitih identiteta. Identiteta nekoga ko je rođen i živi u BiH i zajedno sa njom podnosi njenu sudbinu.

 

„Plačem prvim probudićeš oči

Nema lica nema pripovjedača

Šta je množina od Ja?“

Al Jazeera zahtijeva slobodu medija

0

Al Jazeera Media Network na četvrtom je mjestu liste zahtjeva koje su Saudijska Arabija, UAE, Bahrein i Egipat uputili Kataru. Zahtijeva se gašenje svih kanala i platformi Al Jazeere. Kao odgovor na zahtjeve i jačanje svog nezavisnog glasa, mreža je pozvala na solidarnost u potrazi za slobodom medija. Ovaj poziv jača važnost očuvanja prava ljudi da imaju glas i da se čuju, bez obzira na to ko su i gdje se nalaze.

Mreža, koja je kroz svoju 20-godišnju historiju postala jedna od najgledanijih i regionalno i globalno pridobila stotine miliona gledalaca u 150 zemalja, često je bila u centru kontroverze. Iako napad na kanal nije ništa novo, ovo je prvi put da je mreža izašla s vlastitim zahtjevima, s obzirom na to da ovaj napad nije samo napad na Al Jazeeru nego i na slobodu medija širom svijeta.

Vršilac dužnosti generalnog direktora Al Jazeere English Giles Trendle istakao je zabrinutost:  “Zahtjev da se zatvori Al Jazeera jest pokušaj zabrane osnovnog ljudskog prava na slobodu govora. To je javni poziv za cenzuru medija i sprečavanje pristupa objektivnom izvještavanju vijesti i pripovijedanju priča. Gdje bismo mi bili da vlast, političari i ljudi na visokim pozicijama po čitavom svijetu odlučuju koje ćemo mi vijesti čitati, slušati ili gledati? Nakon Al Jazeere, ko može biti sljedeći?”

“Mi zahtijevamo da novinari mogu raditi svoj posao bez zastrašivanja i prijetnji; zahtijevamo da javnost ima pristup objektivnim informacijama i da novinarska profesija i oni koji joj služe nisu kriminalizovani na liniji dužnosti. Na kraju, naš zahtjev je pitanje poštovanja prema slobodi medija – na prvom mjestu za Al Jazeeru, ali i za sve druge medije i novinare, bez obzira na to gdje se nalaze.”

Trendle je dodao:  “Ostajemo posvećeni slobodnom, iskrenom i poštenom izvještavanju. Odbijamo biti zastrašeni ili ucijenjeni, cenzurisani ili utišani.”

Izvršni direktor Global Branda i Komunikacija u Al Jazeera Media Networku Abdullah al-Najjar potvrdio je:  “Al Jazeera ostaje odlučna u svojoj posvećenosti fer izvještavanju, uravnoteženom novinarstvu i pronalaženju i pokrivanju priča. Mi smo dali glas onima koji ga nemaju. Stavili smo ljude u prvi plan i ispričali priče koje bi inače ostale u mraku i uvijek smo to radili s odgovornošću i integritetom. To su osnovni principi u Al Jazeeri i to je razlog što zahtijevamo ukidanje restrikcija i kontrole nad medijima širom svijeta.

Nekoliko međunarodnih novinarskih udruženja, kao što su Nacionalna unija novinara i Novinari bez granica, iskazalo je podršku Al Jazeeri, odbijajući zahtjeve za njeno zatvaranje. Iste stavove iskazalo je i mnogo kolega iz regionalnih i međunarodnih medija.

Iako je Al Jazeera trenutno u centru političkog diskursa, ona je i dobitnik mnogih prestižnih nagrada za svoj rad i pokrivanje autentičnih priča. Njeni novinari nisu samo napadani, zatvarani i ubijani već su i proslavljeni, poštovani i nagrađivani. Za njihovo nezavisno novinarstvo Al Jazeera je dobila nagrade “Peabody”, “Emmy”, “Alfred I. DuPont-Columbia University” i “Edward R. Murrow”.

Uprkos svemu, Al Jazeera ostaje posvećena novinarskoj izvrsnosti, potvrdivši čvrstu posvećenost tome da djeluje kao glas za one bez predstavnika, i nastavlja pokrivati događaje s ravnotežom i objektivnošću. Ova lista zahtjeva koju upućuje Al Jazeera poziv je javnosti i kolegama i poziv za nastavak ovog pokreta kako bi se osiguralo da svijet kolektivno nastavi podržavati slobodu medija.

#DemandPressFreedom  #ZahtijevamoSloboduMedija

Obraćamo se onima koji zahtijevaju gašenje Al Jazeere

i da se ljudima uskrati pravo na istinu.

Mi, također, imamo zahtjeve.

Zahtijevamo da novinarima bude omogućeno da obavljaju svoj posao

bez zastrašivanja

i prijetnji.

Zahtijevamo da javnost ima pristup

nepristranim informacijama.

Zahtijevamo da se čuju i oni čiji glas se ne čuje.

Zahtijevamo da se različitosti mišljenja i uvjerenja poštuju,

a ne da se od njih strahuje.

Zahtijevamo da se prema novinarima ne postupa kao prema kriminalcima.

Zahtijevamo…

Zahtijevamo…

Zahtijevamo slobodu medija.

 

O Al Jazeera Media Networku:

Al Jazeera Media Network nudi međunarodne vijesti i trenutna dešavanja koji stavljaju ljude u srce priče, radeći u uvjerenju da svako ima priču vrijednu da bude saslušana. Posredstvom neustrašivog novinarstva i nagrađivanih programa, ona govori autentičnim pričama o ljudima svuda, bez geografskih ili kulturnih predrasuda.

Online upis izbliza

0

Dok iz Ministarstva poručuju da u online sistemu upisa učenika u srednje škole na području Kantona Sarajevo „zapravo nema nikakvih problema i da se upis koji je počeo jutros u 9 sati (27.06.2017. op.a.)  odvija prema protokolu uz sitne tehničke probleme.“, u stvarnosti to izgleda ovako:

Portal za online upis na adresi upis.emis.edu.ba za javnost je bio vidljiv još 20.06.2017. godine, no roditelji nisu mogli, uz šifru koju su učenici dobili nakon polaganja eksterne mature, pristupiti portalu radi provjere podataka.

Na spomenutoj adresi portala za online upis iz dana u dan se pojavljivala informacija da će „portal biti dostupan od sutra“ te da su roditelji i učenici u obavezi da provjere i validiraju podatke unešene na portalu (lične podatke i ocjene učenika).

Tek 27.06., na dan objavljivanja Konkursa za upis u prvi razred srednje škole, bilo je moguće prijaviti pogrešne podatke i to, prema dostupnim informacijama, samo putem „help deska“, odnosno online formulara instaliranog na portalu. E tu počinje agonija za roditelje i učenike čiji podaci nisu tačno unešeni u sistem. Bezborojne su prijave pogrešno unesenih podataka, koje se rješavaju sa bar 24-48 sati zakašnjenja ili se ne rješavaju uopće.

Roditelj sam učenice koja još uvijek nije u mogućnosti da validira svoje ocjene na online portalu, jer nisu tačne! Čim se ispravi jedna prijavljena greška, pojavi se druga. Od utorka, 27.06. naši dani izgledaju tako da pokušavamo na bilo koji način – odlascima u osnovnu školu koju je završila, odlascima u srednju školu u koju želi da se upiše, pozivima UTIC-u, koji administrira portal za online upis, pozivima svim prijateljima i poznanicima koji su u prosvjeti, pozivima roditeljima učenika koji su u istoj situaciji, saznati informaciju više.

Trenutna situacija je slijedeća, odnosno ovako se „sistemski“ rješavaju „sitni tehnički problemi“. Pozovete broj u Ministarstvu (033 562 132), date ime djeteta i ime škole koju je dijete završilo te opis greške (iako ste to prethodno bar 3 puta učinili! – najprije preko dostupnog online formulara, pa onda prijavom u osnovnoj školi koju je dijete pohađalo, potom prijavom preko poznanika koji „ima neku raju u UTIC-u“), e sad i četvrti put prijavite grešku direktno Ministarstvu, a Ministarstvo vam onda obeća da će pozvati UTIC da isprave grešku i uputi vas da pratite portal, pa ako greška ne bude ispravljena do kraja dana da se opet sutra ujutro javite.

Pri tom vi imate kod kuće čedo koje se devet godina trudilo da ostvari zavidne rezultate u školi, upješno položilo ekstereMnu maturu i čeka da klikne na odabranu školu i vidi svoje ime na rang listi.

Kako ja tom djetetu da objasnim da EMIS (baza podataka u koju se unose lični podaci i učenička postignuća u osnovnim i srednjim školama već godinama i baza podataka iz koje se odštampaju svjedočanstva na kraju svake godine)  i portal za online upis ne komuniciraju?

Šta da odgovorim na pitanje koje glasi, a zašto sada neko ne bi nazvao, kao što si i ti nazvala, i rekao gospođi iz Ministarstva da mu dijete ima sve petice, pa vidiš da uzimaju da upišu podatke koje im ti diktiraš na telefon?

Kako da umirim dijete koje, poučeno iskustvom posljednja dva dana, nije više sigurno da li će do kraja upisnog roka biti ispravljeni podaci potrebni za upis, a naviknuto, u doba tehnologije, da, kad se negdje online prijavi dobije odmah ili u roku od sat vremena automatski odgovor od sistema koji funkcioniše?

I gdje da pronađem informaciju koliko je poreske obveznike u Kantonu Sarajevo koštao ovaj nefunkcionirajući online sistem za upis učenika u prvi razred srednje škole?

Molim za pomoć!

 

Amra Muratović

 

 

PLAVI KIT I CRNE LAŽI: Mediji ništa ne objašnjavaju, ali od svake muhe naprave slona

0

Lažna priča o igrici “Plavi kit” proširila se internetom. Širenju panike nisu odoljeli ni urednici domaćih medija. Izgleda da je provjera informacija zaboravljena novinarska vještina

Tekst prenesen sa: analiziraj.ba
Piše: Aleksandar Saša Brezar

U proteklim danima, naslovne stranice i glavne informativne emisije bh. medija bile su preplavljene viješću o navodnoj smrtonosnoj igrici koja se pojavila među našom djecom, a u kojoj se učesnici međusobno izazivaju da obavljaju razne, najčešće izuzetno bolne zadatke, koji na kraju rezultiraju samoubistvom. “Izazov plavog kita”, ili “Blue Whale Challenge”, za kojeg naši mediji tvrde da je došao iz Rusije, stvorio je strah među roditeljima, i novi talas zazora od interneta i društvenih mreža koje tinejdžeri koriste. Ali, da li ova igra zaista postoji? Suprotno navodima medija, dokazi ukazuju na drugačije stanje stvari. No, krenimo od samih članaka i njihovog sadržaja.

Poticanje panike

Faktor je na svom portalu 9. maja objavio članak naslova “Prijeti li smrtonosna igrica djeci u BiH?”, prenijevši vijest N1. Sama vijest sročena je izuzetno senzacionalistički: pored sugestivnog pitanja u samom naslovu koji se ponavlja na kraju prvog paragrafa, ova relativno kratka vijest vrvi od poticanja na paniku. To se posebno vidi iz sljedeće dvije rečenice: “I Tužilaštvo BiH i FUP kažu kako nema dokaza da su mladi Bosanci i Hercegovci igrali ‘Plavog kita’. No, nema ni dokaza da su djeca sigurna.” Dakle, dokaza da iko u BiH igra ovu igricu nema. Čemu onda dopuniti informaciju koja bi trebala umiriti roditelje daljim insinuiranjem da su životi njihove djece ugroženi? U dužoj verziji iste vijesti sa N1, koju je portal Novi.ba prenio istog dana s malo drugačijim naslovom, “Da li smrtonosna igrica prijeti i djeci iz BiH?”, autor nakon razgovora sa sagovornicima koji zdravorazumski zaključuju da je bitno da roditelji ipak razgovaraju sa djecom i pobrinu se da sadržaj kojem su djeca izložena na internetu bude prikladan njihovom uzrastu i senzibilitetu, potpuno neočekivano zaključuje da “upravo gubljenje granice između stvarnog i virtualnog svijeta je najveća opasnost”, bez dublje analize značenja šta u praksi ta granica predstavlja. Zatim, narednom rečenicom istovremeno i spekuliše samim postojanjem igrice, i insistira na stvaranju daljeg straha kod roditelja, što je poseban paradoks: “Bila igrica mit ili jedna od najmorbidnijih cyber opasnosti koju je svijet vidio, nadati se da će ‘Plavi kit’ nestati onako brzo kako se i pojavio!”

“Plavim kitom” bavio se i Dnevni avaz 12. maja, u članku naslova “Igrica masovno oduzima živote | Da li je smrtonosni ‘Plavi kit’ doplivao i do BiH?”. Pored već navedenih šturih informacija o sadržaju igrice i načinu na koji se ista širi društvenim mrežama, razgovarano je i sa psihologinjom Jasminom Dizdarević. Interesantno je primijetiti da se sagovornica, između ostalog, upustila u tipično okrivljavanje Zapada za sve što negativno utječe na našu djecu putem Facebooka ‒ “ako to ne spriječimo, dešavat će nam se situacije kao i na Zapadu”, iako je igrica potekla iz Rusije, čime je dovedena u pitanje informisanost sagovornice. Time se, uz ostale nepotvrđene informacije i manipulativan naslov, ostavio u sjeni niz pristojnih komentara psihologinje Dizdarević na puno veći problem izolacije djece i mladih i sve manju izloženost socijalizaciji u “stvarnom svijetu”.

Osnovni problemi pri tretiranju svake tematike koja ima veze s internetom i savremenim tehnologijama su generacijski jaz i niska opšta informatička pismenost našeg stanovništva. Stoga se moralo posvetiti više pažnje da se vijest koja nije potkrijepljena niti jednom činjenicom niti dokazom oblikuje na način da se ne izaziva niti doprinosi potencijalnoj panici kod roditelja koji bi mogli biti i od ranije skeptični prema internetu i tehnologiji. Potpuno je neopravdano internet kao sveprisutni medij, sredstvo komunikacije, ali i izvor informacija i znanja, označiti kao opasan prostor, pogotovo za najmlađe. Neopravdano, ali i neodgovorno, kada se uzme u obzir da svi dokazi ukazuju na to da “Blue Whale Challenge” ili “Plavi kit” sasvim sigurno ne postoji.

Ima li činjenica u tekstu?

Pretragom Facebooka upotrebom hashtagova koji se navodno koriste da se započne igrica, kao što je #bluewhalechallenge, odmah postaje jasno da niko, bar javnim objavama, ne igra ovu igricu u Bosni i Hercegovini, što potvrđuje navode iz FUP-a i Tužilaštva BiH. Isto se može naći i u tekstovima koji tvrde da se ova igrica pojavila u Srbiji i Hrvatskoj, a koje su prenijeli brojni domaći mediji, od Radija Sarajevo do Nezavisnih novina i Slobodne Bosne: dokaza da iko igra ovu igricu jednostavno nema, a pogotovo ne prijava, niti postoji ikakvo djelo povezano s “Plavim kitom”.

Dalje, fotografija navodne prepiske igre “Plavi kit”, koju je objavio Dnevni avaz 11. maja u članku “Ovo je psihopata koji je stvorio ubilačku igru ‘Plavi kit’ | Djecu je tjerao na samoubistvo jer su ‘otpad’”, može se naći na stranicama srbijanskog Telegrafa, odakle je i potekla, te uz Avaz, na portalima Cafe.ba, Bijeljina.net, i Stanipani.com. ELA analizom fotografije koju je objavio Telegraf može se jasno primijetiti da tekst, tj. navodna prepiska prikazana na fotografiji na ekranu telefona u nečijim rukama, nije kompresovan istim nivoom kompresije kao ostatak fotografije, što nas, uz ostale nekonzistentnosti, navodi na zaključak da se najvjerovatnije radi o fotomontaži. Ovo je izuzetno opasno, jer stvara dojam da je riječ o istinitoj prepisci tinejdžera i daje legitimitet nečemu čije je postojanje upitno, i to isključivo radi daljeg senzacionaliziranja ove teme. Samim tim, ovaj potez Telegrafa je za svaku osudu, kako strukovnu, tako i javnosti, čijim se razumijevanjem ove priče i mišljenjem manipulira.

Vratimo se na “psihopatu” iz Avazovog naslova. Filip Budeikin, navodni začetnik igre “Plavi kit”, zaista postoji i zaista je uhapšen radi toga što je kao administrator “Grupe smrti” na stranici VKontakte (ruske inačice Facebooka) navodno pozivao tinejdžere na samoubistvo… još u novembru 2016. godine. Fotografija koju domaći mediji dijele potiče sa sajta ruske agencije RIA Novosti, koja je o ovom slučaju izvještavala 16. novembra te godine. U tekstu, međutim, nema spomena “Plavog kita”, te se navodi da je Budeikin osumnjičen da je omogućio tinejdžerima da razgovaraju o samoubistvu, i da je zadržan u pritvoru do 14. januara 2017., te da se izjasnio da nije kriv. U novembru nikakva zvanična optužnica nije bila podignuta, te je njegova pravobraniteljica tvrdila da je nemoguće dokazati njegovu krivicu u 15 slučajeva samoubistava mladih iz različitih regija Rusije, između ostalog i zato što se bilo ko mogao koristiti njegovim pseudonimom. Budeikin jeste na kraju 11. maja ove godine priznao da je bio administrator ove grupe, te da mu je produžen pritvor do avgusta, ali opet, ni pomena “Plavog kita” niti navoda Budeikinovih riječi iz Avazovog teksta (koji je faktički objavljen nekoliko sati prije teksta na RIA Novosti) o tome kako su “njegove žrtve ‘biološki otpad’” i da su bile sretne što će umrijeti i da on na taj način “čisti društvo”. Jedino što je Budeikin priznao, kako piše The Slovak Spectator, jeste da je koristio fotografije koje su na svojim profilima objavljivali tinejdžeri koji su izvršili samoubistvo da bi “privukao fanove” svoje grupe na VKontakte, i “povećao prihode od reklama”. Samim tim, u vodu padaju svi navodi Avaza u vezi s Budeikinovom umiješanosti, te se potpuno dovodi u pitanje sadržaj članka i odluka novinara i urednika da isti objave.

Namjerna laž ili pogrešna interpretacija?

Izvor problema su, ovog puta, zaista zapadni mediji, prije svega Daily Mail, od koga su, sudeći po jeziku korištenom u tekstovima i povremenim navodima ovog medija kao izvora, ovu vijest početno preuzeli regionalni portali. Zapadni mediji su najvjerovatnije za svoj izvor koristili jedan jedini ruski sajt, saint-petersburg.ru, koji je objavio navodni intervju sa Budeikinom u novembru prošle godine. Iz ovog intervjua potiču i neki od hashtagova koje djeca navodno koriste pri igranju “Plavog kita”, kao što je #F57 i #F58, o čemu su izvještavali i bh. mediji i portali. Nejasno je zašto je ovo postao jedini izvor informacija o Budeikinu u globalnom tretmanu priče kako o njemu, tako i o “Plavom kitu”, te izvor kojem se eksplicitno vjeruje iako bi se informacije iz ovog članka morale pokušati nezavisno potvrditi iz drugih izvora. Međutim, ovo je problem novinarstva u ovom vijeku, gdje se kao struka suočavamo s konstantnim odlučivanjem da li je neka vijest lažna ili ne. Čitava bi se situacija mogla objasniti nedostatkom kritičke svijesti novinara i urednika medija koji su se, brzine proizvodnje i senzacije radi, odlučili da vijest koja bi očito mogla imati svjetskog odjeka ne provjere.

Sajt Snopes.com, koji se bavi analizom lažnih vijesti i provjerom činjenica, navodi da je moguće da je priča o “Plavom kitu” mogla biti proizvod pogrešne interpretacije članka od maja 2016. na ruskoj stranici Novaya Gazeta. Članak je izvijestio o desetinama dječijih samoubistava u Rusiji u periodu od šest mjeseci, tvrdeći da su neka od ove djece bila dio iste zajednice online igara na VKontakteu. Novaya Gazeta je tada tvrdila da je barem osamdeset samoubistava povezano s ovim igrama koje su nazvane “Plavi kit”, ali je Radio Slobodna Evropa utvrdila da niti jedno od ovih samoubistava nije nesumnjivo povezano s ovim online zajednicama. Izvještaj Novaya Gazete je u vrijeme objavljivanja žestoko kritikovan. Snopes navodi da je sajt Meduza primijetio da je Novaya Gazeta došla do zaključka da igrica na društvenim mrežama dovodi do samoubistava tinejdžera zato što je nekoliko tinejdžera iz iste grupe na VKontakte izvršilo samoubistvo. Iz Meduze tvrde da je ovaj zaključak pogrešan i da je razumnije i logičnije zaključiti da su depresivni tinejdžeri ili oni sa samoubilačkim sklonostima jednostavno privučeni istim grupama. Njihov argument ima daleko više smisla od onoga što su svi mediji, pa i naši, tvrdili o sada već razvikanoj, a vjerovatno nepostojećoj igrici: neko ko se bori sa suicidalnim mislima biće privučen grupom u kojoj drugi tinejdžeri raspravljaju o vlastitim problemima koji ih muče.

Popularizacija, navika, panika

Interesantan je i politički ugao u ovoj priči. Kao što smo ranije pisali, Putinova Rusija je izuzetno represivna kada je u pitanju korištenje društvenih mreža, u strahu od mogućeg političkog organizovanja oponenata režima. U intervjuu objavljenom na NetFamilyNews.org, Georgi Apostolov iz bugarske organizacije “Centar za sigurniji internet” tvrdi da u priči itekako ima i političkih ciljeva vlasti. “Posebna radna grupa pod Putinom elaborirala je plan koji treba implementirati ruska vlada radi ‘prevencije navođenja tinejdžera na samoubistvo’. A nekoliko ruskih političara je već spomenulo ‘zapadne obavještajne službe’ i ‘ukrajinske nacionaliste’ kao tvorce ‘užasne igre’ čiji je cilj uništenje mlade ruske generacije.”

Apostolov je naveo da je Izvestia, jedan od najstarijih ruskih dnevnih listova, 10. marta objavila istraživački članak o “Plavom kitu” i razotkrila mit. Kako kaže autor članka, na VKontakte se može naći ukupno 232.000 korištenja hashtagova vezanih za “Plavog kita”. Od njih, po analizi samog VKontaktea, desetine hiljada su postavili tzv. “botovi” – korisnički nalozi iza kojih stoje automatizirani programi, a ne stvarni ljudi. Sergei Grebennikov, direktor organizacije koja administrira sve ruske domene (.ru), izjavio je za Izvestiu da postoje tri vrste korisnika koji stoje iza ovih hashtagova: oglašivači koji kapitaliziraju na priči da bi promovisali ono što prodaju, profesionalci koji testiraju tehnologije za širenje informacija, te “oni radoznali koji žele saznati više o trendu”.

I upravo tu dolazimo do glavnog razloga zašto je ovakvo izvještavanje posebno neodgovorno ‒ kako kaže Kamil Kopecky iz Centra za prevenciju rizika virtuelne komunikacije pri Univerzitetu Palacky u Olomocu: “Glavna opasnost nije sama igrica, već njena popularizacija kroz medije i panika koju informacija o igrici širi.”

Naši mediji su u proteklim danima bukvalno dali jednostavno i lako uputstvo kako djeci dati mogućnost da putem cyberbullyinga ostvare psihološku dominaciju nad drugom, slabijom djecom, ali i jednostavno potakli interes kod sve djece i tinejdžera koji vjerovatno nisu imali pojma da “Plavi kit” postoji dok ih roditelji nisu pitali ili priču nisu vidjeli na jednom od portala. Logika nalaže da je ovdje “jaje starije od koke” ‒ umjesto da se odgovornim novinarstvom ova tema zaobiđe kao nepotvrđena, ili da se iskoristi kao povod za ozbiljnije, konkretnije i opširnije bavljenje temom izolacije tinejdžera, problemima pri socijalizaciji mladih i kako im se može pomoći, mediji su senzacionalizirali igricu koja uopšte ne postoji radi zadobijanja jeftine pažnje i malo više klikova.

Nadajmo se da se iz ove medijske “kokoške” neće izroditi neko puno groznije, užasnije jaje, i da će “Plavi kit” ostati još jedna lažna priča u 2017. godini. Međutim, ako se desi da priča dobije katastrofalniji rezultat, mediji neće moći pobjeći od svoje odgovornosti.

Samir Beharić: Dvije fotelje pod jednim krovom

0

Samir Beharić, student je Fakulteta političkih nauka UNSA i trenutni stipendista Erasmus+ programa na Sapienza univerzitetu u Rimu. Važnije od toga je da je kao osnovac  pohađao “dvije škole po jednim krovom u Jajcu”, a nakon toga i gimnaziju koju jajački političari trenutno žele podijeliti. Ovo je njegov osvrt na inicijativu o etničkoj podjeli srednjih škola u Jajcu.

***

Kao neko ko je u Jajcu imao nesreću proći kroz nacionalistički poligon „dvije škole pod jednim krovom“, ne mogu ostati ravnodušan na lavovsku borbu jajačkih srednjoškolaca i njihov epski otpor starim političkim voždovima koji, jednom nogom u grobu, mlade Jajčane guraju u one sjene prošlosti iz kojih su oni došli. Ono što mladi žele je zajedništvo i kvalitetan nastavni plan i program koji neće vrijeđati ničiji nacionalni sentiment.

Obnavljanje inicijative o novoj školi govori da nacionalističke stranke nakon prošlogodišnjeg neuspjeha nisu odustale od svog plana. Da bismo razumjeli zbog čega jajački političari, uz aminovanje njihovih kolega i kolegica iz Skupštine Srednjobosanskog kantona (SBK), silno žele osnovati novu srednju školu po cijenu produbljenja već postojećih podijela među mladima, bitno je razumjeti širi kontekst.

Segregacijom u odbranu ljudskih prava

Jajce nije podijeljen grad. Jajčani zajedno peru tepihe u istim kvartovima, umorni se vraćaju s posla iz istih firmi, piju kafu u istim kafićima, a njihova djeca zajedno treniraju košarku u KK „Vodopad“. Ipak, od kraja rata osnovne škole rade po sistemu „dvije škole pod jednim krovom“, gdje učenici pohađaju nastavu u različitim učionicama. U tim školama redari kvase spužvu u odvojenim toaletima, a nastavnici hrvatske i bosanske matematike se za čas pripremaju u odvojenim zbornicama.

Dvije srednje škole, Srednja strukovna škola „Jajce“ i Srednja škola „Nikola Šop“, rade po hrvatskom nastavnom planu i programu. Bošnjaci i Hrvati u tim školama nastavu pohađaju u istim učionicama, osim za vrijeme časova bosanskog, odnosno hrvatskog jezika, te vjeronauke. Iako nastavu pohađaju i malobrojni učenici srpske nacionalnosti, srpski jezik nije u ponudi, ali ne želite da vas uvođenjem treće varijable još više zbunim.

Kantonalno ministarstvo obrazovanja je već godinama pod čeličnom šapom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), čija je bivša ministrica Greta Kuna prije nekoliko godina izlanula kako se „kruške i jabuke ne mogu miješati“, aludirajući na tu radikalnu ideju  zajedništva osnovaca i predloženu integraciju osnovnih škola, što ponajbolje oslikava stanje uma onih koji kroje nastavni plan i program. Ni trenutna HDZ-ova ministrica obrazovanja Katica Čerkez nije ništa oštroumnija u svojim medijskim istupima, pa je u ponedjeljak za FTV hladnokrvno izjavila kako se učenici „ne moraju ni upisati u novu srednju školu, ako ne žele“. Čemu onda nova škola, neko će se zapitati.

HDZ-ovi ministri obrazovanja su se godinama oglušivali na zahtjeve pojedinih roditelja i učenika Bošnjaka za  kompromisom u izučavanju predmeta, prije svega historije, geografije i muzičke kulture u srednjim školama, čiji sadržaj odgovara isključivo hrvatskom nacionalnom narativu. Zbog toga jajački srednjoškolci iscrpno uče o odlikama primorske klime susjedne Hrvatske, dok gorske masive također susjedne Srbije zanemaruju. Više znaju o hrvatskom kralju Tomislavu, nego o bosanskoj kraljevskoj lozi Kotromanića, čiju srednjovjekovnu  tvrđavu gimnazijalci vide iz svojih učionica. Ulje na vatru dolijeva i grb Herceg-Bosne, odnosno hrvatskog naroda u BiH na školskim diplomama, koje na kraju školske godine kući nosi podjednak broj učenika hrvatske i bošnjačke nacionalnosti.

Šansu za jeftinim političkim poenima u cijeloj zbrci su dobili lokalni političari iz Stranke demokratske akcije (SDA), koji bi se novom segregacijom borili za ljudska prava Bošnjaka. Nova srednja škola je kao pravni subjek osnovana još pred kraj prošle školske godine, a  inicijativa za osnivanjem škole je pokrenuta na osnovu fantomske peticije koju je navodno potpisalo 500 roditelja Bošnjaka. Ni dan-danas nije poznato ko je pokrenuo peticiju, ko su potpisnici i ko ju je poslao u Ministarstvo obrazovanja SBK. Činjenica da zvanično Vijeće roditelja također nema nikakve informacije o peticiji, baca sumnju na validnost i transparentnost već prvog koraka cijelog procesa.

Složno za podjele

Inicijativom za osnivanje srednje škole koja će raditi po federalnom planu i programu, jajački SDA-ovci su HDZ-u džentlmenski prepustili pola obrazovnog sistema u Jajcu i time olahko odustali od traženja rješenja unutar postojeće škole, jačeg zalaganja za nacionalnom grupom predmeta, pa i za zajedničkim nastavnim planom i programom. Istina je da je za SDA podjela škole lakše „rješenje“ od pregovaranja za kvalitetan zajednički nastavni plan i program, ali posljedice ovog izbora bi mogle imati šire društvene posljedice koje neće zaobići ni SDA.

Iako  načelničku poziciju u Jajcu već 12 godina drže kandidati SDA, kao i mjesto premijera SBK, politički predstavnici ove stranke se i dalje usuđuju kazati kako nisu imali dovoljnu političku moć za zauzimanjem povoljnije pregovaračke pozicije naspram HDZ-a i borbom za kompromis u školskim klupama. Ipak, čini se da ono što je nedostajalo nije moć, već politička volja.

Njihovim kolegama u HDZ-u ovakav razvoj situacije itekako odgovara, jer im se osnivanjem nove srednje škole bošnjački političari prestaju „miješati u posao“, kao što je već slučaj sa podijeljenim osnovim školama, od čije su integracije svi davno digli ruke. Zbog toga ne čudi da su u ponedjeljak u Skupštini SBK poslanici iz SDA i HDZ-a zajedničkim glasovima podržali Prijedlog odluke o izmjenama i dopuni Odluke o osnivanju Mješovite srednje škole „Jajce“ i time ujedinjenim snagama zakovali još jedan ekser u mrtvački kovčeg zajedničkom nastavnom planu i programu.

Oni koji malo duže prate političku situaciju u SBK i Općini Jajce svjedočili su i ranijim ortačkim odnosima između SDA i HDZ-a, strankama koje su tokom skoro cijelog prethodnog mandata u Općini Jajce bile i u koaliciji. Za razliku od ovog mandata, prije četiri godine im je bilo lakše dogovoriti raspodjelu direktorskih pozicija u javnim institucijama.

Općina Jajce je, pored Mostara, jedina u BiH koja od izbora nije konstituisala vlast jer se nacionalisti sa repovima iz rata ne mogu dogovoriti koja će stranka upravljati kojom javnom institucijom. Koalicija „Za bolje sutra Jajcu“ sa strankama okupljenim oko HDZ-a je na lokalnim izborima osvojila 11 od 25 mjesta u Općinskom vijeću, te traži raspodjelu fotelja javnih preduzeća prema omjeru osvojenih mjesta u Općinskom vijeću. Koalicija time uslovljava konstituisanje Općinskog vijeća, dok vijećnici iz SDA, SBB-a i SBiH, koji su zajedno dobili 12 mandata, ne pristaju na takav prijedlog, smatrajući ga ucjenom i nerelevantnim za konstituisanje vlasti. Općina je tako u blokadi već pet mjeseci, ali su isti ti političari saglasni u jednom, a to je da mlade u srednjim školama treba podijeliti. U podjeljene osnovne škole više niko i ne dira jer su one kao mjesto etnonacionalne indoktrinacije i produkcije nacionalističkih glasača interes i jednih i drugih.

Pravo na fotelju

Nacionalističke stranke priču o ugroženosti spretno prodaju upakovanu u celofan očuvanja nacionalnog identiteta, ali cijelu predstavu „borbe za prava učenika“ treba posmatrati iz perspektive upravljanja (novim) radnim mjestima, baš onako kako na nju gledaju stranački stratezi. Integracija osnovnih škola bi ukinula određena radna mjesta na koja političke stranke postavljaju svoje kadrove, pa jedinstvene škole zbog toga ne odgovarju ni SDA-u, ni HDZ-u.

Zapošljavanje direktora, novog profesora ili čistačice je po nepisanom pravilu postao skoro čisto politički montiran proces koji, smatraju u ovim strankama, takav treba i da ostane. Nova srednja škola, čiju ideju ponajviše gura SDA, znači novo mjesto direktora, sekretara, pedagoga i profesora, spremnih na poslušnost. To je pakt koji su pred zaposlenje potpisali i profesori postojećih srednjih škola, koji bi, ukoliko sad javno podrže svoje učenike, mogli ostati bez posla. Nova srednja škola, isto tako, znači gubitak posla za profesore koji trenutno predaju bosanski jezik u dvije postojeće srednje škole. Dakako, tim profesorima niko ne garantuje da će posao dobiti u novoosnovanoj školi, osim ako su dovoljno odani predsjedniku stranke koga gura osnivanje škole, što je u ovom slučaju SDA. Nova srednja škola u očima stranaka nije ništa drugo do firma, fabrika u koju će stranke zapošljavati svoje članove koji slučajno imaju diplomu s kojom mogu raditi u prosvjeti i podučavati naše najmlađe.

Nova škola za stranačke pulene nije mjesto prosvjetljenja, kritičkog mišljenja i preispitivanja autorireta. To je poligon etnonacionalne indoktrinacije, hram odgoja nacionalističkih glasača i trening-centar budućih stranačkih poslušnika. Škola, kao i bolnica, dom kulture ili vrtić su davno postali megdan stranačkih autoriteta i starih, propalih i neškolovanih političara narušenog ega, koji na nefer način traže svoje mjesto u društvu. Borba za prava učenika time postaje borba za pravo na fotelju.

Jajačko proljeće

O kvaliteti obrazovanja niko i ne govori. Osim srednjoškolaca. Njihov prijedlog za iznalaženjem zajedničkog, ali prije svega kvalitetnog plana i programa bez nacionalističkih obilježja i uvođenje grba na diplomi koji ne vrijeđa ničiji nacionalni sentiment je mnogo racionalniji, jeftiji i za društvo zdraviji od bilo kojeg stranačkog egzibicionizma. Jajačke političke kamikaze su spremne žrtvovati ogromna budžetska sredstva za novu školu dok Srednja škola „Nikola Šop“ godinama čeka na gradnju sportske dvorane.

Mladi iz Jajca rapidno odlaze. Nove generacije mladih Jajčana su site šuplje nacionalističke  priče. Mlade generacije koje dolaze neće trpiti stare ratne pukovnike koji svojim stranačkim šefovanjem uništavaju društvo i tjeraju mlade iz zemlje. Političari trebaju znati da se, za razliku od njih, svijet promijenio. Mladi danas govore dva ili tri strana jezika, uče kompjutersko kodiranje, volontiraju i apliciraju za međunarodne stipendije. Europska unija se o njima brine više nego njihova država, njihova druga majka. Ili maćeha? Mladi više nisu prisiljeni da budu zakovani za jedan grad ili jednu državu. Svijet je svakim danom manji i manji, a prilike mnogobrojnije i zanimljivije. Pitanje je kako ih zadržati. Nacionalizmom i segregacijom sigurno ne.

Da sam na mjestu jajačkih političara koji ovim aparthejdom planiraju društvenu eutanaziju, ne bih toliko brinuo ko će biti direktor nove škole. Brinuo bih o tome da li će ta nova škola za tri-četiri godine imati dovoljno učenika da radi.

Ne smijemo odustati od mladih Bosanaca i Hercegovaca. Ne smijemo ignorisati borbu  jajačkih srednjoškolaca i kalkulisati u osudi nove segregacije. Svaki glas, svaki šapat je bitan jer bitka još nije izgubljena. Dante Aligijeri u svojoj „Božanstvenoj komediji“ opominje da su najmračniji krugovi pakla rezervisani za one koji šute u vremenima moralne krize. Danas su političari udarili na jedinstvo mladih u Jajcu. Sutra će udariti na vas, a vi se sjetite stihova njemačkog svećenika Martina Niemöllera prije nego bude kasno. Jajački srednjoškolci svojim protestima najavljuju vruće jajačko proljeće. Najavljuju desant na združeni nacionalistički poduhvat i traže vašu podršku. Poručuju da smo zajedno jači. Pridružimo im se!

*Autor teksta je pohađao „dvije škole pod jednim krovom“ u Jajcu, kao i gimnaziju u Srednjoj školi „Nikola Šop“ u Jajcu. Student je Fakulteta političkih nauka UNSA i trenutni stipendista Erasmus+ programa na Sapienza univerzitetu u Rimu.

Kad djeca ‘pobjegnu’ iz projektne dokumentacije

0

U sklopu projekta „Moje mjesto pod suncem“ Centar za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju /eFM radio obilazi škole i mladu raju u 10 gradova u BiH i s njima učimo kako snimati za radio, pravimo radijske emisije i priče o lokalnim sredinama iz kojih ovi mladi dolaze, te predstavljamo sve ono što mlade tišti i sve ono čime se mladi ponose u svojoj sredini. Tema naših emisija je Moje mjesto pod suncem, a svome mjestu pod suncem pričali su nam i mladi ljudi iz Bočinje i Dubrava.

Daleko od Čovića, Dodika, Izetbegovića, Radončića i ostalih bitnih likova, nalazi se malo mjesto u Srednjoj Bosni zvano Bočinja, nedaleko od Maglaja. Udaljena je Bočinja nekih 150 kilometara od velikog i važnog Sarajeva, brojnih mikrofona, kamera, naslova i udarnih vijesti. Udaljeno od očiju, al nipošto daleko od srca. Barem nečijeg.

Učionica u Bočinji

Jednako daleko, odnosno, jednako blizu, nalazi se i mjesto Dubrave. Nadomak Tuzle, ali opet daleko od očiju svih onih gore mikrofona, kamera, naslova i udarnih vijesti. No, kao i u Bočinji, nađosmo tamo više srca, nego li ga sretosmo u nekim izvikano srčanim, tradicionalnim i po dobrodošlici poznatim mjestima.

Upoznali smo u Bočinji i Dubravama sjajne male ljude (namjerno ih ne zovem djecom, a zašto – shvatit ćete kasnije), male ljude posebne na hiljadu načina, ljude koji su prevazišli sve probleme o kojima se mi svakodnevno upljujemo pričajući. Ti mali ljudi ne mare za popise, nacije, entitete, vitalne i kojekakve druge interese. Oni mare za interese ljudi u potrebi i samo tako se i ponašaju. Isti ovi mali ljudi stvorili su koaliciju jaču od bilo koje političke koalicije u BiH u posljednjih 20 godina. Iskreniju i korisniju – svakako.

U Bočinji smo bili u maloj područnoj školi koju pohađa 13 učenika od 1. do 5. razreda. Dvije učiteljice, nastavnica engleskog jezika i domar čine osoblje škole. Graje na hodniku i nema, barem ne onakve na kakvu smo navikli u drugim škola u ”bitnim” i ”očima bliskim” mjestima. Svakog jutra, djeca putuju u školu, neki dolaze pješice, neke povuče učiteljica, dok neki do škole dospiju organiziranim kombi prijevozom, koji je jedini organizirani i redovni prijevoz koji ova djeca imaju. Iako povratničko mjesto, sa podijeljenim stanovništvom, u razredu se ne osjeti nikakva razlika. Djeca biće prevazišla ono na šta se ostatak ove države najviše pali. U školi koja je jedva obnovljena poslije prošlogodišnjih poplava, uvjeti i nisu bogzna kakvi. Krede se štede, tempera i plastelina nema – NIKAKO, učiteljice znaju ponekad same donirati materijale, ali to ne može biti trajno rješenje. Imaju jedan kompjuter, na kojem se uspiju izmijenjati na odmorima i to je njihov doticaj s tehnologijom. Kako kažu učiteljice, mnogi se sami snalaze, pa već od petog razreda zarađuju svoje prve novce, kako – tako. Kaže nam jedna učiteljica: ”Sevap bi ih bio odvesti u granap. Neki nikad nisu bili.” Druga nam kaže da bi djeci umjesto slatkiša bolje bilo donijeti materijale za rad, jer im je to najpotrebnije. Jer kad nemaš ništa, i malo ti je mnogo. Radionica je usprkos svemu protekla odlično, snimili smo mnoštvo materijala, igrali se sa zvukovima oko nas, diktafone nismo ispuštali iz ruku. ”Rijeka stvarno drugačije zvuči kad se sluša kroz diktafon”, primjećuje jedan od dječaka. Uskoro zavlada tišina, slušalice su na ušima. Sluša se ono što se svakodnevno „ne čuje“…

“Rijeka drugačije zvuči..”

U Donjim Dubravama područna škola izgleda nešto bolje. Graja je glasnija, djece i učionica je više, više je razreda i nastavnika, a škola izgleda prelijepo uzimajući u obzir da su sama djeca ukrašavala zidove škole, kako vanjske, tako i unutarnje. Mi smo imali priliku raditi sa ekipom novinarske sekcije ove škole, malim ljudima koji shvaćaju svoju odgovornost kao novinari, koji ozbiljno doživljavaju svoj zadatak informiranja škole kroz školski časopis, zidne novine i ostale aktivnosti koje provode. Ekipa nas je prvo iznenadila sjajnim snimcima za radijsku emisiju, koju možete čuti ovdje (link), svojim sluhom i talentom za radio novinarstvo, za prenošenje i pričanje priče općenito. Radio drama, intervjui i sjajni prilozi, zvučni efekti i ideje, učinili su nas da se osjećamo kao amateri. Pričali smo im o drugim malim ljudima s kojima smo radili i nekoliko puta im otvoreno rekli kako su jedna od najboljih ekipa koje smo upoznali. Sjajan prvi dan radionice opet nas nije mogao pripremiti za ono što je uslijedilo drugi dan. Mislili smo da samo naišli na odličnu ekipu, no sutra su pokazali da su i više od toga.

Mi još ne znamo šta nam se sprema. Samo snimamo.

Primijetili smo taj drugi dan da je raja nešto razigranija i da češće napušta učionicu. Dok smo mi bili zauzeti montiranjem emisije, slaganjem priloga i vođenjem ”improviziranog radija”, nešto se spremalo. Idemo u WC, moramo do direktora, zove nas razrednica, neki su od razloga i izgovora na koje smo pali, ne znajući šta nam spremaju. Oni koji su ostajali u učionici okupirali su nas s hiljadu pitanja, ne bi li nam odvratili pažnju od onoga što njihove kolege zapravo rade. Pred sami kraj naše radionice, dolaze razredne kolovođe i na naš stol stavljaju kutiju  punu školskog materijala. ”Pošto je njih 13, mi smo kupili svega tempera, plastelina, flomastera, olovaka, kistova, blokova, kreda i ko zna šta sve još, uspjela je naša raja kupiti za ”onu školu koju ste nam jučer spominjali i onu djecu što nemaju plastelin”.

Kažu kako im je žao što je njihov najveći problem to što nemaju gdje izaći u svome mjestu, dok druga djeca nemaju ni osnove za školovanje. Osviješteni, načelno dobri LJUDI, empatični i svjesni svoga okruženja, hodali su po školi krijući se od nas i skupljali donacije za djecu koju nikada nisu upoznali, za školu u mjestu za koje nisu znali da postoji. ”Neko marku, neko dvije, jedna nam je nastavnica dala 10 KM, pa smo uspjeli sve kupiti.” kažu i mole nas da ostanemo na drugoj smjeni, jer žele skupiti još novca i kupiti još materijala.

Na tabli su brzo napravili i natpis ”Dubrave za Bočinju” i predložili da se slikamo svi skupa ispred natpisa, sa kutijom koju su i ukrasili svojim potpisima i porukama učenicima iz Bočinje. Pozdravili smo se, još jednom poslušali emisiju koju smo napravili, uvjerili se da je sve uredu i krenuli kući. Autobus ih je čekao dok su nas pratili do auta i zezali nas što smo pustili suzu kad smo vidjeli kutiju.

Mali ljudi

Šamarčina koju nam je lupio njihov čin podsjeti nas još jednom zašto radimo sve što radimo. To su ljudi koji su budućnost, to je primjer pravog aktivizma i iskrene želje za promjenom i pomaganjem. To je napredak i koalicija vrijedna pažnje, to je ono gdje mikrofoni i kamere trebaju biti uprte.

Daleko od Čovića, Dodika, Izetbegovića, Radončića i ostalih bitnih likova, daleko od Jahorine i velikih i skupih konferencija, organizacija zajebanog imena i medijskih zvijezda aktivizma, nalaze se dva mala mjesta, Dubrave i Bočinja. I dok država bruji o koalicijama stranaka na čijim radarima političkih planova ova dva mjesta ni ne postoje, mali ljudi iz ovih mjesta redefinirali su značenje koalicije, napravili ogroman pomak za cijelu nam napaćenu zemlju i postali naše zvijezde aktivizma.

Bočinja se zahvaljuje
Stigli su i drugi paketići

Priča ovdje ne završava i ako smo, a da to čitatelj ne zna, bili stavili tačku. Ova sjajna ekipa prepoznata je i dato joj je i javno priznanje za njihov gest (koji i dalje ne smatraju naročitim, već nečim sasvim normalnim).

Fondacija Mozaik organizuje nagradu DOBRO za filantropiju. Cilj nagrade i kampanje DOBRO za filantropiju je da istakne i prepozna osobe i kompanije koje su svojim radom i finansijskom podrškom značajno doprinijele razvoju zajednica, ali i da osnaži druge kompanije i pojedince da svojim doprinosom potaknu razvoj utječući tako na poboljšanje kvaliteta života u našoj zemlji.

Mladi filantropi

Nagrada DOBRO za filantropiju sama je našla svoj put do naših protagonista. Prepoznati su kao najmlađi filantropi u BiH i ponosno danas nose svoje ”DOBRO” značke. Ako slučajno budete nekad prolazili kroz Dubrave, i ako slučajno nekad spazite mladića ili djevojku sa značkom ”DOBRO”, obratite pažnju, jer se tu sigurno nešto dobro sprema.  A ako slučajno budete prolazili kroz Bočinju i vidite malu područnu školu, također obratite pažnju, jer tamo se nalaze ljudi koji će svoju zahvalnost izraziti drugim dobrim djelima, kada za to vrijeme dođe. Da ne bi završili klišejski, nećemo reći da se dobro dobrim vraća. Reći ćemo da se dobro zasigurno ne vraća lošim. A to je veliki pomak naprijed.

 

Priča je nastala u sklopu rada Udruženja za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju na projektu „Podrška trajnim rješenjima Revidirane strategije za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma“ koji finansira Evropska unija iz IPA fondova, uz sufinansiranje i koordinaciju UNHCR-a zajedno sa sedam projektnih partnera, uključujući i UNICEF. Projektne aktivnosti među kojima i audio radionice se provode u 10 prioritetnih lokacija u BiH: Brčko Distrikt, Bijeljina, Bosanski Petrovac, Derventa, Foča, Gradiška, Maglaj, Mostar, Prijedor i Živinice.

Projekat ima slogan “Moje mjesto pod suncem” i osnovni cilj komponente koju sprovodi UNICEF u saradnji sa partnerima je osigurati podršku za najranjiviju djecu i njihove porodice kroz različite aktivnosti. #mojemjestopodsuncem 

Ne objašnjavaj mi rat

0

PIŠE: Boris Čović

Dovoljno smo inteligentna bića da opravdamo sve loše što se dešava u svijetu, ako nama to ide u korist ili nam na neki način pere savjest. Dosegli smo dovoljan stupanj razvoja da lako možemo da skrećemo fokus sa bitnih stvari na one manje bitne, spinujemo, manipuliramo i iskorištavamo neutemeljenu, a naizgled pravilnu argumentaciju, da operemo ruke od najstravičnijih stvari koje se oko nas dešavaju.

Lijepimo na sebe hiljade slojeva identiteta kako bi prikrili onaj najranjiviji i onaj koji dijelimo sa svakim drugim homo sapiensom na ovoj planeti – identitet ljudskosti. Trudimo se biti drugačiji od svih ostalih, izmisliti različitost koja nam može pomoći da si lakše objasnimo zašto nekome činimo loše. Jer bi u suprotom osjećali bol kao da loše činimo sebi.

Svojima radije nazivamo i bliskije doživljavamo pretke deset generacija unazad, koji su sasvim slučajno bili iste nacije, negoli vršnjake od kojih nas razlikuje samo ta jebena slučajnost rođenja na drugom kraju planete.

Ne podržavamo ubijanje, ali ga znamo opravdati. Ne volimo gledati krvoproliće, ali ga možemo objasniti. Ne toleriramo nasilje, ali navijamo za ”svoje” kad se ono desi.

Geopolitičke prilike, strateški položaj, frontovi, nacije, religije, vojske, dugovi, nafta, novac, istok, zapad, UN, NATO, Amerika, Rusija i svi ostali dekorativni argumenti u trenucima kada ti pod nogama eksplodira granta nisu bitni. Zauzimanje strana, traženje opravdanja u povijesti, ko je koga prije i kada zauzeo, oteo, kupio, prodao, tražio, napao, kada ti iznad glave rokaju rakete nije bitno. Nije bitno ni to da ljudi ubijaju. Bitno je da ljudi UMIRU.

Ja želim da živim u svijetu u kojem, kada se sranje dešava, ne tražimo opravdanje za sranje već način kako da ga zaustavimo. Ne zauzimamo strane već sprečavamo da se potreba za zauzimanjem strana ikada više javi. Ne objašnjavamo geopolitičke prilike već imamo nula tolerancije na krvoproliće. Ne učimo djecu da su ”naši” morali ”njihove”, već da se to nikada više ne smije desiti. Mnogo jako da želimo mir, ali da jednako jako NE ŽELIMO rat i krvoproliće.

Neko je danas bio u Auswitzu i palio svijeće za one koji su tada pobijeni, dok je jedan dio svijeta gorio. Ako nastavimo ovako, za 50 godina će neko paliti svijeće u Siriji za one koji su danas pobijeni, a neki drugi dio svijeta će goriti u tom istom trenutku. I tako u nedogled.

“How come no one sees what is happening!?” – millions of voices shout

0

Mirza Ajnadžić

“Mom! Why are you taking me to pee from aunt’s window? She’ll be mad!” – I can just imagine what was going through my mom’s head when I told her this in a pitch black dark on our walk over Grebak so called Path of Life (forgive me if I got the translation bad). I can remember now as clear as it was back then asking my mother if she can can take me to pee. I was hallucinating, but still to this day I see myself pissing from my aunt’s window in Gorazde. I was five, it was around 3 a.m. and we were a part of a group traveling from Gorazde (Bosnia and Herzegovina) to Zenica where my uncle and his family were. My mom just gave birth to my sister who was born in Gorazde and was the first “War Baby”. Everybody knew that my sister has the habit of sucking her thumb finger and that she refused any kind of pacifier but still people would show up every day on our doorstep to bring a new one.

“Here, I found this. Maybe she’ll take this one.” – People, who saw this as their rescue mission, would say.

The result? Always be the same. She would take it for a few seconds, spit it out and her thumb was back in her mouth. She will probably hate me for saying this – but to this day when she is nervous she would address to her thumb as a problem solver.

My mother could barely walk during this 70+ kilometers path. Being the slowest in the group, which also consisted of elderly people, you would hear them wondering how come she still keeps pace with them even though she arrives last on every next resting station.

My story of traveling across Grebak could be written only if I would to write a book. For some years I have a plan of collecting all of the memories from my parents and compare it to my own since some of the things I “remember” didn’t happen at all. It would be so interesting to compare this from my point of view.

However, the war was my reality, and I didn’t know about any other. I can’t remember being too sad, or too scared for that matter. I can remember being hungry most of the time but that didn’t stick with me as a problem. And again, it was a reality. People get used to all sort of things, and accept them as normal. I guess I can thank my parents for protecting me the best they could.

The only time I remember being scared was some years later in Sarajevo when my mother went out for some drinking water and the bombing started. My sister, who was 2-3 years old at that time, and I were inside our flat. I tried to comfort her.

“Mom will be back soon! The bombing is not close to us.” – I whispered like the bombs can hear me.

I was 7 or 8 years old – of course I was comforting myself and she probably didn’t know what was happening. Mom did come back. She came back from much scarier situations. Hack it was my mother – one of the toughest, if not the toughest, people I know to this day. I remember her coming home covered in bruises because some men tried to cut the line while the Red Cross or some similar organization gave humanitarian help. She didn’t want to step aside so she fought with them. She got our food even though she came home like she was on a war frontline.

Come to think about it – it was a frontline. It was a frontline when she made a soldier to drive three of us in a van because she had only one mission – to save me and my sister. Soldier got into a trouble afterwards because he had clear orders not to take anyone. She came as a winner from that frontline every time we had something to eat. Every day that we survived. Every song that she taught me. To this day I can only spell Azbuka (the Cyrillic alphabet) by singing it because she taught me that way.

Women, children and old men are always on a front line of any war. My frontline wasn’t too tough because my mother and father were there to protect me. I wasn’t wondering why doesn’t the World, Europe or anyone else react to what is happening to us.

I bet she did every day. I bet that every women and men these days in Aleppo are asking themselves the same question. For years people in Syria, Palestine, Nigeria and all around the world in conflict zones are wondering the same when they have a time to think from all the killing around them.

“How come no one sees what is happening!?” – millions of voices shout.

Not realizing that we see, we just choose not to. Some of us hoping and maybe partly hating ourselves, as I am right now, that some social media writings will help.

I’m writing this in English because of my English speaking friends, and hoping that this way more people will read. I know that after I rest my keyboard I’ll finish my coffee and go on with my life embarrassed. Hoping that today is going to be the day that someone will choose to hear as someone chose to hear us some two decades ago.