Samir Beharić: Dvije fotelje pod jednim krovom

0

Samir Beharić, student je Fakulteta političkih nauka UNSA i trenutni stipendista Erasmus+ programa na Sapienza univerzitetu u Rimu. Važnije od toga je da je kao osnovac  pohađao “dvije škole po jednim krovom u Jajcu”, a nakon toga i gimnaziju koju jajački političari trenutno žele podijeliti. Ovo je njegov osvrt na inicijativu o etničkoj podjeli srednjih škola u Jajcu.

***

Kao neko ko je u Jajcu imao nesreću proći kroz nacionalistički poligon „dvije škole pod jednim krovom“, ne mogu ostati ravnodušan na lavovsku borbu jajačkih srednjoškolaca i njihov epski otpor starim političkim voždovima koji, jednom nogom u grobu, mlade Jajčane guraju u one sjene prošlosti iz kojih su oni došli. Ono što mladi žele je zajedništvo i kvalitetan nastavni plan i program koji neće vrijeđati ničiji nacionalni sentiment.

Obnavljanje inicijative o novoj školi govori da nacionalističke stranke nakon prošlogodišnjeg neuspjeha nisu odustale od svog plana. Da bismo razumjeli zbog čega jajački političari, uz aminovanje njihovih kolega i kolegica iz Skupštine Srednjobosanskog kantona (SBK), silno žele osnovati novu srednju školu po cijenu produbljenja već postojećih podijela među mladima, bitno je razumjeti širi kontekst.

Segregacijom u odbranu ljudskih prava

Jajce nije podijeljen grad. Jajčani zajedno peru tepihe u istim kvartovima, umorni se vraćaju s posla iz istih firmi, piju kafu u istim kafićima, a njihova djeca zajedno treniraju košarku u KK „Vodopad“. Ipak, od kraja rata osnovne škole rade po sistemu „dvije škole pod jednim krovom“, gdje učenici pohađaju nastavu u različitim učionicama. U tim školama redari kvase spužvu u odvojenim toaletima, a nastavnici hrvatske i bosanske matematike se za čas pripremaju u odvojenim zbornicama.

Dvije srednje škole, Srednja strukovna škola „Jajce“ i Srednja škola „Nikola Šop“, rade po hrvatskom nastavnom planu i programu. Bošnjaci i Hrvati u tim školama nastavu pohađaju u istim učionicama, osim za vrijeme časova bosanskog, odnosno hrvatskog jezika, te vjeronauke. Iako nastavu pohađaju i malobrojni učenici srpske nacionalnosti, srpski jezik nije u ponudi, ali ne želite da vas uvođenjem treće varijable još više zbunim.

Kantonalno ministarstvo obrazovanja je već godinama pod čeličnom šapom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), čija je bivša ministrica Greta Kuna prije nekoliko godina izlanula kako se „kruške i jabuke ne mogu miješati“, aludirajući na tu radikalnu ideju  zajedništva osnovaca i predloženu integraciju osnovnih škola, što ponajbolje oslikava stanje uma onih koji kroje nastavni plan i program. Ni trenutna HDZ-ova ministrica obrazovanja Katica Čerkez nije ništa oštroumnija u svojim medijskim istupima, pa je u ponedjeljak za FTV hladnokrvno izjavila kako se učenici „ne moraju ni upisati u novu srednju školu, ako ne žele“. Čemu onda nova škola, neko će se zapitati.

HDZ-ovi ministri obrazovanja su se godinama oglušivali na zahtjeve pojedinih roditelja i učenika Bošnjaka za  kompromisom u izučavanju predmeta, prije svega historije, geografije i muzičke kulture u srednjim školama, čiji sadržaj odgovara isključivo hrvatskom nacionalnom narativu. Zbog toga jajački srednjoškolci iscrpno uče o odlikama primorske klime susjedne Hrvatske, dok gorske masive također susjedne Srbije zanemaruju. Više znaju o hrvatskom kralju Tomislavu, nego o bosanskoj kraljevskoj lozi Kotromanića, čiju srednjovjekovnu  tvrđavu gimnazijalci vide iz svojih učionica. Ulje na vatru dolijeva i grb Herceg-Bosne, odnosno hrvatskog naroda u BiH na školskim diplomama, koje na kraju školske godine kući nosi podjednak broj učenika hrvatske i bošnjačke nacionalnosti.

Šansu za jeftinim političkim poenima u cijeloj zbrci su dobili lokalni političari iz Stranke demokratske akcije (SDA), koji bi se novom segregacijom borili za ljudska prava Bošnjaka. Nova srednja škola je kao pravni subjek osnovana još pred kraj prošle školske godine, a  inicijativa za osnivanjem škole je pokrenuta na osnovu fantomske peticije koju je navodno potpisalo 500 roditelja Bošnjaka. Ni dan-danas nije poznato ko je pokrenuo peticiju, ko su potpisnici i ko ju je poslao u Ministarstvo obrazovanja SBK. Činjenica da zvanično Vijeće roditelja također nema nikakve informacije o peticiji, baca sumnju na validnost i transparentnost već prvog koraka cijelog procesa.

Složno za podjele

Inicijativom za osnivanje srednje škole koja će raditi po federalnom planu i programu, jajački SDA-ovci su HDZ-u džentlmenski prepustili pola obrazovnog sistema u Jajcu i time olahko odustali od traženja rješenja unutar postojeće škole, jačeg zalaganja za nacionalnom grupom predmeta, pa i za zajedničkim nastavnim planom i programom. Istina je da je za SDA podjela škole lakše „rješenje“ od pregovaranja za kvalitetan zajednički nastavni plan i program, ali posljedice ovog izbora bi mogle imati šire društvene posljedice koje neće zaobići ni SDA.

Iako  načelničku poziciju u Jajcu već 12 godina drže kandidati SDA, kao i mjesto premijera SBK, politički predstavnici ove stranke se i dalje usuđuju kazati kako nisu imali dovoljnu političku moć za zauzimanjem povoljnije pregovaračke pozicije naspram HDZ-a i borbom za kompromis u školskim klupama. Ipak, čini se da ono što je nedostajalo nije moć, već politička volja.

Njihovim kolegama u HDZ-u ovakav razvoj situacije itekako odgovara, jer im se osnivanjem nove srednje škole bošnjački političari prestaju „miješati u posao“, kao što je već slučaj sa podijeljenim osnovim školama, od čije su integracije svi davno digli ruke. Zbog toga ne čudi da su u ponedjeljak u Skupštini SBK poslanici iz SDA i HDZ-a zajedničkim glasovima podržali Prijedlog odluke o izmjenama i dopuni Odluke o osnivanju Mješovite srednje škole „Jajce“ i time ujedinjenim snagama zakovali još jedan ekser u mrtvački kovčeg zajedničkom nastavnom planu i programu.

Oni koji malo duže prate političku situaciju u SBK i Općini Jajce svjedočili su i ranijim ortačkim odnosima između SDA i HDZ-a, strankama koje su tokom skoro cijelog prethodnog mandata u Općini Jajce bile i u koaliciji. Za razliku od ovog mandata, prije četiri godine im je bilo lakše dogovoriti raspodjelu direktorskih pozicija u javnim institucijama.

Općina Jajce je, pored Mostara, jedina u BiH koja od izbora nije konstituisala vlast jer se nacionalisti sa repovima iz rata ne mogu dogovoriti koja će stranka upravljati kojom javnom institucijom. Koalicija „Za bolje sutra Jajcu“ sa strankama okupljenim oko HDZ-a je na lokalnim izborima osvojila 11 od 25 mjesta u Općinskom vijeću, te traži raspodjelu fotelja javnih preduzeća prema omjeru osvojenih mjesta u Općinskom vijeću. Koalicija time uslovljava konstituisanje Općinskog vijeća, dok vijećnici iz SDA, SBB-a i SBiH, koji su zajedno dobili 12 mandata, ne pristaju na takav prijedlog, smatrajući ga ucjenom i nerelevantnim za konstituisanje vlasti. Općina je tako u blokadi već pet mjeseci, ali su isti ti političari saglasni u jednom, a to je da mlade u srednjim školama treba podijeliti. U podjeljene osnovne škole više niko i ne dira jer su one kao mjesto etnonacionalne indoktrinacije i produkcije nacionalističkih glasača interes i jednih i drugih.

Pravo na fotelju

Nacionalističke stranke priču o ugroženosti spretno prodaju upakovanu u celofan očuvanja nacionalnog identiteta, ali cijelu predstavu „borbe za prava učenika“ treba posmatrati iz perspektive upravljanja (novim) radnim mjestima, baš onako kako na nju gledaju stranački stratezi. Integracija osnovnih škola bi ukinula određena radna mjesta na koja političke stranke postavljaju svoje kadrove, pa jedinstvene škole zbog toga ne odgovarju ni SDA-u, ni HDZ-u.

Zapošljavanje direktora, novog profesora ili čistačice je po nepisanom pravilu postao skoro čisto politički montiran proces koji, smatraju u ovim strankama, takav treba i da ostane. Nova srednja škola, čiju ideju ponajviše gura SDA, znači novo mjesto direktora, sekretara, pedagoga i profesora, spremnih na poslušnost. To je pakt koji su pred zaposlenje potpisali i profesori postojećih srednjih škola, koji bi, ukoliko sad javno podrže svoje učenike, mogli ostati bez posla. Nova srednja škola, isto tako, znači gubitak posla za profesore koji trenutno predaju bosanski jezik u dvije postojeće srednje škole. Dakako, tim profesorima niko ne garantuje da će posao dobiti u novoosnovanoj školi, osim ako su dovoljno odani predsjedniku stranke koga gura osnivanje škole, što je u ovom slučaju SDA. Nova srednja škola u očima stranaka nije ništa drugo do firma, fabrika u koju će stranke zapošljavati svoje članove koji slučajno imaju diplomu s kojom mogu raditi u prosvjeti i podučavati naše najmlađe.

Nova škola za stranačke pulene nije mjesto prosvjetljenja, kritičkog mišljenja i preispitivanja autorireta. To je poligon etnonacionalne indoktrinacije, hram odgoja nacionalističkih glasača i trening-centar budućih stranačkih poslušnika. Škola, kao i bolnica, dom kulture ili vrtić su davno postali megdan stranačkih autoriteta i starih, propalih i neškolovanih političara narušenog ega, koji na nefer način traže svoje mjesto u društvu. Borba za prava učenika time postaje borba za pravo na fotelju.

Jajačko proljeće

O kvaliteti obrazovanja niko i ne govori. Osim srednjoškolaca. Njihov prijedlog za iznalaženjem zajedničkog, ali prije svega kvalitetnog plana i programa bez nacionalističkih obilježja i uvođenje grba na diplomi koji ne vrijeđa ničiji nacionalni sentiment je mnogo racionalniji, jeftiji i za društvo zdraviji od bilo kojeg stranačkog egzibicionizma. Jajačke političke kamikaze su spremne žrtvovati ogromna budžetska sredstva za novu školu dok Srednja škola „Nikola Šop“ godinama čeka na gradnju sportske dvorane.

Mladi iz Jajca rapidno odlaze. Nove generacije mladih Jajčana su site šuplje nacionalističke  priče. Mlade generacije koje dolaze neće trpiti stare ratne pukovnike koji svojim stranačkim šefovanjem uništavaju društvo i tjeraju mlade iz zemlje. Političari trebaju znati da se, za razliku od njih, svijet promijenio. Mladi danas govore dva ili tri strana jezika, uče kompjutersko kodiranje, volontiraju i apliciraju za međunarodne stipendije. Europska unija se o njima brine više nego njihova država, njihova druga majka. Ili maćeha? Mladi više nisu prisiljeni da budu zakovani za jedan grad ili jednu državu. Svijet je svakim danom manji i manji, a prilike mnogobrojnije i zanimljivije. Pitanje je kako ih zadržati. Nacionalizmom i segregacijom sigurno ne.

Da sam na mjestu jajačkih političara koji ovim aparthejdom planiraju društvenu eutanaziju, ne bih toliko brinuo ko će biti direktor nove škole. Brinuo bih o tome da li će ta nova škola za tri-četiri godine imati dovoljno učenika da radi.

Ne smijemo odustati od mladih Bosanaca i Hercegovaca. Ne smijemo ignorisati borbu  jajačkih srednjoškolaca i kalkulisati u osudi nove segregacije. Svaki glas, svaki šapat je bitan jer bitka još nije izgubljena. Dante Aligijeri u svojoj „Božanstvenoj komediji“ opominje da su najmračniji krugovi pakla rezervisani za one koji šute u vremenima moralne krize. Danas su političari udarili na jedinstvo mladih u Jajcu. Sutra će udariti na vas, a vi se sjetite stihova njemačkog svećenika Martina Niemöllera prije nego bude kasno. Jajački srednjoškolci svojim protestima najavljuju vruće jajačko proljeće. Najavljuju desant na združeni nacionalistički poduhvat i traže vašu podršku. Poručuju da smo zajedno jači. Pridružimo im se!

*Autor teksta je pohađao „dvije škole pod jednim krovom“ u Jajcu, kao i gimnaziju u Srednjoj školi „Nikola Šop“ u Jajcu. Student je Fakulteta političkih nauka UNSA i trenutni stipendista Erasmus+ programa na Sapienza univerzitetu u Rimu.

Kad djeca ‘pobjegnu’ iz projektne dokumentacije

0

U sklopu projekta „Moje mjesto pod suncem“ Centar za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju /eFM radio obilazi škole i mladu raju u 10 gradova u BiH i s njima učimo kako snimati za radio, pravimo radijske emisije i priče o lokalnim sredinama iz kojih ovi mladi dolaze, te predstavljamo sve ono što mlade tišti i sve ono čime se mladi ponose u svojoj sredini. Tema naših emisija je Moje mjesto pod suncem, a svome mjestu pod suncem pričali su nam i mladi ljudi iz Bočinje i Dubrava.

Daleko od Čovića, Dodika, Izetbegovića, Radončića i ostalih bitnih likova, nalazi se malo mjesto u Srednjoj Bosni zvano Bočinja, nedaleko od Maglaja. Udaljena je Bočinja nekih 150 kilometara od velikog i važnog Sarajeva, brojnih mikrofona, kamera, naslova i udarnih vijesti. Udaljeno od očiju, al nipošto daleko od srca. Barem nečijeg.

Učionica u Bočinji

Jednako daleko, odnosno, jednako blizu, nalazi se i mjesto Dubrave. Nadomak Tuzle, ali opet daleko od očiju svih onih gore mikrofona, kamera, naslova i udarnih vijesti. No, kao i u Bočinji, nađosmo tamo više srca, nego li ga sretosmo u nekim izvikano srčanim, tradicionalnim i po dobrodošlici poznatim mjestima.

Upoznali smo u Bočinji i Dubravama sjajne male ljude (namjerno ih ne zovem djecom, a zašto – shvatit ćete kasnije), male ljude posebne na hiljadu načina, ljude koji su prevazišli sve probleme o kojima se mi svakodnevno upljujemo pričajući. Ti mali ljudi ne mare za popise, nacije, entitete, vitalne i kojekakve druge interese. Oni mare za interese ljudi u potrebi i samo tako se i ponašaju. Isti ovi mali ljudi stvorili su koaliciju jaču od bilo koje političke koalicije u BiH u posljednjih 20 godina. Iskreniju i korisniju – svakako.

U Bočinji smo bili u maloj područnoj školi koju pohađa 13 učenika od 1. do 5. razreda. Dvije učiteljice, nastavnica engleskog jezika i domar čine osoblje škole. Graje na hodniku i nema, barem ne onakve na kakvu smo navikli u drugim škola u ”bitnim” i ”očima bliskim” mjestima. Svakog jutra, djeca putuju u školu, neki dolaze pješice, neke povuče učiteljica, dok neki do škole dospiju organiziranim kombi prijevozom, koji je jedini organizirani i redovni prijevoz koji ova djeca imaju. Iako povratničko mjesto, sa podijeljenim stanovništvom, u razredu se ne osjeti nikakva razlika. Djeca biće prevazišla ono na šta se ostatak ove države najviše pali. U školi koja je jedva obnovljena poslije prošlogodišnjih poplava, uvjeti i nisu bogzna kakvi. Krede se štede, tempera i plastelina nema – NIKAKO, učiteljice znaju ponekad same donirati materijale, ali to ne može biti trajno rješenje. Imaju jedan kompjuter, na kojem se uspiju izmijenjati na odmorima i to je njihov doticaj s tehnologijom. Kako kažu učiteljice, mnogi se sami snalaze, pa već od petog razreda zarađuju svoje prve novce, kako – tako. Kaže nam jedna učiteljica: ”Sevap bi ih bio odvesti u granap. Neki nikad nisu bili.” Druga nam kaže da bi djeci umjesto slatkiša bolje bilo donijeti materijale za rad, jer im je to najpotrebnije. Jer kad nemaš ništa, i malo ti je mnogo. Radionica je usprkos svemu protekla odlično, snimili smo mnoštvo materijala, igrali se sa zvukovima oko nas, diktafone nismo ispuštali iz ruku. ”Rijeka stvarno drugačije zvuči kad se sluša kroz diktafon”, primjećuje jedan od dječaka. Uskoro zavlada tišina, slušalice su na ušima. Sluša se ono što se svakodnevno „ne čuje“…

“Rijeka drugačije zvuči..”

U Donjim Dubravama područna škola izgleda nešto bolje. Graja je glasnija, djece i učionica je više, više je razreda i nastavnika, a škola izgleda prelijepo uzimajući u obzir da su sama djeca ukrašavala zidove škole, kako vanjske, tako i unutarnje. Mi smo imali priliku raditi sa ekipom novinarske sekcije ove škole, malim ljudima koji shvaćaju svoju odgovornost kao novinari, koji ozbiljno doživljavaju svoj zadatak informiranja škole kroz školski časopis, zidne novine i ostale aktivnosti koje provode. Ekipa nas je prvo iznenadila sjajnim snimcima za radijsku emisiju, koju možete čuti ovdje (link), svojim sluhom i talentom za radio novinarstvo, za prenošenje i pričanje priče općenito. Radio drama, intervjui i sjajni prilozi, zvučni efekti i ideje, učinili su nas da se osjećamo kao amateri. Pričali smo im o drugim malim ljudima s kojima smo radili i nekoliko puta im otvoreno rekli kako su jedna od najboljih ekipa koje smo upoznali. Sjajan prvi dan radionice opet nas nije mogao pripremiti za ono što je uslijedilo drugi dan. Mislili smo da samo naišli na odličnu ekipu, no sutra su pokazali da su i više od toga.

Mi još ne znamo šta nam se sprema. Samo snimamo.

Primijetili smo taj drugi dan da je raja nešto razigranija i da češće napušta učionicu. Dok smo mi bili zauzeti montiranjem emisije, slaganjem priloga i vođenjem ”improviziranog radija”, nešto se spremalo. Idemo u WC, moramo do direktora, zove nas razrednica, neki su od razloga i izgovora na koje smo pali, ne znajući šta nam spremaju. Oni koji su ostajali u učionici okupirali su nas s hiljadu pitanja, ne bi li nam odvratili pažnju od onoga što njihove kolege zapravo rade. Pred sami kraj naše radionice, dolaze razredne kolovođe i na naš stol stavljaju kutiju  punu školskog materijala. ”Pošto je njih 13, mi smo kupili svega tempera, plastelina, flomastera, olovaka, kistova, blokova, kreda i ko zna šta sve još, uspjela je naša raja kupiti za ”onu školu koju ste nam jučer spominjali i onu djecu što nemaju plastelin”.

Kažu kako im je žao što je njihov najveći problem to što nemaju gdje izaći u svome mjestu, dok druga djeca nemaju ni osnove za školovanje. Osviješteni, načelno dobri LJUDI, empatični i svjesni svoga okruženja, hodali su po školi krijući se od nas i skupljali donacije za djecu koju nikada nisu upoznali, za školu u mjestu za koje nisu znali da postoji. ”Neko marku, neko dvije, jedna nam je nastavnica dala 10 KM, pa smo uspjeli sve kupiti.” kažu i mole nas da ostanemo na drugoj smjeni, jer žele skupiti još novca i kupiti još materijala.

Na tabli su brzo napravili i natpis ”Dubrave za Bočinju” i predložili da se slikamo svi skupa ispred natpisa, sa kutijom koju su i ukrasili svojim potpisima i porukama učenicima iz Bočinje. Pozdravili smo se, još jednom poslušali emisiju koju smo napravili, uvjerili se da je sve uredu i krenuli kući. Autobus ih je čekao dok su nas pratili do auta i zezali nas što smo pustili suzu kad smo vidjeli kutiju.

Mali ljudi

Šamarčina koju nam je lupio njihov čin podsjeti nas još jednom zašto radimo sve što radimo. To su ljudi koji su budućnost, to je primjer pravog aktivizma i iskrene želje za promjenom i pomaganjem. To je napredak i koalicija vrijedna pažnje, to je ono gdje mikrofoni i kamere trebaju biti uprte.

Daleko od Čovića, Dodika, Izetbegovića, Radončića i ostalih bitnih likova, daleko od Jahorine i velikih i skupih konferencija, organizacija zajebanog imena i medijskih zvijezda aktivizma, nalaze se dva mala mjesta, Dubrave i Bočinja. I dok država bruji o koalicijama stranaka na čijim radarima političkih planova ova dva mjesta ni ne postoje, mali ljudi iz ovih mjesta redefinirali su značenje koalicije, napravili ogroman pomak za cijelu nam napaćenu zemlju i postali naše zvijezde aktivizma.

Bočinja se zahvaljuje
Stigli su i drugi paketići

Priča ovdje ne završava i ako smo, a da to čitatelj ne zna, bili stavili tačku. Ova sjajna ekipa prepoznata je i dato joj je i javno priznanje za njihov gest (koji i dalje ne smatraju naročitim, već nečim sasvim normalnim).

Fondacija Mozaik organizuje nagradu DOBRO za filantropiju. Cilj nagrade i kampanje DOBRO za filantropiju je da istakne i prepozna osobe i kompanije koje su svojim radom i finansijskom podrškom značajno doprinijele razvoju zajednica, ali i da osnaži druge kompanije i pojedince da svojim doprinosom potaknu razvoj utječući tako na poboljšanje kvaliteta života u našoj zemlji.

Mladi filantropi

Nagrada DOBRO za filantropiju sama je našla svoj put do naših protagonista. Prepoznati su kao najmlađi filantropi u BiH i ponosno danas nose svoje ”DOBRO” značke. Ako slučajno budete nekad prolazili kroz Dubrave, i ako slučajno nekad spazite mladića ili djevojku sa značkom ”DOBRO”, obratite pažnju, jer se tu sigurno nešto dobro sprema.  A ako slučajno budete prolazili kroz Bočinju i vidite malu područnu školu, također obratite pažnju, jer tamo se nalaze ljudi koji će svoju zahvalnost izraziti drugim dobrim djelima, kada za to vrijeme dođe. Da ne bi završili klišejski, nećemo reći da se dobro dobrim vraća. Reći ćemo da se dobro zasigurno ne vraća lošim. A to je veliki pomak naprijed.

 

Priča je nastala u sklopu rada Udruženja za Kulturnu i Medijsku Dekontaminaciju na projektu „Podrška trajnim rješenjima Revidirane strategije za provedbu Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma“ koji finansira Evropska unija iz IPA fondova, uz sufinansiranje i koordinaciju UNHCR-a zajedno sa sedam projektnih partnera, uključujući i UNICEF. Projektne aktivnosti među kojima i audio radionice se provode u 10 prioritetnih lokacija u BiH: Brčko Distrikt, Bijeljina, Bosanski Petrovac, Derventa, Foča, Gradiška, Maglaj, Mostar, Prijedor i Živinice.

Projekat ima slogan “Moje mjesto pod suncem” i osnovni cilj komponente koju sprovodi UNICEF u saradnji sa partnerima je osigurati podršku za najranjiviju djecu i njihove porodice kroz različite aktivnosti. #mojemjestopodsuncem 

Ne objašnjavaj mi rat

0

PIŠE: Boris Čović

Dovoljno smo inteligentna bića da opravdamo sve loše što se dešava u svijetu, ako nama to ide u korist ili nam na neki način pere savjest. Dosegli smo dovoljan stupanj razvoja da lako možemo da skrećemo fokus sa bitnih stvari na one manje bitne, spinujemo, manipuliramo i iskorištavamo neutemeljenu, a naizgled pravilnu argumentaciju, da operemo ruke od najstravičnijih stvari koje se oko nas dešavaju.

Lijepimo na sebe hiljade slojeva identiteta kako bi prikrili onaj najranjiviji i onaj koji dijelimo sa svakim drugim homo sapiensom na ovoj planeti – identitet ljudskosti. Trudimo se biti drugačiji od svih ostalih, izmisliti različitost koja nam može pomoći da si lakše objasnimo zašto nekome činimo loše. Jer bi u suprotom osjećali bol kao da loše činimo sebi.

Svojima radije nazivamo i bliskije doživljavamo pretke deset generacija unazad, koji su sasvim slučajno bili iste nacije, negoli vršnjake od kojih nas razlikuje samo ta jebena slučajnost rođenja na drugom kraju planete.

Ne podržavamo ubijanje, ali ga znamo opravdati. Ne volimo gledati krvoproliće, ali ga možemo objasniti. Ne toleriramo nasilje, ali navijamo za ”svoje” kad se ono desi.

Geopolitičke prilike, strateški položaj, frontovi, nacije, religije, vojske, dugovi, nafta, novac, istok, zapad, UN, NATO, Amerika, Rusija i svi ostali dekorativni argumenti u trenucima kada ti pod nogama eksplodira granta nisu bitni. Zauzimanje strana, traženje opravdanja u povijesti, ko je koga prije i kada zauzeo, oteo, kupio, prodao, tražio, napao, kada ti iznad glave rokaju rakete nije bitno. Nije bitno ni to da ljudi ubijaju. Bitno je da ljudi UMIRU.

Ja želim da živim u svijetu u kojem, kada se sranje dešava, ne tražimo opravdanje za sranje već način kako da ga zaustavimo. Ne zauzimamo strane već sprečavamo da se potreba za zauzimanjem strana ikada više javi. Ne objašnjavamo geopolitičke prilike već imamo nula tolerancije na krvoproliće. Ne učimo djecu da su ”naši” morali ”njihove”, već da se to nikada više ne smije desiti. Mnogo jako da želimo mir, ali da jednako jako NE ŽELIMO rat i krvoproliće.

Neko je danas bio u Auswitzu i palio svijeće za one koji su tada pobijeni, dok je jedan dio svijeta gorio. Ako nastavimo ovako, za 50 godina će neko paliti svijeće u Siriji za one koji su danas pobijeni, a neki drugi dio svijeta će goriti u tom istom trenutku. I tako u nedogled.

“How come no one sees what is happening!?” – millions of voices shout

0

Mirza Ajnadžić

“Mom! Why are you taking me to pee from aunt’s window? She’ll be mad!” – I can just imagine what was going through my mom’s head when I told her this in a pitch black dark on our walk over Grebak so called Path of Life (forgive me if I got the translation bad). I can remember now as clear as it was back then asking my mother if she can can take me to pee. I was hallucinating, but still to this day I see myself pissing from my aunt’s window in Gorazde. I was five, it was around 3 a.m. and we were a part of a group traveling from Gorazde (Bosnia and Herzegovina) to Zenica where my uncle and his family were. My mom just gave birth to my sister who was born in Gorazde and was the first “War Baby”. Everybody knew that my sister has the habit of sucking her thumb finger and that she refused any kind of pacifier but still people would show up every day on our doorstep to bring a new one.

“Here, I found this. Maybe she’ll take this one.” – People, who saw this as their rescue mission, would say.

The result? Always be the same. She would take it for a few seconds, spit it out and her thumb was back in her mouth. She will probably hate me for saying this – but to this day when she is nervous she would address to her thumb as a problem solver.

My mother could barely walk during this 70+ kilometers path. Being the slowest in the group, which also consisted of elderly people, you would hear them wondering how come she still keeps pace with them even though she arrives last on every next resting station.

My story of traveling across Grebak could be written only if I would to write a book. For some years I have a plan of collecting all of the memories from my parents and compare it to my own since some of the things I “remember” didn’t happen at all. It would be so interesting to compare this from my point of view.

However, the war was my reality, and I didn’t know about any other. I can’t remember being too sad, or too scared for that matter. I can remember being hungry most of the time but that didn’t stick with me as a problem. And again, it was a reality. People get used to all sort of things, and accept them as normal. I guess I can thank my parents for protecting me the best they could.

The only time I remember being scared was some years later in Sarajevo when my mother went out for some drinking water and the bombing started. My sister, who was 2-3 years old at that time, and I were inside our flat. I tried to comfort her.

“Mom will be back soon! The bombing is not close to us.” – I whispered like the bombs can hear me.

I was 7 or 8 years old – of course I was comforting myself and she probably didn’t know what was happening. Mom did come back. She came back from much scarier situations. Hack it was my mother – one of the toughest, if not the toughest, people I know to this day. I remember her coming home covered in bruises because some men tried to cut the line while the Red Cross or some similar organization gave humanitarian help. She didn’t want to step aside so she fought with them. She got our food even though she came home like she was on a war frontline.

Come to think about it – it was a frontline. It was a frontline when she made a soldier to drive three of us in a van because she had only one mission – to save me and my sister. Soldier got into a trouble afterwards because he had clear orders not to take anyone. She came as a winner from that frontline every time we had something to eat. Every day that we survived. Every song that she taught me. To this day I can only spell Azbuka (the Cyrillic alphabet) by singing it because she taught me that way.

Women, children and old men are always on a front line of any war. My frontline wasn’t too tough because my mother and father were there to protect me. I wasn’t wondering why doesn’t the World, Europe or anyone else react to what is happening to us.

I bet she did every day. I bet that every women and men these days in Aleppo are asking themselves the same question. For years people in Syria, Palestine, Nigeria and all around the world in conflict zones are wondering the same when they have a time to think from all the killing around them.

“How come no one sees what is happening!?” – millions of voices shout.

Not realizing that we see, we just choose not to. Some of us hoping and maybe partly hating ourselves, as I am right now, that some social media writings will help.

I’m writing this in English because of my English speaking friends, and hoping that this way more people will read. I know that after I rest my keyboard I’ll finish my coffee and go on with my life embarrassed. Hoping that today is going to be the day that someone will choose to hear as someone chose to hear us some two decades ago.