Negdje pred zoru II

0

Negdje pred zoru. Opet.

A potpuno van bilo kakvog prostorno-vremenskog određenja i ograničenja.

Dvoje.

”Jedne noći u decembru” da zadovolji čulo sluha. Moje oči u tvojima i tvoje u mojima zadovoljavaju čulo vida. Pretjeranim zadovoljavanjem čula okusa jeftinim crvenim vinom poodavno već zadovoljismo i krv. Dodir mekan i nježan. Mirišeš samo ti. Duša zadovoljna.

”Ne zna čovjek je l’ tuga il sreća” kažeš. Pa slažem se. Nešto je između. Zajebano je to vidiš. Upoznati nekoga poput sebe. Ko te razumije u stvarima za koje se nikad nisi ni nadala da će te netko razumjeti. Nekoga ko izgovara ono što misliš upravo u trenucima kada to misliš . Nekoga s istim lijepim i ružnim navikama. Nekoga s kime može biti svoj na potpuno nepoznat način. A opet nekoga s kim znaš da nikad ne možeš imati nešto vrijedno spomena. A želiš. Odnosno, želite.

Vidiš, svi se mi prilagođavamo okolnostima, mjestu, vremenu i drugim ljudima. Tako se valjda ozbiljan život živi. I onda dođe trenutak kada to postane nebitno. Negdje između sve onoga što radiš i što ćeš raditi, svega onoga što imaš i što te čeka. Neki 25 sat u danu, koji postoji samo za nas i samo zato da ti pokaže šta bi mogao imati u nekom paralelnom svijetu. Da ti pokaže što bi bio i s kim bi sebe dijelio kada bi skinuo sve svoje maske. Kad bi bio sirovo svoj.

I nije, doduše, loš taj prozor koji gleda negdje tamo. Samo je šteta što se otvara samo jednom i pušta te unutra. I što ti zauvijek ostaje urezano u sjećanje ono što je s druge strane. To je valjda dokaz realnosti. Logike stvari i filozofije života. Koja i nije bogzna kako komplikovana. Živiš da nikada ne bi saznao zašto živiš. I zašto živiš baš tako kako živiš. I ne zatvara se on tako nasilno. Sam ga čovjek zatvori kada shvati da je on puka fikcija i želja. Možda čak i hir. Al je zajebano to što je staklo providno. I stalno možeš da gledaš tamo. I iznova se pitaš. Al ne možeš da pređeš. Nemaš snage ni osnove da ga otvoriš. I čitav život ti ostaje samo misao da neka verzija tebe s one strane prozora živi onako kako ova ovdje verzija misli da treba.

Sreća pa samo ljudi koji su programirani na takav jedan specifičan način. Koji više vole da pate potpuno, nego da budu sretni nepotpuno. Koji lako mogu da se prepuste trenutku. Sa hiljade osmijeha za sve oko sebe, a samo poneki sebi samome. Ljudi koji žive za trenutak. I koji ga dožive.

Ako ništa ”jedne noći u decembru” će uvijek zvučati poput tebe, crveno vino imati tvoj okus, miris tvoj će s vremena na vrijeme nadoći sam od sebe, a pod rukom će biti obris tvoga koljena. U nekim očima ću već vidjeti tvoje, možda i ti moje. Al se pitam hoće li duša biti zadovoljna.

Negdje pred zoru

0

Negdje pred zoru.

Taman splakana avlija ispred kuće odašilje čudan miris betona koji je, nitko ne zna zašto, nekako jebeno ugodan.

Stari, bijeli, limeni stol, sa 4 crvene, zahrđale noge koje se spajaju negdje na pola puta od površine stola do poda čineći nekakav čudan trodimenzionalni X, opet se dalje šireći da ne bi zajebale težište koje spriječava da stol padne, je posađen na sred ceste ispred avlije.

Pogled iz očiju onih koji sjede za stolom seže do brdašca iza kojeg taman počinje da proviruje sunce.

Između očiju i sunca pukla livada zelena ko kisela jabuka.

Totalno klišejski, ali ono sasvim istinito, miriše rosa.

Vodeći kravu na ispašu prolazi susjeda od nekih osamdesetipet i samo nako plaho dobaci: ‘Oćel to’

Za stolom obični ljudi u apsolutno, za njih, neobičnom trenutku. Bez igle u šestaru njihovog života misli im se ne kreću u krug, kao što se to obično dešava, već letaju naokolo, taman koda je neko dijete uzelo šarat onom masnom bojicom po friško okrečenom zidu.

U trenutku kada su izgubili, ili barem zaboravili, centar oko kojeg se njihov život okreće shvatiše da je bilo kakvom čovjeku u savršenom trenutku bolje nego savršenom čovjeku u bilo kakvom trenutku. I onda se debelo zajebaše. Težiti ka stvaranju savršenog sebe ili težiti ka pronalaženju savršenog trenutka posta ozbiljna dilema.

Jer kome radiš sve što radiš i zašto radiš sve što radiš, kada se i bez svega toga možeš naći u dvorištu neke nepoznate kuću, u nekom nepoznatom selu, s nekim ljudima koji do jučer nisu bili dio svog, a kamoli tvog života, nakon neprospavane noći i ko zna kolko promila krvi u alkoholu koji teče tvojim venama i proživjeti trenutak istinske sreće, nekakve spiritualne ravnoteže i općenito, riječima neopisivome stanju.

Jer kome radiš sve što radiš i zašto radiš sve što radiš, kada se totalno nesavršen, slučajno uhvatiš u savršenom stanju. Demotivacija koja proizilazi iz shvatanja da, ma šta god ti radio i za šta god se ti borio, savršenog sebe nećeš naći dok te savršeni trenutak na to ne natjera, klepi šamarčinu pijanim idiotima koji sjede za stolom u jebenu zoru na sred jebene ceste i glume pjesnike koji su upali u neizronivu dubinu otrijeznivši ih tako dovoljno da smognu snage da ispiju i onu zadnju čašu one smrdljive rakijetine i pođu, brate, spavat jer nema bola logike da ti suncu poželiš dobro jutro dok onako fino miriše avlija treći dan za redom.