Svjetski dan teatra

0

Shahid Nadeem – “Tetar kao Svetište”

Ogromna mi je čast napisati Poruku za Svjetski dan teatra 2020. Ono što izaziva osjećaj velike počasti, a u isto vrijeme i uzbuđenja je činjenica da je pakistanski teatar i sam Pakistan, prepoznat od strane ITI-a (Međunarodnog pozorišnog instituta), najuticajnijeg i najreprezentativnijeg svjetskog teatarskog tijela na svijetu. Ovo priznanje i čast također pripada i Madeaha Gauhar (1), pozorišnoj ikoni i osnivačici Ajoka teatra (2), također mojoj životnoj saputnici, koja je preminula prije dvije godine. Ajoka zajednica je prošla dug, težak put, doslovno od ulice do teatra. Ali to je priča mnogih teatarskih skupina, siguran sam. Nikada ne ide „kao podmazano“. Borba nikad ne prestaje.
Dolazim iz većinski muslimanske države, koja je preživjela nekoliko vojnih diktatura, strahovite napade vjerskih ekstremista i tri rata sa susjednom Indijom, s kojom dijelimo hiljade godina povijesti i kulturnog naslijeđa. Čak i danas još uvijek živimo u strahu od rata sa susjedom „blizancem“, koji bi se mogao oteti kontroli, čak i nuklearnog rata, jer obe zemlje sada posjeduju nuklearno oružje.
Ponekad kažemo u šali: „loša vremena su odlično vrijeme za teata“. Tada ne nedostaje izazova s kojima se treba suočiti, kontradiktornosti koje treba otkriti i paradigmi koje treba razbiti. Moja teatarska skupina, Ajoka i ja se nalazimo u ovoj kritičnoj situaciji već 36 godina. To je zaista bilo hodanje po tankom užetu: pokušati održati ravnotežu između zabave/razonode i obrazovanja/edukacije, između traganja i učenja iz prošlosti i pripremanja za budućnost, između kreativnog slobodnog izraza i avanturističkih obračuna sa autoritetima, između društveno kritičkog i finansijski sposobnog teatra, između pokušaja dopiranja do širih masa i bivanja avangardnim. Može se reći da direktor teatra mora biti čarobnjak, mađioničar.
U Pakistanu, jasna podjela je postojala između Svetih (vjerske vođe) i Svjetovnih (obični ljudi). Za one svjetovne, nema mjesta religijskom propitkivanju, dok za svete, ne postoji mogućnost otvorene debate o novim idejama.
Ustvari, konzervativna postava stavlja umjetnost i kulturu van granica zbog njihovih “svetih igrica”, tako da je polje za igru izvođača scenskih umjetnosti kao trka s preprekama. Prvo moraju dokazati svoje certifikate kao dobri muslimani i odani građani, te isto tako moraju pokušati dokazati da su ples, muzika i teatar “dozvoljeni” u Islamu. Veliki broj muslimana koji praktikuju svoju vjeru je, zbog toga, nevoljko odbijao da podržava scenske umjetnosti iako su elementi plesa, muzike i teatra fiksirani u njihovim običnim životima. Onda smo naišli na podzemnu vrstu kulture koja je imala potencijal da dovede Svete i Svjetovne na istu pozornicu.
Za vrijeme vojne uprave Pakistanom 1980-ih, “Ajoku” je započela grupa mladih umjetnika koji su izazivali diktaturu kroz socijalno i politički odvažan teatar disidencije. Otkrili su da njihova osjećanja, ljutnja i bol, predivno izražava sufijski pjesnik (3) koji je živio prije 300 godina.
To je bio veliki pjesnik Bulleh Shah (4). “Ajoka” je otkrila da može izraziti politički eksplozivne poruke kroz njegovu poeziju, izazivajući korumpirani politički autoritet i religijski establišment pun predrasuda. Autoritet je mogao zabraniti ili protjerati nas, ali ne slavljenog i popularnog sufijskog pjesnika kao što je bio Bulleh. Otkrili smo da je njegov život bio dramatičan i radikalan, baš kao što je bila njegova poezija, ista poezija koja mu je donijela fetve i prognanstvo za vrijeme njegovog života. Onda sam napisao “Bulhu”, predstavu o životu i muci Bulleh Shaha. “Bulha”, kako ga s ljubavlju zove publika širom Južne Azije, je bio dio tradicije pundžapskih sufijskih pjesnika koji su se neustrašivo odupirali autoritetu careva i vjerskih demagoga, kroz svoju poeziju i praksu. Pisali su jezikom ljudi i o snovima masa. U muzici i plesu, otkrili su alat za dostignuće direktne asocijacije između Čovjeka i Boga, sa prezirom mimoilazeći iskorištavajuće religijske posrednike. Mrzili su podjele spolova i klasa i gledali na planetu u čudu, kao manifestaciju Svemogućeg. Umjetnički savjet Lahorea je odbio scenarij, govoreći da to nije bila predstava nego samo biografija. Doduše, kada je predstava bila odigrana na drugačijoj pozornici, u Goethe Institutu, publika je vidjela, razumijela i cijenila simbolizam života i poezije narodnog pjesnika. Oni su se mogli potpuno identificirati sa njegovim životom i vremenima, te vidjeti iste paralele koje ih povezuju sa njihovim životima i vremenima.
Nova vrsta teatra se rodila taj dan 2001.g.. Duhovna Qawwali muzika (5), sufijski Dhamal ples (6) i recitacija inspirirajuće poezije, čak i meditativni Zikir uzvici (7), su postali dijelovi te predstave. Grupa Sikha (8) koji su bili u gradu da prisustvuju jednoj pundžapskoj konferenciji te su “skoknuli” da vide predstavu, je skočila na pozornicu na kraju, grleći i ljubeći glumce uz plač. Oni su, po prvi put poslije podjele Indije 1947.g. (9), koja je rezultirala podjelom Pundžaba po društvenim linijama, dijelili binu sa muslimanskim Pundžapcima. Bulleh Shah je bio drag i njima koliko je bio drag muslimanskim Pundžapcima, jer Sufije nadilaze vjerske i društvene podjele.
Ova prepoznatljiva i dugo pamćena premijera je bila popraćena Indijskom odisejom Bulleh Shaha. Počevši turneju spektakularnom izvedbom u indijskom dijelu Punjaba, “Bulha” je izvođena širom čitave Indije, čak i u vrijeme velikih tenzija između dvije države i čak i u mjestima gdje publika nije razumjela ni jednu jedinu riječ Punjabi jezika, ali im se svidio svaki trenutak predstave. Dok su se vrata političkog dijaloga i diplomatije zatvarala jedna za drugim, vrata pozorišnih dvorana i srca Indijske publike su ostala širom otvorena. Tokom turneje u Indijskom Punjabu 2004. godine, nakon jako toplo prihvaćene izvedbe pred hiljadama ruralne/seoske publike, starac je prišao čovjeku koji je igrao ulogu velikog Sufija. Starog čovjeka je pratio dječak. “Moj unuk je jako loše; hoćeš li, molim te, na njega spustiti svoj blagoslov?” Glumac je bio zatečen i rekao je: “Babaji (10), ja nisam Bulleh Shah, ja sam samo glumac koji igra tu ulogu.” Starac je počeo plakati i rekao: “Molim te blagoslovi moga unuka, znam da će onda ozdraviti.” Savjetovali smo glumcu da starcu ispuni želju. Glumac je blagoslovio dječaka. Starac je bio zadovoljan, a prije nego je otišao rekao je sljedeće riječi: “Sine, ti nisi glumac, ti si reinkarnacija Bulleh Shaha, njegov avatar (11)”.
Odjednom, sinuo nam je potpuno novi koncept glume i teatra, gdje glumac postaje reinkarnacija lika kojeg on ili ona oslikava.
U 18 godina putovanja sa “Bulhom”, primijetili smo sličan odgovor i reakciju od, očigledno, slabije “upućene” i neakademske publike, za koje izvedba nije samo zabava ili intelektualno stimulirajuće iskustvo, već potresni spiritualni susret. U stvari, na glumca koji igra Bulleh Shah Sufija Velikog, je toliko duboko utjecalo spomenuto iskustvo da je on ustvari sam i postao sufijski pjesnik i od tada objavio dvije zbirke pjesama. Izvođači koji su bili angažovani u produkciji su izjavili da kada izvedba počne, oni osjete da je duh/duša Bulleh Shah-a među njima i odmah se čini da je scena podignuta na neki veći nivo. Indijski učenjak, kad je pisao o predstavi, tekstu je dao naslov: “Kada pozorište postane svetište.”
Ja sam sekularna osoba i moj interes za Sufizam je uglavnom kulturalan. Mene više zanimaju izvođački i umjetnički aspekti pundžabskih sufijskih pjesnika, za razliku od moje publike, koja možda ne posjeduje ekstremistička ili netolerantna uvjerenja ali jesu iskreni vjernici. Istraživanje priča kao što je priča Bulleh Shaha, a postoji puno takvih priča u svim kulturama, može postati most između nas, rukovodioca teatra i nevješte, ali entuzijastične publike.
Zajedno možemo otkriti duševne dimenzije teatra i sagraditi mostove između prošlosti i sadašnjosti, koji vode u budućnost koja je sudbina svim zajednicama; vjernicima i nevjernicima, glumcima i starcima sa njihovim unucima.
Razlog zbog kojeg dijelim priču Bulleh Shaha i našeg istraživanja jedne vrste sufijskog teatra jeste to što nas, dok glumimo na pozornici, katkad mogu ponijeti sopstvene filozofije teatra i uloge vjesnika društvenih promjena, pa pritom zaboravljamo publiku. U našem angažiranom pristupu izazovima današnjice, sami sebe lišavamo mogućnosti duboko dirljivog duhovnog iskustva koje teatar može pružiti.  U današnjem svijetu gdje su predrasude, mržnja i nasilje u porastu, države nastrojene protiv drugih država, vjernici u ratu s drugim vjernicima i zajednice siju mržnju prema drugim zajednicama… a u međuvremenu djeca umiru zbog loše prehrane, a majke u porodu zbog nedostatka vremenski pogodne medicinske skrbi; ideologije mržnje cvjetaju. Naš planet tone sve dublje i dublje u klimatsku katastrofu i čovjek može čuti kako od zemlju udaraju kopita konja Četiri konjanika apokalipse (12). Nužno je da obnovimo našu duhovnu snagu; moramo se boriti protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i nemara prema svijetu u kojem živimo, prema planetu na kojem živimo. Teatar ima ulogu, i to plemenitu ulogu, u osnaživanju i pokretanju ljudske vrste da se uzdigne sa svojega puta u bezdan. On može uzdići pozornicu, prostor izvedbe, i pretvoriti ga u nešto sveto.
U južnoj Aziji umjetnici sa štovanjem stopalima dodiruju pod pozornice prije negoli na nju zakorače. To je drevna tradicija iz doba dok su duhovnost i kultura bile isprepletene. Vrijeme je da ponovno uspostavimo taj simbiotski odnos između umjetnika i gledatelja, prošlosti i budućnosti. Teatarski rad može biti sveti čin, a glumci zaista mogu postati avatari uloga koje igraju. Teatar ima potencijal da postane svetište, a svetište prostor izvedbe.
_________________________________________________________
1. Madeeha Gauhar (1956.-2018.): pozorišna režiserka, glumica, feministkinja i osnivačica teatra “Ajoka”. Magistar teatra na Kraljevskom koledžu “Holloway” u Londonu  i dobitnica Medalje zasebnosti od strane Vlade Pakistana i Nagrade “Princ Claus” u Nizozemskj.
2. Teatar “Ajoka”: ustanovljen 1984.g.. Riječ “ajoka” znači “savremen” na pundžapskom jeziku. Njegov repertoar uključuje predstave tematika kao što su međuvjerska tolerancija, mir, nasilje između spolova i ljudska prava.
3. Sufizam: Ova islamska mistička tradicija, koja teži pronalaženju istine o božanskoj ljubavi kroz direktno personalno iskustvo sa Bogom, je postala popularna zbog propovijedanja univerzalnog bratstva i opozicije strogoj doktrinskoj prisili religijskih učenja. Sufijska poezija, koja se većinom pronalazi u muzici, izražava mističku uniju kroz metafore čiste ljubavi.
4. Bulleh Shah (1680.-1757.): Taj utjecajni pundžapski sufijski pjesnik, koji je pisao o kompleksnim filozofskim temama pojednostavljenim jezikom, je bio snažan kritičar religijske ortodoksije i vladajuće elite. Bio je izbačen iz grada Kasura, optužen za herezu i nije mu bila dozvoljena sahrana u gradskom groblju. Popularan je među pjevačima religijskih i folklornih pjesama. Cijenjen unatoč religijskim podjelama.
5. Qawwali – pobožna sufijska poezija koju prezentuju grupe pjevača (Kavalije), te koju su originalno izvodili u sufijskim svetištima te vodili slušatelje u euforično stanje.
6. Dhammal – ushićen ples u sufijskim svetištima koji prati ritam bubnja.
7. Zikir – pobožan ritmički spjevi i recitiranje molitvi koje osiguravaju duševno prosvijetljenje.
8. Sikhi – vjernici religije zvane Sikhizam, koju je Guru Nanak osnovao u Pundžabu u 15. stoljeću.
9. Muslimanska država Pakistan bijaše odvojena od Indije 1947.g. usred, dotad neviđenih društvenih pokolja i masovne migracije stanovništva.
10. Babaji: izraz poštovanja prema starijem čovjeku.
11. Avatar: Reinkarnacija ili manifestacija božanskog učitelja na Zemlji, po hinduskoj kulturi.
12. Četiri konjanika apokalipse opisuje Ivan iz Patmosa u svojoj Knjizi otkrića, zadnjoj knjizi Starog zavjeta. Po većini pripovjedanja, oni su Osvajanje, Rat, Pošast i Smrt.

Shahid Nadeem je vodeći dramaturg u Pakistanu, kao i glava uglednog teatra “Ajoka”.
Shahid Nadeem je rođen u Sopore, regiji Kashmir, 1947.g.. Postao je izbjeglica u prvoj godini života, kada mu je porodica bila primorana pobjeći u novo-stvoreni Pakistan poslije rata koji se desio 1948.g. između Pakistana i Indije zbog sporne teritorije regije Kashmir. Živio je u Lahoreu, Pakistanu, gdje je postao magistar psihologije na pundžapskom univerzitetu. Napisao je prvu dramu kao student na univerzitetu, ali je postao posvećeni dramaturg kada je počeo pisati drame, iz političkog egzila u Londonu, za teatarsku grupu pakistanskih disidenata, “Ajoku”, koju je započela Madeeha Gauhar, pionir teatarskog aktivizma, kojom se kasnije oženio. Shahid Nadeem je napisao više od 50 originalnih dramskih tekstova  na pundžapskom i urdu jeziku, te nekoliko adaptacija Brechtovih drama.
Bio je saradnik sa pakistanskom televizijom kao producent i član višeg menadžmenta. Tri puta je, pod raznim vladama predvođenim vojskom, bio zatvaran zbog opozicije prema vojnoj vladavini, te ga je Amnesty International obilježio “zatvorenikom svijesti”. U zloglasnom zatvoru “Mianwali” je počeo pisati sedmične drame čiju su produkciju vršili zatvorenici, za zatvorenike. Kasnije radi kao Koordinator za međunarodne kampanje i Komunikacijski oficir za Aziju i Pacifik u “Amnesty International”. On je bio član Gettyjevog instituta za pretragu (Getty Research Institute), organizacije “International PEN” i Nacionalne zadužbine za demokratiju (National Endowment for Democracy). Član je i mreže “Teatar bez granica” (Theatre Without Borders).
Drame Shahida Nadeema su bile igrane i objavljivane u Indiji i Pakistanu više puta. Drame su mu igrane u svijetu, uključujući “Bulhu” u teatru “Hammersmith” (London, UK), u teatrima “Tramway”, (Glasgow, Škotska, UK) i “Helsingor” (Danska), “Amrika Chalo” u “Davis Centre for Performing Arts”, na univerzitetu u Georgetownu, u Washingtonu (SAD), “Bala King” u teatru “Crna Kutija” (Black Box, Oslo, Norveška), “Burqavaganza” u SAD-u, u teatru “Bravo za žene” (Bravo for Women Theatre, San Francisco), “Acquittal” u Highways (Santa Monica) i “Theatre Row” (New York) i “Dara” u Lyttleton teatru u Londonu (UK)  i na univerzitetu u Sjevernoj Karolini, Chapel Hill (SAD).
Njegove drame su na engleski jezik preveli i objavili Oxford University Press i Nick Hern Publishers i to u nekoliko antologija. Nagrađen je Medaljom ponosa Predsjednika Pakistana 2009.g.. Također je režirao predstave za pozornicu i televiziju, te je organizirao festivale Teatra za mir u Indiji i Pakistanu. Dao je doprinos vodećim pakistanskim i indijskim novinama, te BBC-evoj verziji na urdu jeziku. Producirao je mnoge dokumentarce o kulturalnim subjektima koji uključuju muzej Lahore, pundžapske običaje, pjesnika Iqbala i slikara Sadeqaina.
Drame Shahida Nadeema su dobro poznate po njihovim obilnim društveno-relevantnim i nekada taboo subjektima kao što su religijski ekstremizam, nasilje nad ženama, diskriminacija protiv manjina, sloboda izražavanja, klima, mir i Sufizam. Nekoliko njegovih drama preispituje pitanja podjele Južne Azije i zajedničko kulturno naslijeđe te regijie. On vješto kombinira savremene društvene i političke teme sa tradicionalnim formama i folklornim naslijeđem prezentirajući to na zabavan i intelektualno stimulirajući teatar. Muzika je svojstven dio njegovih teatarskih produkcija. On podučava umjetnost pisanja na “Ajoka” institutu scenskih umjetnosti i na Institutu za umjetnost i kulturu u Lahoreu.