Deseta izbjeglička priča: Obećanje

0

Ako to mjesto nije bilo pakao na zemlji, nije bilo ni daleko od njega. Bosanska ljetna žega je dostizala svoj vrhunac. U hladu se živa penjala iznad 30 stepeni Celzija, na suncu možda i deset više, a ispod najlonskih cerada, koje su imitirale šatorska krila, sparina je doslovno bila nepodnošljiva. Deseci, možda i stotinu takvih improviziranih šatora ispunilo je prostor nešto veći od nogometnog igrališta.  Šatorsko naselje Trnovi, prvi izbjeglički kamp u Velikoj Kladuši. Tu sam upoznao Alija.

Tek par kilometara udaljeno od centra grada, šatorsko naselje Trnovi davalo je dojam da se nalazi usred divljine. Uski prašnjavi put koji vodi do drvenog mostića iza kojeg se pružala izbjeglička šatorska dolina, a svud okolo visoko rastinje i trava. S jedne strane dolina je omeđena potokom, pored kojeg je lokalno komunalno preduzeće nakalemilo par tuševa i četiri mobilna toaleta koji su pod navalom stotina korisnika ubrzo izgubili funkciju. Smrad je postao stalni stanovnik šatorske doline. Zapravo, bila je to mješavina više vrsta smrada: fekalija, urina, ljudskog znoja i smeća iz velikog otvorenog kontejnera.

Možda to mjesto nije bilo pakao na zemlji, ali u njemu su mogli pristati da žive samo oni koji su kroz pakao već prošli. Pakistanac Ali Yasir je svoj pakao prošao zatvoren u cisterni, bez hrane i vode sedam dana. Barem mu se čini da je toliko trajalo putovanje koje je počelo u Turskoj, a trebalo završiti u Austriji. Platio je pet hiljada eura krijumčarima koji su s cisternom, i Alijem u njoj, prešli Bugarsku i Rumuniju, da bi ih u Mađarskoj zaustavila policija, koja će, potom, Alija „vratiti“ u Srbiju, zemlju kroz koju nije ni prošao.

Iz Srbije se Ali, kao i hiljade drugih izbjeglica, uputio ka Bosni. Jedan pakao je zamijenio drugim, drugi trećim i sve tako do pakla u Trnovima. O tome zašto je napustio domovinu pisali su drugi u vrijeme dok je Ali bio u Velikoj Kladuši. Iz tog vremena jasno se sjećam straha u Alijevim očima koji se javljao svaki put kada je padao sumrak, što je bio znak da mora iz grada krenuti prema šatorskom naselju.

Kao ni ogroman dio stanovnika Trnovačkog kampa, ni Ali nije ljetne dane provodio u tom paklu sparine, prašine i smrada. Jutrom bi odlazio do centra grada, sjeo u jedan od rijetkih kafića koji su dozvoljavali ulaz migrantima i tu bi ostajao do sumraka. I tako svakog dana. Više puta mi je govorio da je uplašen. Na tom mjestu, u mrklom mraku, valjda samo luđak ne bi bio uplašen.

U jednom od brojnih pokušaja da se domogne Italije, tik prije nego će doći kiša i hladnoće, Ali je napokon uspio. U Italiji je već više od pola godine. Na sigurnom, kaže. Ljudi obično pamte samo sretne dane. Tako i Ali iz Bosne pamti sve one ljude koji su mu pomogli, podržali ga, uputili mu lijepu riječ. I kaže da je bio sretan. Strah je u međuvremenu, valjda, zaboravio.

Osim Alija, spasili su se i brojni drugi migranti koji su boravili u Velikoj Kladuši, pa tako i dobar dio junaka naših izbjegličkih priča. Sufyan, kojeg znamo kao Jusufa – mladića koji nas je zadivio poštenjem, uspio je doći do Belgije. On i Ali putem videa još jednom su se zahvalili ljudima Velike Kladuše i Bosne i Hercegovine. Fethi, s kojim smo razgovarali u našoj drugoj priči, nije poslao video, ali jeste pozdrave iz Pariza. Čak je i Muhamed, ljubitelj trčanja s kojim smo u Velikoj Kladuši razgovarali u martu ove godine, uspio u međuvremenu „pretrčati“ sve prepreke u Hrvatskoj i javiti nam se iz kampa u Sloveniji.

Posve je jasno da je priča o nepropusnosti hrvatske granice apsolutna laž kao što je jasno i da hrvatska policija svakodnevno krši međunarodno pravo vraćajući migrante preko „zelene“ granice ne obavještavajući o tome nadležne u BiH. Nakon nebrojeno mnogo izvještaja nevladinih i međunarodnih organizacija, neoborivi dokaz donijeli su švicarski novinari.

Jasno je i da policijsko nasilje i uskraćivanje prava na azil ne odvraća izbjeglice da iznova pokušavaju preći granicu. Jedino ih tjera da traže pomoć krijumčara, povećava frustracije kod njih i posljedično otežava i život lokalnog stanovništva u Velikoj Kladuši i Bihaću.

Jasno je bilo i ranije, ali „migrantska kriza“ je to dodatno ogolila: odgovornost ne stanuje u institucijama države u BiH. Isprepletenost nadležnosti različitih nivoa vlasti – od kojih jedni ne mogu, drugi ne znaju, treći ne žele, a četvrtih nema – izgleda kao labirint u kojem je nemoguće doći do rješenja.

Uzmimo za primjer sigurnosni aspekt, o kojem se gotovo i jedino govori kada je u pitanju „migrantska kriza“. Građani Bihaća i Velike Kladuše sve više se žale na stanje sigurnosti u svojim zajednicama. Kriminala kojeg čine migranti ima i jasno je da to izaziva frustracije kod lokalnog stanovništva. No, što su vlasti učinile da se građani osjećaju sigurnijima?

Državno ministarstvo sigurnosti u više od godinu dana uradilo je jako malo, a otkako je u tehničkom mandatu gotovo ništa. Broj policajaca u Velikoj Kladuši i Bihaću nije značajnije povećan u odnosu na vrijeme prije izbijanja „migrantske krize“. Iz kantonalnog MUP-a se čitavo vrijeme žale da im nedostaje ljudstva i opreme, a njihovi nadređeni u izvršnoj vlasti da u budžetu nema sredstava. Kada je napokon, nakon više od godinu dana, federalni parlament raspravljao o „migrantskoj krizi“ i zatražio od entitetske vlade da izdvoji milion maraka pomoći za MUP USK-a, dobar dio tog novca će, kako saznaje kantonalna televizija, biti potrošen na kamere za nadzor prometa!?

Prva reakcija građana je u slučaju migrantske krize bila fantastična, baš kao i obično kada se u BiH desi neka vanredna situacija, nepogoda ili tragedija. Najveći dio stanovnika pokazao je snažnu empatiju prema ljudima u potrebi. No kada postane jasno da je problem dugoročan i da mu treba pristupiti sistemski, kada institucije trebaju da preuzmu posao, tada obično stvari krenu nizbrdo. I obično deblji kraj ne izvuku odgovorni u institucijama nego oni koji su i sami žrtve neodgovorne politike – u ovom slučaju migranti prema kojima se sva mržnja usmjerava.

Građani BiH, posebno Bihaća i Velike Kladuše, lagano klize u rasizam sličan onom koji vlada u Hrvatskoj, gdje je gotovo uspostavljen društveni konsenzus o tome da migranti nisu ništa do divlje horde s istoka koje, ne birajući sredstva, treba tjerati što dalje od „naše civilizacije“. Želim vjerovati da je upadanje u glib mržnje, iz koje se uvijek rađa nova mržnja, još uvijek moguće izbjeći.

Sigurnosne probleme koji sada postoje jednostavno je riješiti – pozivanjem na odgovornost onih kojima je posao da o sigurnosti građana brinu. Samo, za pobunu protiv moćnika potrebno je mnogo više hrabrosti nego za mržnju ka slabima. No, na pobuni protiv moćnika izgrađena je „naša civilizacija“ koja je obećala slobodu, jednakost i bratstvo svima. Dok god ima onih poput Alija i Sufyana koji ništa više i ne traže – za to obećanje se valja boriti.