Samostalna izložba skulptura iz ciklusa “SAGORIJEVANJA“

0

Otvorenje izložbe bosanskohercegovačkog umjetnika MENSUDA KEČE, na kojoj će biti predstavljene skulpture iz ciklusa “SAGORIJEVANJA” će biti upriličeno u prostoru Društva za promociju kulturnog stvaralaštva MLAZ u Počitelju, u subotu, 22. septembra 2018. godine sa početkom u 14:00 sati.

Bosanskohercegovački umjetnik Mensud Kečo ciklusom skulptura “Sagorijevanja“ nastavlja sa tematiziranjem posljedica ratnih stradanja, stavljajući u fokus bol i suočenje preživjelih sa prazninom prouzrokovanom gubitkom najmilijih. Glina i ugljenisano drvo pretaču se u forme apstrahizovanih krajolika nastanjenih samotnim ženskim figurama, povijenim u svojoj žalosti. Kontrasti svijetlo – tamno, sjajno – mat, glatko – hrapavo, oštro – zaobljeno, ističu dvoznačnost odabranog naslova: u sagorijevanju materija nestaje, ali, istovremeno, sagorijevanje asocira i na pročišćenje duha, feniksovsko uzdizanje iz pepela, te neminovnost kreacije kao protuteže destrukciji.

MENSUD KEČO je rođen 1957. godine u Foči. Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu završava 1980. godine. Tokom četiri decenije umjetničkog stvaralaštva, Kečo je realizovao 20 samostalnih izložbi i učestvovao na preko 100 kolektivnih i selektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Autor je nekoliko sarajevskih spomenika. Od 1997. do 2001. godine bio je predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine. Dobitnik je više značajnih nagrada za crtež i skulpturu. Radi kao profesor crtanja u Srednjoj školi primijenjenih umjetnosti Sarajevo.

 

Sagorijevanja – lični osvrt

Ove kompozicije prizivaju trenutačan, snažan visceralni odziv. Sirova nagorena drva. Bijele ženske forme. Tama. Svjetlo. Snažni vizuelni kontrast: Crno. Bijelo. Nazubljeno. Glatko. Hrapavo. Elegantno. Oštro. Zaobljeno. Sjajno. Mat. Ljudski oblici savijeni ka zemlji, okrenuti nutarnjem svijetu. Prirodni oblici koji strijeme ka nebesima, svijetu iznad nas.

Male ženske figure pozivaju nas, kušaju našu hrabrost, nagovaraju, da im se pridružimo u kontemplaciji. U gluhoj osami, meditaciji ili molitvi – pojedinačno ili u paru, sklupčane u kolijevci lađe ili ušuškane pod stablom ili zidom – sve borave u zaglušujućoj tišini, duboko ustoličene u sebi. Uz sve to, ovaploćenje su kontrasta, protivrječnosti. Sitne su, ali izgledaju kolosalno. Čine se nepristupačnim, ali nas privlače. Mirne, s uraganom u duši. Čekaju, i tragaju. S nadom, il’ očajanjem, hrabrošću il’ bojazni. Neki će stati nasuprot, a neki pobjeći od njihovih košmara – zmija, meduza i ostalih slika terora.

Ponad njih uzdižu se elegantna stabla čempresa, visoka, angularna, s plavim il’ zelenim nijansama, sežu do nebesa il’ plešu na povjetarcu – nasuprot savijenih, pognutih, zakrivljenih, sputanih figura ispod. Čempres ovdje označava i nadu i tugovanje, i život i smrt; i besmrtnost.

Mensud Kečo kaže da je sjeme i iskra nastanku ovog ciklusa gubitak sinova, supruga, očeva, braće koji zadesi majke, supruge, kćeri i sestre, koje preživješe stradanja.

Ove kompozicije su tematski povezane s njegovom skulpturom/instalacijom u Velikom parku, “Nermine, dođi…“, te imaju suptilnu vizuelnu i tematsku vezu s njegovim snažnim spomenikom u čast djece Sarajeva, koja su poginula u ratu. Kečo neumorno istražuje teme vezane za rodnu zemlju, ali njegovo djelo je suštinski univerzalno. Njegove neobične kompozicije i istraživačka upotreba materijala – staklo, kamen, hljeb, mješavina pronađenih i izrađenih predmeta, načinjenih i sirovih prirodnih materijala – daju njegovom djelu dodatnu dimenziju otkrića, koja izložbu čini uzbudljivom za posmatrača.

Radovi su načinjeni od gline i drveta – oblikovane glinene ženske figure, usred krajolika s nagorjelim stablima drveća. Mada u nekim od tih kompozicija nema ljudskih figura ni stabala, u svima je uveliko prisutno tamno, nagorjelo drvo.

Ova zemlja ispunjena je drvećem, šumama i gorama. Fojnica, u kojoj su ova djela nastala, od poznatijih je mjesta po umijeću drvorezbarstva i stolarskom zanatu. Ovdje je kreativni proces morao uključiti i destrukciju, sakaćenje, povredu. Nagorjevanje drveta, čin potpaljivanja, oprljivanja i paljenje drveta, živo je prisutan u ovim djelima – u teksturama i bojama ponosnih, otpornih stabala čempresa, te u gorućoj, golemoj boli žena.

Kad god čujem riječ spaljen, uvijek se sjetim izraza “politika spaljivanja zemlje” – vojne strategije spaljivanja svega što vas čini u nepovoljnijem položaju od neprijatelja, bilo da napredujete ili se povlačite, bilo da ta teritorija pripada neprijatelju ili je vaša vlastita domovina.

Spaljivanje ove zemlje još uvijek je i suviše prisutno u živom sjećanju većine ovdašnjih ljudi; ta temeljna asocijacija naglašena je u ovom djelu. I u mirnodopskim vremenima, nasilni, destruktivni, divlji požari brzo se prošire užarenim, suhim krajolicima. Međutim, prizori gorenja također mogu značiti i čišćenje, pripremu za ponovni rast, novi usjev, novu žetvu. I to je utjelovljeno u ovim djelima – stvaranje koje se rađa iz destrukcije. Ovdje, sred čina brutalnog paljenja, spaljivanja, nastala su djela koja bude naša duboka suosjećanja, prožeta profinjenošću, skladom, mudrošću. A savijene, introspektivne figure, smještene kraj uspravnih ugljenisanih stabala, blistavo su sjajne. Isijavaju svjetlost.

Otvaraju prostor za kontemplaciju. I daruju nam trenutak predaha u kojem možda naslutimo dublji smisao stvari.

Autorica teksta: Gina Landor [Preveo sa engleskog Ahmed Ananda]