Intervju: Emir Balić „Može i bez Tita, al’ bolje je s Titom”

0

„Black Mama“ novi je bend Emira Balića autora i pjevača, koji je muzičku karijeru počeo 1980-ih, a krajem ’90-ih u bendovima Pappoemuo,  Masha D Bones (prvobitno Maša i Kosti).

Posljednjih godina živi u Rimu a novi album „Egzil“ koji bi se trebao pojaviti do ljeta ove godine najavljuje singlom i spotom za pjesmu „Dona Maradona“.

Album će biti objavljen za „Dallas records“ iz Hrvatske, koji pokriva i tržište Srbije.

 Emir posljednjih godina živi i radi u Rimu pa je „razgovor“ obavljen posredstvom facebooka, koji pruža uvid u živote drugih ljudi pa ti se čini da su ljudi tu, prisutni a da i ne znaš da neko već godinama ne živi u istom gradu. Logično, interesovalo me je kako se živi u Rimu i kakva je razlika u radu, pristupu muzici i može li se porediti sa onim što preovladava na muzičkoj sceni u BiH.

Otkud ti u Rimu ?

„Jaooo, pa ti ne znaš ? Ima dvije ipo godine kako sam otišao. Baš mi je drago da si se javio i da si mi pružio priliku da nešto kažem a i da se makar ovako „nađemo“ jer su sad ovo neki novi obrasci nalaženja sa dragim ljudima.

Razloga za moj odlazak iz Sarajeva ima koliko hoćeš, ali ne želim da „crnjačim“ pozivajući se na političku situaciju. Mislim da je prvenstveno u pitanju moj duh, ovisan sam o hodanju. Ja sam još prije rata, kao klinac otišao u Švedsku i bio tamo godinu dana pa se vratio pred sami rat, taman da se usrećim. S druge strane mislim da ni jedan grad, niti jedno mjesto nije toliko ni dobro, ni magično ni bitno da bi mu čovjek posvetio svoj život. Treba doživjeti što više od svijeta. Možda imam i neki promil ciganske krvi koji se ne može vidjeti golim okom ali je tu. Ja sam najmanje imao razloga da odem, jer iz nekih materijalnih razloga ne mogu da kažem da je meni u Sarajevu bilo teško. Ali prije nekih desetak godina postalo jasno da je sve to što se dešava uvreda inteligenciji, jedan aplauz šamara inteligenciji,  kad skontaš ko tu sve vlada i upravlja. A onda sam sticajem okolnosti imao priliku i upoznati te ljude iz tih garnitura i postalo mi je jasno da želim da odem, da se sklonim. Nakon što odeš i nakon što sve stvari postaviš na svoje mjesto zapravo shvatiš razmjere te štete koju si počinili i naši i njihovi i tvoji i svi ti njegovi i naši i budete jasno da si sam samcat. Tu štetu oni i dalje čine generacijama i to je neoprostivo. I što je najgore na tom nekom racionalnom nivou, ljudi toga nisu ni svjesni. Pritom, ne govorim ja sad o nekim neobrazovanim, već govorim o obrazovanim, umjetnicima,avangardi. Od njih su napravili mračnjake. To je mazohizam jedan. Kao da se takmičimo kome je gore. To je u suprotnosti sa bilo kakvom logikom. I ne treba se zavaravati da je situacija nešto bolja u regionu, isto je ako nije ni gore. Ja sam senzitivan i to sam godima osjećao a tek kad sam otišao postalo mi je potpuno jasno. Ja mu dođem kao neki liječeni sarajlija.

Što se tiče života u Rimu mogu reći da sam se snašao. Suština je u tome da sam ja skroman lik. Moj život nema veze sa brojem nula na računu. Tako da mi se lako uklopit, treba mi krov nad glavom, nešto da pojedem i platim račune i ako se može negdje da se otputuje. Ako postoji neki luksuz, onda je to muzička oprema ali ni to ne kupuješ svaki dan. Zadovoljan sam generalno.“

Ima li razlike baviti se muzikom u Rimu i u Sarajevu ?

„Može se posmatrati iz više uglova. U jednom kontekstu čini ti se da je razlika kao između života na zemlji i na Marsu. A opet uporedivo je. Ovdje se cijeni kvalitet i to je jedino mjerodavno. Ako nisi dobar ode publika i niko te neće slušati. Nije ko kod nas. Dođe tvojih dvadeset jarana i njihovih dvadeset , napuni se Dom mladih a ti na sceni peglaš, katastrofa. To je recimo prva stvar koju osjetiš kao razliku. Opet imaš uporedivih stvari, koje su možda i gore. Recimo imaš agenciju za ostvarivanja autorskh prava koja drži monopol i vrlo je jasno da to ne funkcioniše baš kako treba. Slično kao i kod nas. Par velikih imena može da ostvari neku dobit na ime autorskih prava a ostali nemaju ništa a to je generalno loše za industriju kao takvu. Teško je porediti stvari jer ovdje gdje ja živim konkurencija je ubitačna. U gradu imaš dvjesta hiljada muzičara i gdje god ima posla ti imaš tonu njih koji su dobri a imaš još više pretendenata na to mjesto i ti moraš dupli Jimi Hendrix da bi opstao.

Kako god okreneš ta neka okrutnost tržišta je stvar koja je korisna jer nema načina da ti dvadeset godina sebe zavaravaš, ja sam kao muzičar,  ja kao sviram. Nema toga, ako nisi prošao onda se hvataj nekog drugog posla. Ono što je dobro i što me fascinira je to što se ovdje cijeni znanje. Znanje u smislu obrzovanja, klasično znanje, to se kod nas nikada nije cijenilo. Ovdje je jako bitno i cijene se da znaš note, da razumiješ produkciju. Ja ne znam ni kako se to kod nas zove. Na engleskom je to „sitereading“ na talijanskom _'lettura a prima vista’. Ja se bavim čitav život muzikom a za svo to vrijeme ja mislim da sam samo dva puta dobio partituru da nešto odsviram. Jednom je donio Banda (Elvir Bandić) a drugi put, pokojni Bodo Kovačević. Veliki Bodo.

Mislim,  navodim ti ovo samo kao jedan primjer. Milion je stvari koje čine znanje i to je dobo. Taj sistem te tjera da nikada ne prestaneš učiti, tjera te da razvijaš, da napreduješ. I onda ne možeš biti kako je to slučaj kod nas, da sviraš s narodnjacima a onda utorkom odeš svirati malo jazz za svoju dušu. To je neki pećinski pristup, provincijski. Žao mi je što tako moram reći ali na žalost tako je.

Posebna je priča kako te ljudi ovdje doživljaju. Primjera radi, kada sam tek došao u fazi ganjanja stana, frka je, niko ne govori engleski a ja znam osam riječi talijanskog. U svom tom haosu, iz muke krenem da nešto snimim na tom mom jadnom talijanskom. Ta će se pjesma naći na ovom novom albumu. I snimim ja to i u autu preslušavam, vozeći se s jednim prijateljem. Kada je čuo, pitao me je šta je to i ja mu kažem da je to moja stvar. Uzeo je i proslijedio nekoj muzičkoj zajednici, lokalnoj nekih stotinjak ljudi. U pet dana, desilo se da su ljudi počeli da prilaze da čestitaju,da se slikaju samnom. Nevjerovatna je stvar kako su ljudi opušteni prema ideji da ti nešto radiš, da to cijene i poštuju. Vjerovatno i zato što kao stranac to radim na njihovom jeziku.  I kad skontaš to je najnormalnija stvar na svijetu ali poredeći to sa našim načinom razmišljanja to je strašno. Ta neka grozna osobina je dominantna na prostoru cijelog regiona a posebno u Sarajevu.

Novi bend, novi album ?

„Album Egzil je skup pjesama koje sam ja radio zadnjih godina za razne projekte i to ne kao ideju albuma čak ni benda. To je zapravo svojevsno zaokruženje faze prvih godinu ipo mog boravka u Italiji. Tu su neke stvari i iz ranijeg perioda koje nisu nikada do kraja realizovane. Cilj mi je bio da napravim što širi spektar u svakom mogućem smislu, da odstupim od ideje bilo kakvog stila. To me već odavno nervira. Tu je presjek raznih stilova, reggae, grange, jazz, pop, apsolutno sve što se meni sviđa i kako sam ja zapravo u određenom trenutku osjećao. Ekipa koja je radila samnom na albumu je prilično mala ali ubitačna. U tom periodu mogao sam sebi da dozvolim finalnu izolaciju i da sam postigao finu ravnotežu duha. I moram reći da mi je to baš onako fin period.“

Kako je došl do saradnje sa Dallas Records ?

„Album sam ponudio brojnim izdavačkim kućama u regiji. Kod nas sam također pokušao ali niko se nije udostojio ni da odgovori. I tu ima svega, zapravo su izdavači koji izbacuju narodnjake najpošteniji u komunikaciji. Ne bih da navodim s kim sam sve pregovarao ali bilo je svega. Tražili su iz jedne izdavačke kuće da iz pjesme „Motam Karatam“ izbacim umiksani Titov govor o bratstvu jedinstvu pa bi oni kao objavili album. Naravno da može pjesma i bez Tita ali kontam bolje je sa Titom. Odbio sam ih. Nakon nekog vremena sam došao u kontakt sa direktorom Dallas Records-a Goranom Lisicom – Fox kojeg sam znao po čuvenju ali se nismo znali lično. On je zapravo bio onaj lik koji je stajao iza nekada kultne riječke muzičke scene.  Bez pretjeranog prenemaganja odmah smo imali dogovor. Dallas ekipa je sjajna, osjetiš da nisi sam da iza tebe stoje profesionalci koji ti olakšavaju posao i omogućavaju da ti da radiš stvari koje znaš a da ostalo prepustiš njima. To i jeste poenta bilo kakve industrije. Imamo ugovor za tri albuma imamo načelne dogovore za promo turneje. U početku mi se činilo da ću biti u problemu jer je album zamišljen kao projekat bez stalnog benda jer je jako teško skupiti ljude koji su svirali na albumu. Ali mislim da se i to rješava polako. Ne znam da li bih to trebao reći ali evo hoću, da na nacrtu za sljedeći album već radim sa Džarmom (Armin Bušatlić) originalnim gitaristom Dubioze Kolektiv. Cijeli život smo bliski i u istim krugovima ali evo tek sad su se stvorili uslovi da radimo zajedno.  Meni je to baš ono mega vau. Jer on je meni jedan od najboljih gitarista naše generacije a poredeći ga sa ovim najboljim u Rimu, mislim da je on u toj klasi i čak malo jači. Ta saradnja je nešto što me stvarno raduje. Svirki sigurno neće biti prije ljeta a do tada bi se trebala objaviti još tri singla pa onda i album. Za Sarajevo i mogućnost kada bi mogla biti neka zvanična promocija, nisam siguran ali planira se svakako. U svakom slučaju sve su mi to neke slatke muke.“

„Dona Maradona“, prvi singl i spot ?

„„Dona Maradona je prvi singl i ujedno najstarija stvar među deset koliko ih je na albumu. Ona je iz perioda mog benda Masha D Bones. Sjećam se kad je ona u pitanju tačnog procesa rada na njoj s obzirom da se iz tog perioda slabo čega sjećam. Ona je trebala biti na drugom albumu tog benda koji se nikada nije desio. Imajući u vidu da sam ja u muzičkom smislu stvarno ters, to znaju ljudi koji rade samnom ali tolerišu me valjda što me vole, ona ima upravo tu vrijednost što je preživjela skupa s autorom i zato i jeste prvi singl. Ona ima priču, lepršava je i ima motiv koji ti ne da mira i koju stvarno voliš da sviraš a to je nekako najbitnije. Za nju smo snimili i spot a radio ga je Dado Karanović i on je zahtjevao da ga se ne petlja mnogo u promociju i ja to poštujem. Veliki smo prijatelji i ja ga razumijem zašto ne želi da se eksponira. On je radnju smjestio u luna park i nije mi baš bilo jasno na početku ali kada sam vidio finalni video svidjelo mi se. Posebno to što mene ima minimalno u spotu.“