Promocija knjige poezije Damira Spahića

0
Promociju knjige poezije Damira Spahića „Spoznaja – Sasvim lično“ i „Seamless Syllabus – A journey to the Worlds Within“ zakazana je za 14.10.2017.u 13,00 sati u Galeriji Charlama u Privrednom gradu KSC SKENDERIJA/preko puta Galerija  Colegium artisticum/.

Edin Pobrić

Recenzija rukopisa (zbirka poezije) Damira Spahića pod nazivom “Spoznaja: sasvim lično”

 Pjesme Damira Spahića treba posmatrati kao funkcionalne strukture čijim oznakama i označenima vlada jedan suptilni niz odnosa koji na dobar način demaskiraju svijet naše svakodnevnice. Zbirka poezije, s jednim pretencioznim naslovom “Spoznaja”, kojeg opet usmjerava podnaslov zbirke i tako daje naslovu svrsishodnost, “Sasvim lično”, oneobičava i narušava konvencionalne znakove sistema, usmjerava pažnju na višeznačni proces jezika, i tako svaki put iznova, sa svakom novom strofom, svakom novom pjesmom unosi svježinu u načine čitateljevog opažanja onoga što je ponuđeno i onoga što je skriveno kao neka vrsta podteksta.

Specifičnost ove poezije odvija se prije na semantičkom negoli na sintaksičkom planu, u kojem nije moguće uspostaviti jasnu žanrovsku pripadnost: pjesme se šetaju od ljubavnih i didaktičkih motiva do ogoljene socijalne stvarnosti i filozofskih kontemplacija, ali, pri tome, prekrivene su nekim zagonetnim plaštom u kome pjesnički subjekt svaki put iznova postavlja pitanja i traži odgovore, ne dozvoljavajući, pri tome, nikakve konačne sudove. Pjesnički subjekt, ispjevan na procjepu između infantilnog i zrelog izraza, kao da je ovdje slučajno otrgnut od svojih životnih konteksta i lebdi u nekom limbu vlastite sudbine, označene kako svakom pojedinom pjesmom tako i zbirkom u cjelini, pa se kroz fantazmagoriju sjećanja koja omogućavaju te iste pjesme razotkrivaju različiti sudbonosni susreti sa samim sobom i drugim u vlastitoj priči, u snu, ludilu, ili pak ogoljenoj svakodnevnici.

Stil i način Spahićevog pisanja, kako je već naznačeno, lebdi između infantilnog i zrelog uobličavanja stvarnosti, tako da ta granica uspostavlja svijet u kojem se može i prepoznati vrijednost ove poezije. Iako Spahić uspijeva u većini svojih pjesma da izbjegne banalizaciju jezičkog izraza, ipak su neke pjesme, kao što je pjesma “Sibila”, primjer kada to nije uspio.

No ono što je vrijednost pojedinih pjesama ove zbirke jeste upravo prevazilaženje infantilnosti i njeno pozicioniranje u kontemplaciji misli. Spahić to postiže, s obzirom na žanrovsku specifičnost poezije i njenih mogućnosti, igrajući se “razvlačenjem vremenskih dimenzija”. Trenutak, mjesto i priča se ne mogu mijenjati, jer bi to bio neki drugi trenutak, neko drugo mjesto i neka druga priča. Ali trenuci se mogu “razvlačiti” – kao što to radi Spahić u svojim pjesmama, pa od mjesta pravi prostore, a tok misli, isprepleten između stihova, koji svaki put proizvodi neke male priče, čitatelj naprosto može živjeti. Pisanje Damira Spahića je kvalitativni napor da svoju poeziju pretvori u prostor ničim sputane subjektivnosti. On sadrži prijedlog da se čitalac uživi u stotine životnih trenutaka koji su po svom intenzitetu nezamjenljivi.

Prof. dr. Edin Pobrić