57. Internacionalni teatarski festival MESS od 30. septembra do 8. oktobra

Direkcija Internacionalnog teatarskog festivala MESS povodom Svjetskog dana teatra, uz poruku Internacionalnog teatarskog instituta koju je ove godine napisala Isabelle Huppert, francuska filmska i pozorišna glumica, čestita svim kolegama i kolegicama ovaj značajni datum te objavljuje internacionalni dio programa 57. MESS-a koji će se održati 30. septembra do 8. oktobra 2017. godine. U fokusu ovogodišnjeg festivala bit će atipični naratori i naratorke, oni čiji se glasovi rjeđe čuju u društvu, a pripovijedat će nam najčešće žene, ali i interseksualne osobe, djeca, izbjeglice ili osobe sa tjelesnim poteškoćama.

Vjerovatno najupečatljiviji evropski reditelj političkog teatra posljednjih godina Milo Rau, stiže na MESS sa “5 Easy Pieces“. Polazište je da li se može napraviti predstava o zloglasnom ubici djece, u kojoj igraju djeca? Estetska i teatarska pitanja spajaju se sa onim etičkim: kako djeca razumiju značenje empatije, gubitka, starosti, razočarenja ili otpora? Kako mi reagiramo kada ih vidimo da igraju scene nasilja ili ljubavi? Predstava je odabrana u selekciju Theatertreffena, u kojoj je naboljih deset predstava prošlogodišnje produkcije sa njemačkog govornog područja.

Italijanska trupa MOTUS će prvi put gostovati na MESS-u sa predstavom nastalom po romanu “Srednji spol“ Jeffreya Eugenidesa. “MDLSX“ je specifična predstava upravo po svojoj glavnoj glumici, Silviji Calderoni, za koju je jedan kritičar napisao da mora da je sačinjena od žive, jer niko smrtan i satkan od mesa i kosti ne može napraviti takvu transformaciju.

Iz Bugarske dolazi “Mir vam“ u režiji Nede Sokolovske, dokumentarna predstava trupe Vox Populi koja se bavi izbjegličkom krizom iz perspektive bugarskog društva. Protagonisti/kinje predstave su migranti/ce, izbjeglice i Bugari/ke kojima se životni putevi ukrštaju. Rediteljica bira zanimljivu perspektivu koja se nazire već u naslovu. Ljudi svih religija upućuju pozdrav “Mir s vama“. Šta znači taj mir u kontekstu izbjeglica, kada ljudi bježe iz rata u jednako nesigurnu budućnost? Gdje počinje i gdje završava tolerancija koja se toliko propagira?

Francuska predstava “Neželjena“, čija će se premijera održati u julu na festivalu u Avignonu, bavi se ženama i djecom žrtvama ratnog silovanja i nasilja. Dorotee Munyaneza, koreografkinja i autorica iz Ruande temi će pristupiti iz ugla preživljavanja: kako pjevati i govoriti, kako plesati poslije svega?

Dvoje enfant terriblea, rumunski reditelj Radu Afrim i poljska spisateljica Dorota Maslowska, ispred Narodnog pozorišta iz Bukurešta, dolaze sa predstavom “Bez obzira koliko se trudimo”. Radu Afrim kaže da ga nikada nije zanimao politički teatar, ali jeste onaj društveno angažirani, a u svijetu Maslowske društvena bol nalazi se i u kefiru i u plastičnim bocama od dva litra, kao i u papirnim avionima iz II svjetskog rata.

“Jedan gest” je predstava o znakovnim jezicima, jezicima u množini, jer se oni od države do države razlikuju. Bavi se komunikacijom između dva svijeta – svijeta osoba koje čuju i onih koje ne čuju. Ako jezik definira realnost, po čemu je jedinstvena realnost znakovnog jezika? U predstavi igraju osobe sa poteškoćama u sluhu i gluhe osobe. Ovaj komad iz Poljske producirao je Teatr Nowy Warszawa, a režirao Wojtek Ziemilski.

Argentinska koreografkinja i performerka Marina Otero publici će se predstaviti sa komadom “Sjećati se 35 godina da bi se živjelo 60 minuta”. Marina je ambiciozno krenula sa namjerom da kroz jednu predstavu da smisao svom životu. Napravila je izuzetno dirljivih, autoironičnih i duhovitih 60 minuta u kojima njena stvarnost izgleda kao fikcija, a fikcija kao njen stvarni život.

Na MESS se vraća ukrajinski reditelj Andriy Zholdak, kojeg pamtimo po silovitoj predstavi “Život sa idiotom”. “Elektra“, u produkciji Makedonskog narodnog teatra sirova je i brutalna i postavlja pitanje zašto je ljudska reakcija na ekstremne okolnosti gotovo uvijek nasilje i ciklus osvete i zašto se to od vremena kada je Elektra napisana nikada nije promijenilo?

Belgijska trupa Berlin postavit će vrlo uzbudljivu instalaciju za publiku od 30 ljudi. Berlin se bavi dokumentarnim teatrom i snima ljude neobičnih biografija širom svijeta. Krenuli su od slavne teze da šest osoba dijeli poznanstvo bilo koje dvije osobe na planeti zemlji. Šest osoba od vas do ubice iz Francuske, cirkuskog direktora iz Rusije, Indijanca u malom selu u Stjenovitim planinama. I osobe koja sjedi do vas u teatru. Berlin tvrdi da će izbrisati stepene između vas i bilo koga i upoznati vas direktno.

PORUKA ISABELLE HUPPERT, FRANCUSKE GLUMICE POVODOM

SVJETSKOG DANA TEATRA

 “Mjesta za pozorište”

 

Evo, dakle,  već 55 godina svakog proljeća obilježavamo Svjetski dan pozorišta. Jedan dan, odnosno 24 sata koja počinju sa Noh i Bunraku teatrom, prolaze kroz Pekinšku operu i Kathakali, zadržavaju se između Grčke i Skandinavije, od Eshila do Ibsena, od Sofokla do Strindberga, između Engleske i Italije, od Sare Kane do Pirandella pa, među ostalim, i u Francuskoj, ovdje gdje smo mi i gdje je također Pariz, svjetski grad koji ugošćava najviše stranih družina.

Potom nas naša 24 sata vode iz Francuske u Rusiju, od Racinea i Molijera ka Čehovu, prelaze Atlantik i završavaju u kalifornijskom kampusu u kojem mladi ljudi možda nanovo osmišljavaju pozorište. Jer se pozorište uvijek iznova diže iz pepela. Ono je tek konvencija koju neumorno valja razbijati. Samo tako može opstati. Pozorište ima obilan život koji prkosi prostoru i vremenu, najsavremeniji komadi napajaju se prošlim stoljećima, najklasičniji repertoari postaju moderni svaki put kad ih iznova postavljamo.

Svjetski dan pozorišta svakako nije običan dan u našoj svakodnevici. On oživljava ogromno prostor-vrijeme, a kad podsjetim na prostor i vrijeme, htjela bih se pozvati na francuskog dramaturga Jeana Tardieua, tako genijalnog, a tako skromnog. Navest ću njegove riječi.

O prostoru se pitao “koji je najduži put od jedne tačke do druge“. Za vrijeme nam sugeriše da “u desetinkama sekunda mjerimo vrijeme koje je potrebno da izgovorimo ‘vječnost’“.

O prostoru i vremenu kaže: “Odredite u mislima, prije no što utonete u san, bilo koje dvije tačke u prostoru i izračunajte vrijeme koje vam treba da u snu dođete od jedne do druge“. Pamtim riječi “u snu“. Kao da su se susreli Jean Tardieu i Bob Wilson.

Naš Svjetski dan pozorišta mogli bismo sažeti i prisjećajući se Samuela Becketta koji kroz Winnie, u njenom okretnom stilu, kaže: “Oh, bio je to sretan dan“.

Razmišljajući o ovoj poruci koju sam dobila čast napisati, prisjetila sam se svih tih snova o svim tim prizorima. Zato u ovu UNESCO-ovu dvoranu nisam stigla sama, sa mnom su i svi oni likovi koje sam utjelovila na sceni, uloge koje nam se čini da napuštamo kad je sve gotovo, no koje u nama vode tajni život, spremne poboljšati ili uništiti uloge koje će ih naslijediti: Fedra, Araminta, Orlando, Hedda Gabler, Markiza de Merteuil, Blanche DuBois… Pratnja su mi i svi oni likovi koji su mi se svidjeli, kojima sam aplaudirala kao publika. Tako pripadam cijelome svijetu. Grkinja sam, Afrikanka, Sirijka, Venecijanka, Ruskinja, Brazilka, Persijka, Rimljanka, Japanka, Marsejka, Njujorčanka, Filipinka, Argentinka, Norvežanka, Korejka, Njemica, Austrijanka, Engleskinja, zaista cijelom svijetu. To je baš prava mondijalizacija.

Godine 1964. povodom dana pozorišta, Laurence Olivier objavio je da je, nakon više od jednog stoljeća borbe, u Engleskoj konačno osnovano nacionalno pozorište, koje je on odmah potom želio vidjeti kao međunarodno pozorište, barem kad je bila riječ o repertoaru. Dobro je znao da Shakespeare pripada svima na svijetu.

Bilo mi je drago čuti da je autor prve poruke povodom Svjetskog dana pozorišta, 1962. godine, bio Jean Cocteau, baš prikladno, budući da je on, zar ne, poduzeo “put oko svijeta za 80 dana“. Ja sam na drugačiji način obišla svijet, kroz 80 predstava ili 80 filmova. Navodim i filmove jer za mene nema razlike između glume u pozorištu i glume u filmu, i svaki put kad to kažem izazovem čuđenje, ali tako je, istina je. Nikakve razlike.

Dok ovo govorim, ja nisam ja, nisam glumica, ja sam samo jedna od tako mnogo osoba zaslužnih za to da pozorište i dalje postoji. To je na neki način i naš zadatak. I naša potreba, da tako kažem: nismo mi zaslužni za to što pozorište postoji, prije će biti da zahvaljujući njemu postojimo mi. Pozorište je vrlo snažno, ono se opire, nadživljava sve, ratove, cenzure, nedostatak novca. Dovoljno je reći “kulisa je gola scena, u neodređenom razdoblju“ i uvesti glumca. Ili glumicu. Što će on napraviti? Što će ona reći? Hoće li razgovarati? Publika čeka, saznat će, publika bez koje nema pozorišta, nemojmo to zaboraviti. I jedna osoba u gledalištu čini publiku. Neka je ipak što manje praznih stolica! Osim kod Ionesca… Na kraju Stara kaže: “Tako je, umrimo na vrhuncu slave… umrimo da uđemo u historiju… Bar ćemo imati svoju ulicu…“

Svjetski dan pozorišta postoji sad već 55 godina. U 55 godina ja sam osma žena pozvana da prenese poruku; na kraju krajeva i ne znam je li riječ “poruka“ prikladna. Kad moji prethodnici (muški rod se nameće!) govore o pozorištu, oni govore o mašti, slobodi, porijeklu, prizivaju u sjećanje multikulturalnost, ljepotu, pitanja bez odgovora… Godine 2013. prije, dakle, samo četiri godine, Dario Fo kaže: “Jedino rješenje za krizu je nadati se da će se protiv nas i protiv mladih koji žele naučiti umijeće pozorišta organizovati velika hajka: nova dijaspora glumaca koja će svakako, iz nametnutih okolnosti, izvući nezamislive prednosti za novo pozorište“. Nezamislive prednosti, lijepa formulacija, dostojna nekog političkog programa, zar ne?… Budući da se nalazim u Parizu neposredno pred predsjedničke izbore, predlažem onima koji su skloni preuzeti vlast da vode računa o nezamislivim prednostima koje nosi pozorište. Samo bez hajke!

Pozorište za mene predstavlja onog drugog, ono je dijalog, odsutnost mržnje. Prijateljstvo među narodima, nisam sigurna što ono podrazumijeva, ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo publike i glumaca, u jedinstvo svih onih koje pozorište spaja, onih koji ga pišu, koji ga prevode, onih koji ga rasvjetljavaju, oblače, dekorišu, onih koji ga izvode, koji ga čine, koji u njega odlaze. Pozorište nas štiti, pruža nam zaklon… Mislim i da nas voli… onoliko koliko mi volimo njega… Sjećam se jednog reditelja stare škole koji bi svako veče prije podizanja zavjese, iza kulisa, odrješitim tonom rekao: “Mjesta za pozorište!“ Time ću završiti.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *